PROROČANSTVO – Akademija izrugivača je uvjerena da će tijekom vremena svrha i uporaba strojeva obuhvatiti osim materijalnog života čak i duhovni
Uzeh u ruke knjigu “Dijalozi i eseji” Giacoma Leopardija (1798. – 1837.), izdanu u Zagrebu 1961. Prijevod izvrstan i izvrstan komentar dr. Tona Smerdela (1904. – 1970.), latinista, esejista, pjesnika, kritičara i protivnika totalitarizma. Kao intelektualac kršćanskoga svjetonazora pomalo je zanemaren i zaboravljen. Pisao je pjesme na latinskom
Vratimo se Leopardiju. Taj grof iz ankonitanske jadranske provincije (ako takvo nešto postoji u Italiji koja je središte carstva i papinstva) imao je očevu ogromnu biblioteku. Kao dijete je postao poliglot, usvojivši krasno i klasične jezike, ali ne i duh antike težeći originalnom stilu u poeziji i prozi. Posebice u njemu ne živi antičko jer nije rođen u zdravom tijelu i zdravom duhu. Duševno osjetljiv, astmatičar i sa teškoćama kralježnice imao je kod majke srednjovjekovnu pobožnost, kod oca nerazumijevanje i moguće uskogrudnost. Prerano sazrio uklapa se u ugođaj razočaranoga građanstva nakon sloma napoleonizma i prihvaća (u nedostatku prave vjere) zanos za ujedinjenjem Italije.
Ne znam koliko je on djelovao na Schopenhauera i obrnuto, svakako smatram da su ih oboje formirale životne prilike, ali i Španjolac isusovac Baldasar Gracian (1601. – 1658.). Prihvatimo se napokon Leopardijevih misli, uz Smerdelovu napomenu da je Matoš dobro poznavao djelo istoga.
U dijalogu između mode i njene “sestre” smrti moda kazuje: “Ali ti si se još od početaka bacila na ljude i krv, dok sam ja radije zadovoljna bradama, kosom, odijelima, pokućstvom, palačama isl. … , ne propuštam da se poigram igrarijama… da sad bušim uši za naušnice, sad usne, a onda noseve, da ih cijepam sitnim ukrasima koje onda vješam izvana, zatim da sažižem ljudsku kožu usijanim pečatima (tetovaža, op., T.T.)”. Navodi kako u nekim dijelovima svijeta deformira glave, osakaćuje ljude tijesnom obućom (kineske cipele za žene, op., T.T.), tijesnim steznicima i dr. Prisiljava ljude na tisuće napora i muka, “oni pristaju … da cvokoću od studeni i da se guše od vrućine, da leđa ogrću lanenom tkaninom, a grudi platnom; u jednu riječ oni se trse da mi u svemu ugode, samo da bi samima sebi naškodili.”
“U početku sam neznatno, a više u ovo naše doba (1824., op., T.T.), samo da ti ugodim, učinila da se izobičaje i zaborave napori i vježbe koji koriste tjelesnome zdravlju, a umjesto toga uvela i propisima istakla bezbrojne druge što na tisuće načina slabe tijelo i skraćuju život. Osim toga među svijet sam uvela takve propise i takve navike da je sam život s obzirom na dušu i tijelo više mrtav nego živ. To sam provela u tolikoj mjeri da se ovo stoljeće zaista može nazvati stoljećem smrti.”
“Poslije duga i zrela razmišljanja odlučila je da se ovo doba može nazvati epohom strojeva. I to ne samo zato što današnji ljudi napreduju i možda žive više mehanički nego oni iz svih prošlih vremena, već i također s obzirom na vrlo veliki broj nedavno izumljenih i usavršenih strojeva…, zato se već sada može reći da o ljudskim pitanjima ne raspravljaju i ne vrše životne zadatke ljudi, već strojevi.”
Akademija izrugivača (silografa) je “uvjerena da će tijekom vremena svrha i uporaba strojeva obuhvatiti osim materijalnog života čak i duhovni.” “Zato Akademija Silografa misli da bi bilo vrlo korisno ako bi se, što se više može, odstranili ljudi od životnih djelatnosti, pa da malo po malo prepuste svoje mjesto strojevima.”
Osim ozbiljnih pokusa suvremenika da (paro)strojevi igraju šah ili crtaju ili govore, Leopardi ironizira o strojevima prijateljima, čine krjeposna i velikodušna djela. Inteligentni strojevi osigurali bi i stvaranje žene stroja, čime bi bila osigurana vjernost i bračna sreća.
