Hrvatski Fokus
Povijest

KULTURNI RAT – Gotovo 500 godina Srbi su bili bez gradova, bez pismene elite i plemstva

Dubrovački književni krug dio je dalmatinskoga književnoga krug

 

Definiranje Hrvatske (povijesna jezgra u Dalmaciji), Bosne (jezgra u istočnoj Bosni) i Srbije (jezgra u Sandžaku) je olakšano u 13. stoljeću kada Stefan Nemanjić vraća Papi krunu i preko svoga brata Save (Rastko) prihvaća pravoslavni koncept surovo progoneći heretike (bogumile) i zatirući katoličanstvo u Duklji (Crna Gora) i Humu (istočna Hercegovina). Dušanov zakonik vrlo strogo kažnjava eventualni prelazak stanovništva na katoličanstvo te predviđa u slučaju spora Srba sa inovjercima porotu u kojoj bi polovicu činili Srbi, a polovicu inovjerci (katolici).

Dubrovnik je imao vlastelu romanskoga podrijetla, stanovništvo se popunjavalo najviše iz današnje Hercegovine, zatim Bosne, Dalmacije, Albanije, Italije, Boke i Crne gore itd. Dubrovački književni krug dio je dalmatinskoga književnoga kruga; osobito su srdačne odnose imali sa Hvaranima; Petra Hektorovića duboko poštuju, a Hanibal Lucić ih naziva “Dubrovniče časti našega jezika, ka cavteš i cvasti ćeš vazda dovika.” Kasnije i Benetović, Kavanjin, Kanavelić i drugi dosta imitiraju dubrovački stil. Dominko Zlatarić prevodi dramu “Elektra” kako kaže na hrvatski jezik, Vladislav pl. Menčetić glorificira Zrinjske kojima služi i njegov brat, M. Vetranović, M. Držić, Nalješković i drugi uklapaju se u rečeni model.

Jezik još sadrži dosta ikavizama, što se kasnije, osim na Pelješcu gubi.

U Boki primjer su nadbiskup Vicko Zmajević kojemu su pravoslavci Serviani, Greci, šizmatici. I kod Julija Balovića Slavo je Hrvat, kao i kod jezikoslovca Mikalje.

Dalmatin(ac), Ilir, Slaven postaju istoznačnice. Istodobno se sa katoličkom obnovom i djelovanjem isusovaca (jezuita) te slabljenjem Turaka fokus Papinstva okreće na Istok gdje je slavenska masa pogodna za djelovanje; u tom smislu se formiraju panslavenstvo Pribojevića, Gundulića (koji želi da se svi Slaveni ujedine pod žezlom katoličkoga poljskoga kralja), Križanića, Džona Palmotića, Orbinija što ima prethodništvo i u lažnom grbovniku Petra Ohmućevića Ivelje, španjolskoga admirala iz Dubrovnika. Istina je da Orbini i Gundulić pišu i o srpskom kraljevstvu i veličaju ga,

Krajem 18. stoljeća o. Ruđer Bošković se ljuti što ga nazivaju Talijanom i izjavljuje da je Dalmatinac, a 1698. Petar Andrejević Tolstoj naziva stanovnike Perasta, Dubrovnika, Pelješca i Korčule izrijekom Hrvatima. Radi se o prvorazrednom ruskom diplomatu (pradjedu Lava Tolstoja), eruditu koji živo surađuje sa svojim informatorima dubrovačkim diplomatom u Carigradu Lukom Barkom, nadbiskupom Zmajevićem iz Perasta i njegovim bratom, ruskim admiralom Matijom, dubrovačkim nadbiskupom koji je bio i nadbiskup Ankare Rajmundom Jelić Gallanijem, te dubrovačkim Srbinom pravoslavcem, trgovcem i diplomaton najvišeg ranga Savom Vladislavićem, rodom Hercegovcem.

Nije mi jasno kad imaju tako sjajnog intelektualca kao što je Vladislavić, odakle Srbima potreba da svojataju isusovca Boškovića, svećenika Držića, Palmotića i druge Dubrovčane, kada to razumnim njihovim precima nije padalo na pamet. Uostalom time što prihvaćaju tone traktata dubrovačkih franjevaca, dominikanaca i isusovaca o Trojstvu, Djevici Mariji, čistilištu, slobodnoj volji, papinskoj nepogrješivosti naši dragi susjedi Srbi pokazuju da su šampioni ekumenskoga napretka, a prihvaćanje Držićeve “Novele od Stanca” pokazuje i određeni mazokizam, jer gradski mangupi Đivo (Dživo?), Miho i Vlaho čine škerac, šegačinu, tj. sprdnju od priprostoga Vlaha Stanca koji stvarno jest pravoslavni Srbin, slično i kod Marina Tudizića.

Jednostavno su gotovo 500 godina Srbi bili bez gradova, bez pismene elite i plemstva; naravski da je pod turskom vlašću nepostojanje renesanse i baroka normalna pojava. Doduše, postojao je značajni pjesnik na turskom jeziku Sabit Užičanin zvan Bosnevi (Bošnjak).

Izuzetak je kultura Vojvodine, koja je dala cijeli niz značajnih intelektualaca poput Zmaja, Pupina i Dositeja Obradovića. Ne zaboravimo da su prvu kartu Velike Srbije mađarskoga Srbina Save Tekelije izdali u Beču u vrijeme Napoleona, kao i djelo iste velikosrpske tendencije Jovana Rajića o Povijesti Bugara, Hrvata i Srba! Masonsko maslo, kao i ilirizam.

Teo Trostmann

Povezane objave

Henry Fielding i barun Franjo Trenk

hrvatski-fokus

Komunistički staljinistički zatvori (9)

HF

Pregled povijesnog djela akademika Mirka Vidovića

HF

Hitlerov “Pivnički puč” 1923. godine

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više