Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Svemogućem Bogu nije potreban odmor

(Ne)radna nedjelja, pravo na mentalnu sigurnost, infopokalipsa, umjetna inteligencija, konjski razgovori, humanika i pijesak piramide

 

Po čl. 75. st. 1. i 3. Zakona o radu (N.N., 93/14) u smislu tjednog odmora za radnika vrijedi odmor od „najmanje“ 24 sata, a taj odmor „radnik koristi nedjeljom, te u dan koji nedjelji prethodi, odnosno iza nje slijedi“. Zanimljiva je ova formulacija koja osim subote i nedjelje u pravnu tjedno-odmorsku igru uvodi i neimenovani, ali zamišljeni ponedjeljak, te nas neovisno od te pravne nedorečenosti i nominalne nepreciznosti svejedno može vratiti u daleku prošlost i postanje nedjelje tzv. „sedmog dana“ kao neradnog dana. U Bibliji (Stari Zavjet, Knjiga Postanka, 2, 2-3) stoji: „I sedmog dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini“. Danas znamo da svemogućem Bogu nije potreban odmor jer se radi (ili bi se barem trebalo raditi) o vrhovniku, a ne smrtniku, te možemo naslutiti da se radi o posvećenju hramova koji nisu riječju izričito navedeni (kao u drugim opširnijim, znatnije razrađenim uvodima i sljedovima mita o stvaranju svijeta) jer je svaki dan u domeni svetosti stvoren od jednakotakvog bića. Ovdje se treba vratiti na prvi i četvrti dan stvaranja po Bibliji jer je prvog dana Bog rastavio svjetlost (dan) od tame (noći), a četvrtog dana stvorio je „svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama“, poglavito dva velika („veće da vlada danom, manje da vlada noću“). Drugim (tamo ne navedenim) riječima, Sunce i Mjesec (svakako više njih, ali tu množinu pisac Biblije ne navodi /osim one za zvijezde/ jer mu ruku zapisa na tom mjestu nije vodila svemogućnost). Međutim, nakon božanskog ispunjenja stvaralačkog zanosa i prijašnjih dana stvaranja navodi se: „Tako bude večer, pa jutro“, što donekle može zvučati dijakronijski (raznovremenski neporedno). To nam može objasniti sumersko-akadski ep o stvaranju „Enuma eliš“ (tab. V, 12-17) koji se sastoji od dvaju predaja postanja svijeta (prirodni tijek postanja i sređivanja kozmičkih sila, te bog-tvorčevo /Mardukovo/ stvaranje svijeta nakon smaknuća čudovišne Tiamat): „Dade da Mjesec sja, njemu povjeriv’ noć. / Tvorenje noći mu da, dane da luči njome: / ‘Svakoga mjeseca zanavijek, ti ćeš izlazit s krunom; / Početkom mjeseca, nad Zemljom kad u svom dižeš se sjaju, / Rogovim sijat ćeš svijetlim, šest da označe dana; / Sedmog dana, polovicu imat ćeš krune.“ „U izvorniku za Mjesec stoji Nannaru, ‘Sjajni’, što ukazuje da autor ‘Epa’ [navodno] misli na mladi Mjesec. U daljnjem tekstu pjesnik nam govori o mjesečevim fazama. Odredivši sudbinu Mjeseca, Marduk se posvećuje određenju sudbine Sunca, o čemu je tekst skoro sasvim uništen“. (Marko Višić, Književnost drevnog Bliskog istoka, Naprijed, Zagreb, 1993, str. 222, 259, 279, bilj. 53). Drugim riječima, u nekom univerzalno-kompiliranom stvaranju svijeta radi se o ciklusima nebeskih tijela koji itekako utječu na život svega, pa i ljudi.

Vrli naš Ruđe(r) iz roda Boškovića zapisao je: „Jer nas je, između Marsa [rata] i Venere [ljubavi] priroda smjestiv, / Kruzima nejednakim zaplela – prejadne, jao! […] Ah, nek’ odlazi zbogom tko teži za ispraznim sjajem / Smatrajuć’ sretnikom onog kom čelo ovjenčava kruna / Blistava, komu je žezlo u ruci, na plećima grimiz, / Uz kog se zbijaju sluge i stišću, i jata prvaka. […] Kao kad svetačka lica prikazujemo u mjedi / Il’ u rumenkastu zlatu, na svete ih mećuć’ oltare, / Kruna im čelo božansko okružuje, lice i kosu / Te ih označuje time k’o građane Olimpa višnjeg. […] uzajamno sam privlačenje Zemlje, Mjeseca i Sunca izrazio kao uzajamnu ljubav Veste [božice (nebeske) vatre i djevica], Febe [(unuke joj) Artemide, božice Mjeseca; „zlatno okrunjene“] i Feba [(unuka mu) Apolona, boga Sunca i svjetla] koristeći se po običaju starom mitologijom.“ (Ruđer Josip Bošković, Pomrčine Sunca i Mjeseca, /Preveo Branimir Glavičić/, Matica hrvatska, 2012, str. 51, 111, 113, 119, 393). „Čudiš se? Pogledaj redoslijed kojim zlatokoso sunce / Zvijezde obilaze kad svaka svoj zatvara krug. […] Ako priroda između Marsa i Venere ljude / Smješta, zar njihova vlast ikome čudna bit će?“ (Ruđer Josip Bošković, Pisma, pjesme i rasprave, Matica hrvatska, 2013, str. 503).

