Švabo je vikao i lupao šakom, pa su Bošnjaci osjetili grižnju savjesti što su se zaletjeli i ispljuvali cijeli kolektivni Zapad
Erdogan je neki dan (7. rujna) u Sarajevu izazvao neviđenu pometnju među Bošnjacima. Okupio je cijelo Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, što se u posljednje vrijeme rijetko događa, i rekao nešto po volji svakog od tri člana kolektivnog šefa države. Izjasnio se protiv Schmidtove izmjene izbornog zakona, koja je oduševila Džaferovića i Komšića, ali i općenito protiv toga da se bilo što mijenja u BiH vanjskim uplitanjem, što je porazilo ovaj dvojac. Zadovoljni Dodik ih je stalno podsjećao da su zakasnili s turskom autocestom Beograd-Sarajevo i odbio Erdogana s Vučićem i Milanovićem uključiti u raspetljavanje bosanskog čvora.
U Erdoganovoj izjavi nema nedosljednosti, ali ih u kontroverznoj političkoj svijesti Bošnjaka ima napretek. Oni su protiv tripartitnih sporazuma u BiH, odnosno za što više stranog nametanja, ali samo kada njima odgovara. Pokazalo se to i mjesec dana prije Erdoganova posjeta, kada je Schmidt najavio da će na temelju bonskih ovlasti promijeniti izborni zakon i ispraviti nepravdu prema Hrvatima, a u tome su ga podržali Njemačka, SAD, Britanija i Izrael. Muslimansko Sarajevo reagiralo je izljevom antizapadnog bijesa.“Zapad planira istrjebljenje i protjerivanje Bošnjaka s europskog kontinenta”, “EU je islamofobična”, “OHR uvodi aparthejd u BiH”, “Christian Schmidt je ruski čovjek”, “Zapadni veleposlanici su kolonijalni upravitelji”, “Zapadni veleposlanici su kolonijalni upravitelji”, “Kolektivni Zapad je motiviran vjerskim rasizmom”. Sve su ovo citati iz izjava bošnjačkih političara i njihovih glasnogovornika Željka Komšića, Avde Avdića, Zlatana Begića i dr. Sama Bakira Izetbegovića, koji su predvodili višednevne demonstracije ispred zgrade OHR-a.Tko bi rekao da će Bošnjaci, pobornici euroatlantskih integracija, energični Europljani i nadasve zakleti lojalnost SAD-u, odjednom okrenuti ćurku naglavačke. Takoreći tek jučer su slavili lažni Schmidta, čeznutljivo gledali prema Bruxellesu, šćućureni pod plaštom NATO-a, šenili pred vratima veleposlanstva SAD-a, a sad odjednom…
Zaprepašteni Schmidt je taktički ustuknuo, ali tek toliko da im da još jednu priliku da se u roku od desetak dana dogovore s Hrvatima. Iako i on i oni znaju da od tog dogovora nema ništa i da je to puko odgađanje. Ali Švabo je vikao i lupao šakom, pa su Bošnjaci osjetili grižnju savjesti što su se zaletjeli i ispljuvali cijeli kolektivni Zapad. Kao naknadni uvid da su time pokvarili šansu da im se Schmidt smiluje, “Dnevni avaz” je prošlog vikenda (13.-14. kolovoza) objavio opširan kritički komentar: “Tko Bošnjake gura u sukob sa Zapadom? Novinar Danijal Hadžović pobrojao je sve bošnjačke antizapadne izjave i autore koji “BiH udaljavaju od euroatlantskih integracija, koje su njena jedina civilizacijska budućnost”.Hadžović nije shvatio da se Bakir u nevolji, kao i njegov nano Alija, obraća svojoj vjerskoj braći. „Misli su nam na Zapadu, a srca na Orijentu…“ „Naši borci ne ginu za neku apstraktnu ideju Bosne koju ne žele ni Srbi ni Hrvati, već za opstanak svog naroda. ..“, govorio je stari Izetbegović. A njegov sin mu je danas sekundirao: “Dok su džamije pune mladih, ne brinem ja za Bosnu.” I dodaje priče kako su se “on i Sebija u ratu iftarili burekom iz konzerve”. Što je dovelo Bakira do sadašnjeg zaokreta od građanina do muslimana?Jedan od razloga je što smatra da će promjena izbornog zakona dovesti do uspostave trećeg entiteta ili obnove Herceg-Bosne, a onda neće biti ništa od jedinstvene F BiH, a kamoli jedinstvene BiH. Zato želi preplašiti kolektivni Zapad: ako SAD i EU odustanu od unitarne Bosne, bosanski muslimani će se okrenuti panislamskoj alternativi.