ZRAČNI DUH: “Dijelom ratujući međusobno, dijelom na plovidbama, nešto proždirući jedan drugoga, a nemali broj poubijao se vlastitom rukom; poneki su istrulili u dangubi, dok se nekima iscijedio mozak u učenju; neki su pomrli od pijančevanja i razuzdana života …, mnogi su umrli pronalazeći sve moguće staze da žive protiv vlastite prirode i da im se dogodi nesreća.”
“Zašto da se čudimo, kad nisu samo sebe uvjeravali da je zato sve na svijetu da im služi, već su računali da je sve u usporedbi s ljudskim rodom obična sitnica. Zato su svoje vlastite promjene nazivali svjetskom revolucijom, a povijest svojih naroda svjetskom poviješću…” (vrlo sličnih ideja Goetheov Faust dozrijevao je od 1806. do 1832., ovaj odlomak Leopardijev je iz 1824. godine.)
“A ovo opadanje duha koje je sama priroda odredila u našem životu, danas je utoliko veće nego što je bilo u druga vremena, i utoliko ranije počinje i brže se razvija, osobito u učenjaka ukoliko se iskustvu pojedinaca… pridruži znanje stečeno praksom i razmišljanjem tolikih prošlih stoljeća. Zbog toga, kao i zbog sadašnjih uvjeta uljuđenog života lako nestaju iz ljudske mašte iluzije ranog djetinjstva, s njim i nade duha, a s nadama veći dio želja, strasti, žara, životne radosti i sposobnosti…, treba vjerovati da u ljudskom životu postoji nešto velika i stvarno lijepoga,, a da ono pjesničko u svijetu nije samo bajka.”
“Tko god živi u velikom gradu, i ma koliko on bio žarka i budna temperamenta i mašte, ne znam kako može osjetiti neki nježan i plemenit osjećaj i neku uzvišenu i divnu sliku među ljepotama ili u prirodi ili u književnosti, osim ako poput tebe ne boravi veći dio vremena u samoći.” Smatra da gužva, buka, tašta raskoš, površnost u mišljenju, trajna licemjerja bijednih briga i nerad štete duševnosti.
“Što se tiče književnih krugova, mogu reći da oni iz velikih gradova manje znaju ocijeniti knjige nego oni u gradićima, jer kao što je sve u velikim gradovima lažno i isprazno, tako je općenito i književnost lažna ili isprazna ili površna” (to možda stoji za talijanske državice onoga doba, ali nije univerzalno op., T.T.).
“Mislim da bi izvrsna djela slikarstva, kiparstva i arhitekture pružala više uživanja kada bi se smjestila po pokrajinama” (tu vjerojatno griješi, jer u veliki grad dolazi više ljudi i intelektualci imaju više prigode za kontakte i zaradu op., T.T.)
“Ta u velikim gradovima ti si daleko od onoga što je lijepo, jer lijepo nema više mjesta u ljudskom životu. Ti si daleko također i od istine, jer ej u velikim gradovima sve hinjeno ili isprazno. Tako da tamo, takoreći, ti ne vidiš, ne čuješ i ne dodiruješ i ne udišeš ništa što ne bi bila laž, a ona je tužna i neprijazna. To je za profinjene duše, može se reći, najveća bijeda na ovome svijetu.”
“Rijetki su siromašni razbojnici! … tako razbojnici kojih ima najviše po broju u svijetu i kad su vrlo moćni, drže druge razbojnike, premda ih osobno ne poznaju za svoje ortake i sumišljenike, a ako su u nevolji” onda im pomažu kao svojim saveznicima. “Njima se čini kao sablazan da bi netko poznat kao razbojnik pao u bijedu” (nije mi jasno na što misli, drži li Napoleona, feudalce, masone ili svaku vlast razbojnicima?).
“Dobre i plemenite obično vrlo mnogo mrze, jer su redovno iskreni dok stvari nazivaju njihovim pravim imenom. Ljudski rod ne prašta taj grijeh, jer on nikada ne mrzi onog koji čini tolika zla, a ni samo zlo, koliko onoga koji spominje to zlo. Često puta onaj koji čini zlo stječe bogatstvo časti i moć, dok onaj koji upozorava na zlo umire na stratištu. To se događa zato jer su ljudi vrlo pripravni da bilo što pretrpe od drugih ili od neba, ali pod uvjetom da im se riječima kaže da su čestiti.”
“Kao što su tamnice i galije pune ljudi koji su po njihovoj izjavi vrlo nevini – tako tobože i u javnim ustanovama visoke položaje … drže oni koji su za to pozvani i prisiljeni protiv svoje volje.”