Na početku Zakonika babilonskog vladara Hamurabija (1792.-1750. pr. n. e.) sam vladar je p(r)ozvan kao „veliki knez koji se boji bogova, za unaprijediti blagostanje ljudi, za pribaviti važnost pravu u ovoj zemlji“, te „da obasja zemlju, Hamurabi, pastir kojeg je Bel izabrao“, pa se spominje kao „moćni kralj“, „mudar kralj“, „ratnik“, „gospodar kojem pripada skiptar i kruna“, „zaštitnik zemlje“, „koji je ukrasio velika svetišta“, „savršeni“, „koji je restaurirao ukrase kulta“, „ustanovio čiste žrtvene darove“, „koji je uništio sve bandite“, „ponizan pred velikim bogovima“, „kraljevski potomak vječnosti“, „sunce Babilona, koji daje svjetlost zemlji Sumer i Akad“ i dr. Nadalje: „Kad me Marduk poslao vladati ljudima, da zemlji objavim pravo, u usta ljudi stavio sam pravo i pravdu“. Naravno, nije to učinio on, već drevni pisar i zakonodavac koji odvajkada pripisuje sebi božanske prerogative. U čl. 202. stoji: „Ako neko čovjeka položaja većeg od svog udari po obrazu, da mu se bičem od goveđe žile udari šest udaraca“. Znači, ovaj oko-za-oko zakon propisuje nepravedno uzvraćanje i povlašteni tretman, pa je čitatelju lakše shvatiti npr. današnju „zastaru“. Prije nego što se verbalno baca poduže prokletstvo na onoga koji bi oštetio ili izmijenio ploču zakona, na kraju (iza čl. 282) Hamurabije(vog zakonika) kaže (se): „Nisam se otuđio od ljudi nad kojima mi je Marduk dao vladavinu, koje mi je Bel poklonio […] Prokrčio sam im put, svjetlost sam pustio na njih. […] Pozvali su me veliki bogovi, ja sam spasonosni pastir (vladalac); moj štap (skiptar) je prav (pravedan).“ Ova nešto opširnija objašnjenja bila su nam potrebna jer zakonodavac zapravo zakonima (i pojedinim razotkrivajućim člancima) oponaša boga odnosno bogove drevnih svjetova, a to je ono što je tijekom povijesti čovječanstvu najmanje trebalo. Postoji osnovana sumnja da će upravo zakonodavac opstruirati uvođenje umjetne inteligencije u pravnu domenu jer bi u tom slučaju npr. parnice koje traju po 24 godine bile riješene za 24 sata odnosno za jedan (prirodno, iz tjedna neiščupan) radni dan, pa je dobro iznijeti mišljenje Stuarta Russella.

        „Jedno od velikih postignuća naše civilizacije je postupno poboljšanje ljudske fizičke sigurnosti. Većina nas može očekivati da će svakodnevni život voditi bez stalnog straha od ozljeda i smrti. U čl. 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine stoji: ‘Svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost’.“ Stuart Russell je predložio „da bi svatko trebao imati i pravo na mentalnu sigurnost – pravo na život u okruženju koje se u najvećoj mogućoj mjeri sastoji od istinitih informacija. Ljudi imaju tendenciju vjerovati dokazima koje prikupljamo svojim očima i ušima. […] Stoga smo iznimno podložni tehnologiji dezinformacije. Čini mi se da pravo na mentalnu sigurnost nije ozakonjeno u Općoj deklaraciji. Članak 18. i članak 19. uspostavljaju prava na ‘slobodu misli’ i ‘slobodu mišljenja i izražavanja’. […] Ako sustav preplavi dovoljno lažnih informacija, i ti sustavi reputacije mogu propasti: izvori koji su zapravo pouzdani mogu doći na glas kao nepouzdani i obrnuto, kao što se danas naizgled u SAD-u događa s velikim medijskim kućama kao što su CNN i Fox News. Aviv Ovadya, tehnolog koji se bavi suzbijanjem dezinformacija, nazvao je te događaje ‘infopokalipsom’ – katastrofalnim neuspjehom tržišta ideja. […] Regulacijske kazne nešto su kontroverznije: nitko ne priželjkuje osnivanje Ministarstva istine, a njemački Zakon o zaštiti mreža kažnjava samo platformu sa sadržajem, a ne osobu koja je na njoj objavila lažne vijesti. S druge strane, baš kao što mnoge nacije i američke države zabranjuju snimanje telefonskih poziva bez dopuštenja, trebalo bi barem biti moguće nametnuti kazne za stvaranje fiktivnih audiosadržaja i videosadržaja koji prikazuju stvarne osobe. […]