Kada je 1994. godine, na Alijine povike iz Sarajeva, Svjetski kongres Konferencije islamskih zemalja zaprijetio da će, ako UN ne ukine embargo na isporuku oružja ABiH, same islamske zemlje intervenirati, SAD su se okrenule. zatvoriti oči pred transportom naoružanih mudžahedina iz Teherana preko Zagreba u srednju Bosnu.Sada je Bakir mobilizirao dobro organiziranu dijasporu, lobiste u američkom Kongresu, Nerminku u Domu lordova, Addisa u Bundestagu, veliku većinu Sarajlija, koji su ipak više Muslimani nego Bošnjaci, protiv prozapadnih umišljenih građana, na čelu sa trojicom Senada (Hadžifejzović, Avdić, Pećanin), te Zlajom (Laguzmdžija) i ostalom „gradskom rajom“. Kao što mudžahedini nisu preokrenuli tok rata 1992.-1995., tako ni prosvjedi neće spriječiti promjenu izbornog zakona, već će Bakira izabrati za člana Predsjedništva BiH. Izbori su dakle drugi i neposredniji razlog, jer Bakir i SDA imaju lošu predizbornu prognozu.Tayip je došao kod Bakira na izbore “kao biber za pilav”. On je u Predsjedništvu BiH doduše rekao da se stranci ne bi trebali miješati u bosanskohercegovačke poslove i da je to stvar dogovora domaćih lidera, ali je otišao i dalje u govoru pred Rijasetom IVZ BiH. “Poštovana braćo, zapad postoji da dijeli i dijeli muslimane. Želi ih podijeliti, raskomadati, a onda progutati. Vi ste i bit ćete prepreka tome.” Džamija i danas ima presudni utjecaj na ishod bošnjačkih izbora, a prijatelj obitelji Izetbegović znao je gdje i što treba reći kako bi Bakir pobijedio.
Dan kasnije u Zagrebu, odnosno prilikom otvaranja Islamskog centra u Sisku, turski je predsjednik od Zorana Milanovića mogao čuti ono što mu Dragan Čović nije imao prilike reći u Sarajevu. Hrvati ni u domovini ni u bh. dijaspori ne odustaju od izborne ravnopravnosti u BiH. A Hrvatska je članica EU-a i NATO-a, Schmidt je lokalni predstavnik kolektivnog Zapada, što god to danas značilo.Dan ranije u Srbiji je turski predsjednik bio uspješniji. Brojna poslovna izaslanstva, investicije, radna mjesta, zajednički projekti, krediti, rast trgovinske razmjene, novi ugovori i izjava da se Beograd i Priština trebaju dogovoriti bez vanjskih pritisaka, sve je što se Vučiću svidjelo. Ipak budite oprezni! Turska je priznala Kosovo i članica je NATO-a. Alija mu je u amanet ostavio Bošnjake i (cijelu) Bosnu. Postoji prirodna međusobna naklonost između Istanbula i turkofilskih muslimana, kako Bošnjaka u BiH i Raškoj, tako i Shqiptara na Kosovui. Erdogan je počeo u Erbakanovoj islamističkoj stranci kojoj je dolazak na vlast onemogućio kemalistički glavni stožer. Neoosmansku viziju “osmanske vlasti u BiH kao uspješne priče koju treba ponoviti” svojedobno je u Sarajevu promovirao i njegov bivši ministar Ahmed Davutoglu, no Erdogan se nikada nije odrekao geopolitike “strateške dubine”. Naprotiv, uz privrednu ekspanziju, on obnavlja džamije, medrese, tekije i turbeta širom bivšeg carstva.U sukobu velikih sila na Balkanu Turska je našla prazan prostor i Erdogan ga za sada vrlo vješto koristi u BiH, ali i između Rusije i Ukrajine, Švedske i NATO-a, uz ruske plinovode i kineske “Puta svile”, čak i izvan kapaciteta svoje zemlje i podrške birača. Čini to realizmom i pragmatizmom, ali i zaokretima i asimetričnim potezima koji unose dodatnu pometnju među štićenicima u BiH, koju im je Alija ostavio knjigom “Muslimani između Istoka i Zapada”.
