Što se bieli u gori zelenoj? Il je snieg, il su labudovi? Da je snieg, već bi okopnio, Labudovi već bi poletjeli…
Povodom stotog prikazivanja u Hrvatskom kazalištu u Zagrebu; Salih Subhi, Sarajevo, „Osvit“, Sarajevo, broj 92.-93., 8. prosinca 1943.
Odavna je poznata vriednost naših muslimanskih ženskih pjesama, bile one balade, romance ili sevdalinke. U njima naš narod izražava svoje misli, život, običaje, obitelj, moral, ili pak iznosi svoje osjećaje o ljubavi, boli, patnji i nadama. Nema gotovo zgode koju on ne bi začinio kakvom prigodnom pjesmom.
Uobće pjesma odgovara njegovoj blagoj naravi, i iz nje se najbolje ocrtava njegov karakter, smisao za ljepotu, pravdu, vitežtvo i t. d. One su u mnogo čemu učiteljice njegova života, i prate ga od kolievke do groba.
Sve te naše ženske pjesme izpjevale su naše, najvećim dielom nepismene, pjesnikinje, uzimajući u mnogo slučajeva građu iz istinitih dnevnih dogođaja. Kad pjesma nastane ona se dalje prepričava po sielima i drugim sastancima. Mlađi ih tada pamte i onda dalje kazuju.
Uslied toga često nastaju inačice (variante).
Tih ženskih pjesama ima na tisuće. Mnoge su od njih vrlo uspjele, a ima ih, što je i posve razumljivo, i slabije građe. Ali gotovo svaka od njih ima nešto za se liepo, pa se stoga sve rado prepričavaju ili pjevaju. Dakako sve je to bilo „u dobra stara vremena“ kad je bilo mnogo manje dnevnih briga.
Nažalost mnoge je od tih naših pjesama sa smrću starih nestalo, u koliko ih koji sakupljač nije oteo zaboravu. Sam ja imam ih u svojoj zbirci oko 500 zabilježenih a još ne objavljenih.
Neke od naših ženskih narodnih pjesama, koje su objelodanjene u prošlom stoljeću, ili još ranije (romance i balade) stekle su i u stranom učenom svietu naročito liepo priznanje, i po obćem mišljenju mogu se takmiti sa najljepšim pjesmama Homerovim. Naročito radi svoje ljepote jezika, prekrasnih stihova, sadržaja i pjesničkih figura. Pa već sam početak balade „Hasanaginica“ rječito o tome govori:
„Šta se bieli u gori zelenoj?
Il je snieg, il su labudovi?
Da je snieg, već bi okopnio,
Labudovi već bi poletjeli.“
Baš radi svoje pjesničke, a još više dramske ljepote, prevedena je ova pjesma g. 1774. na talijanski, a g. 1789. po samom slavnom Goetheu na njemački jezik. Poslije toga prevedena je na češki po Slovaku, na englezki po Walteru Scottu, na francuzki po Nadieru, na mađarski po Krazinskom, te konačno i na poljski jezik.