        Kad strojevi počnu obavljati fizički rad, uvijek možete prodavati svoj mentalni rad. No kad strojevi zamijene mentalni rad, što nam preostaje prodavati? U knjizi ‘Life 3.0’ Max Tegmark tu debatu opisuje kao razgovor između dva konja o motoru na unutarnje izgaranje 1900. godine. Jedan predviđa ‘nove poslove za konje… to se uvijek dosad događalo nakon izuma kotača i pluga.’ Za većinu konja taj ‘novi posao’ nažalost je bilo služiti kao hrana za kućne ljubimce. […] Ekonomska teorija, nažalost, ne predviđa da će svakom ljudskom biću biti bolje zbog automatizacije. […] Oni koji niječu ideju tehnološke nezaposlenosti često kao argumente uzimaju bankovne službenike, čiji posao djelomično mogu obavljati i bankomati, i maloprodajne blagajnike, čiji su posao olakšali barkodovi i RFID čipovi u robi. Često se tvrdi da te profesije rastu zbog tehnologije. […]

        Na jednom natjecanju 2018. godine softver umjetne inteligencije postigao je bolje rezultate od iskusnih profesora prava u analiziranju standardnih ugovora o tajnosti podataka, te su isti zadatak odradili 200 puta brže. […] Kako umjetna inteligencija napreduje, svakako je moguće – možda i vjerojatno – da će unutar idućih nekoliko desetljeća gotovo sve rutinske fizičke i mentalne poslove jeftinije obavljati strojevi. Otkako smo prije nekoliko tisuća godina prestali živjeti kao lovci i skupljači, naša su se društva koristila većinom ljudima kao robotima koji su obavljali repetitivne fizičke i mentalne zadatke, pa možda nije ni iznenađenje da će roboti ubrzo preuzeti te uloge. Kad se to dogodi, plaće će pasti ispod granice siromaštva za sve one ljude koji se ne mogu natjecati za visokostručne poslove koji su preostali. […] Suočeni sa socioekonomskom situacijom koja je slična postajanju hranom za ljubimce, ljudi će postati prilično nezadovoljni svojim vladama. Suočene s potencijalno nesretnim građanima, vlade diljem svijeta počele su se obazirati na taj problem. Većina njih već je shvatila da nije opcija sve te radnike školovati kao informatičare ili inženjere robotike – svijetu možda treba 5 ili 10 milijuna takvih radnika, ali nipošto milijardu, što je otprilike koliko je poslova na udaru. Informatika je mali čamac za spašavanje, a brod koji tone je golemi kruzer. […] Jedna slika budućnosti koja se sve češće spominje je slika gospodarstva u kojem sve manje ljudi radi jer je rad nepotreban. […]

        Možda će se budući naraštaji pitati zašto smo se uopće brinuli oko nečega tako bespotrebnog kao što jer ‘rad’. […] Neizbježno je da će se većina ljudi baviti pružanjem međuljudskih usluga koje samo ljudi mogu pružiti – ili nam je draže da ih pružaju ljudi. Dakle, ako više ne možemo ponuditi rutinski fizički i rutinski mentalni rad, i dalje možemo ponuditi svoju ljudskost. Morat ćemo postati bolji ljudi. […] Potrebno nam je radikalno promišljanje našeg obrazovnog sustava i naših znanstvenih napora kako bismo se usredotočili na ljudskost, a ne na fizički svijet. (Joseph Aoun, predsjednik Sveučilišta Northeastern, tvrdi da bi sveučilišta trebala istraživati i podučavati ‘humaniku’.) […] Ako odnos između ljudi i strojeva dizajniramo tako da omogućimo ljudima zadržati dovoljno razumijevanja autoriteta i autonomije, tehnološki dio našeg sustava može uvelike povećati ljudske sposobnosti i omogućiti svakom od nas da stoji na vrhu goleme piramide mogućnosti – poput kakvog božanstva. Ali razmislite malo o sudbini radnice u skladištu robe koja se naručuje preko interneta. Mnogo je produktivnija od svojih prethodnika jer ima čitavu malu vojsku robota koja joj donosi spremnike iz kojih uzima robu, no dio je mnogo većeg sustava kojim upravljaju inteligentni algoritmi koji odlučuju gdje ona treba stajati i koje predmete mora uzimati i slati. Ona je već djelomično zakopana u toj piramidi, umjesto da stoji na njezinom vrhu. Samo je pitanje vremena prije nego što pijesak ispuni unutrašnjost piramide i njezina uloga postane nepotrebna.“ (Stuart Russell, Kao čovjek, Umjetna inteligencija – napredak ili prijetnja?, Planetopija, Zagreb, 2022., str. 115.-117., 122.-123., 125.-128., 130.-131., 139.).

Izvatke odabrao: Đivo Bašić

Povezane objave

Rubnim granicama katastarskih općina

HF

Dok je korist veća od rizika, vladat će korupcija!

hrvatski-fokus

Filmska industrija u službi programiranja uma

HF

Schrödingerova mačka i žilet žica

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više