“Mislim da se svatko od vas sjeća kako je čuo od svojih starijih… da su godine postale hladnije nego što su nekad bile, zatim da su zime duže, onda da su se u vrijeme njihove mladosti već o Uskrsu svlačila zimska odijela a oblačila ljetna, dok takvu promjenu u odijelima dopušta temperatura istom u mjesecu svibnju, a katkada u lipnju. Prije nekoliko godina neki su fizičari najozbiljnije istraživali uzrok tog tobožnjeg ohlađivanja godišnjih doba. Neki su navodili kao uzrok krčenje šuma u planinama, a ostali ne znam ni ja koje razloge da bi protumačili činjenicu koja ne postoji. Štoviše stvar stoji drugačije jer su antički pisci … naveli da je u Italiji u rimsko doba bilo hladnije nego danas.”
Ovo je pisao Magalotti (Lorenzo, 1637. – 1712.) 1683. godine. Prema njemu sad bi u Italiji moralo biti hladnije nego na Grenlandu, da se ona od spomenute godine počela stalno hladiti u onom omjeru kako se tada pripovijedalo.” “U savezu sa industrijom snažni su i beskrajno se množe niskoća duha, ravnodušnost, egoizam, licemjerstvo, a i trgovačko vjerolomstvo, kao i sve kvalitete i najiskrenije i najdostojnije strasti obrazovana čovjeka.”
“To je vrlo poznato da slabići žive kako drugi hoće, a jaki po svojoj volji.”
“Prema velikim ljudima svijet se ponaša kao žena, a osobito prema onima u kojima blista neka naročita muževnost” (ovo je vjerojatno čitao ćelavac Mussolini, op., T.T.). “Svijet je kao žena, tko ga zavodi i gazi u njemu uživa.”
“Tko je zadovoljan samim sobom i s ljudima nije surov.”
“Tko se malo druži s ljudima rijetko je kada mizantrop.”
“J. J. Rousseau kaže da se prava uglađenost sastoji u tomu ako smo priviknuti da se pokažemo dobrohotni.”
“Tvrdim da ćeš rijetko kad doživjeti da budeš dugo s nekom osobom i to vrlo obrazovanom a da ne otkriješ u nje i u njezinu načinu života više od jedne nastranosti ili besmislice ili neobičnosti koja će te začuditi.”
“Ljudi su samo onda smiješni kad žele da se čine, ili da budu ono što nisu.”
“Obično se kaže, a to je istinito da su grbavci ljudi jaka duha. (Leopardi je bio lagano grbav, op., T.T.) Razlog je jasan. Drugi je dokaz to što razvoj umnih sposobnosti zavisi o okolnostima, navikama itd Isto se to može reći o kočijašima, pa i ostalim ljudima koji su navikli da se druže sa osobama svake vrste, pa zato postaju lukavi, živahni i duhoviti, dok istodobno u njihovim očima opažamo posebni izražaj i živahnost.” (je li čitao Leopardi Thackeraya i Dickensa? op., T.T.)
“Zanimljivo je znati da se jednostavno ponašaju gotovo svi ljudi koji mnogo vrijede. Uz to je zanimljivo da se jednostavno ponašanje drži za znak manje vrijednosti.”
“Sigurno je da imaginacija kao i melankolička osjećajnost crpe snagu iz nekog daška sreće i iz duševne snage koja en može opstojati bez doživljaja sutona, ali takvog u kome je barem tračak, bljesak veselosti.”(je li ovo čitao Ivo Vojnović?)
“Tko poznaje tajne ljudskog srca a usto i društvo, taj poznaje ispraznost iluzija, taj je sklon sjeti.”
“Što je život? To je putovanje šepava i bolesna čovjeka s vrlo teškim teretom an leđima preko vrlo strmih planina i kroz nadasve neprohodne, nepristupačne i opasne predjele po snijegu, kiši, vjetru i sunčanoj žezi. Takav čovjek hoda, a da se nikada ne odmori ni po danu ni po noći, barem kroz jedan dio tolikih dana, da bi na kraju stigao do bezdani ili jame i u jednu od njih neizbježno upao.” (usporedi sa satirom o Pašiću R. Domanovića, “Vođa”, op., T.T.)
“Zar pjesnik, ukoliko je pjesnik može biti egoist i metafizičar?”
“Od Homera do danas sve se usavršilo, ali nije poezija.”
“Kad bih se mogao namjeriti na neki lak posao, mislim an neku javnu i časnu službu, (ta javne službe su obično lake) rado bih je prihvatio. Ali to ne mogu naći ovdje, u ovoj državi gdje je sve samo za popove i fratre, a izvan ovoga kraja (Ancone, tj. Marche, op., T.T.) kakvu nadu za službu može gojiti netko tko je stranac?”
To piše 1829., a još 1822. mu je Nijemac B. G. Niebuhr (1776. – 1831., utjecajni povjesničar i političar) nudio profesorsku katedru u (neujedinjenoj) Njemačkoj. To je Leopardi odbio zbog slabog zdravlja.
