Hrvatski Fokus
Hrvatska

Splitska junakinja novoga doba

Iza mladih Vukovaraca koji se ne ustaju na hrvatsku himnu stoje oni koji ih "odgajaju"

 
 
U Splitu se dogodio sramotan incident. Fizički su napadnuti srpski vaterpolisti što su na rivi htjeli popiti kavu i prošetati gradom. Akteri te sramote kažu kako su Srbi provocirali i morali su im pokazati da je ovo Hrvatska. Zaboga ljudi, gdje mi to živimo? Ovo je 2019. godina. Split je metropola  turizma. Rat je odavno završio. U Podunavlju provedena mirna reintegracija. Međutim, rat u mnogim glavama još uvijek traje. Sve se dobro zna: tko je napao, tko je uništavao, tko je ubijao, tko se branio i obranio. Došli su na naše. Ubijali su naše. Protjerali su naše. Palili nam domove. Rušili su crkve i bolnice. Htjeli su nam oteti pola zemlje. Htjeli nam oteti more. Mnoge rane još nisu zacijelile. Mnogi su nestali. “Gdje su im grobovi?” pitaju se majke, očevi, žene, djeca i braća. To ne znaju ova “djeca” koja su u dresu svojeg kluba šetala Splitom. Neki od njih su rođeni poslije rata. Neki od njih nemaju niti pojma kakve strahote smo pretrpjeli zbog ideja “Načertanija” i odluke srpskog vožda za njihovim  ostvarenjem po liniji “Virovitica-Karlovac-Karlobag”. Neki ne znaju da su tenkovi, JNA i ostali “junaci”, kad su krenuli “oslobađati” srpske gradove u Hrvatskoj ispraćeni cvijećem i blagoslovom. Oni su dobro znali što čine, ali im je većina naših ljudi to oprostila. Živjeti se mora dalje.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2019/02/1760961_vaterpolo_ls.jpg
Dobrosusjedski odnosi se moraju uspostavljati, na obostranu korist. Zaboraviti se ne smije i ne može. Nije dobro da se iz tih nemilih, strahotnih, ružnih i bolnih sjećanja stvaraju nove podjele i rađa svekolika mržnja kojom se truju djeca i mladi. Svaka mržnja razara u čovjeku sve ono dobro, ljudsko, plemenito i kršćansko. U tom duhu bi trebalo dogajati mlade na jednoj i drugoj strani. Tu smo zakazali. Dogodilo se što se dogodilo. Nazad se ne može, ali se mora reći prava istina. Na laži i prekrajanju povijesti se ništa dobro ni postojano ne može graditi. Sa stajališta kako vrijedi i jedino je ispravno samo ono što je naše i što mi mislimo, ne možemo dalje od svojeg dvorišta. Bilo bi dobro znati i htjeti poštovati drugo, drugačije, čime se nimalo ne umanjuje svoje.
 
To ne znaju učenici koji nisu ustali na sviranje hrvatske himne. Nisu djeca sama stvorila takvo ponašanje. Oni su nesvjesno postali produžena ruka onih koji ne će mir, koji ne će suživot dostojan čovjeka, već stvaraju nemir, nered, nove podjele i siju mržnju. Ne rade to obični  normalni “mali” ljudi. To uglavnom rade političari ili “političari”. Umjesto politikom bave se politiziranjem. Umjesto da se posrame zbog pojedinih incidenata i nemilih slučajeva koji se događaju u njihovu gradu, oni to koriste da bi ušićarili koji poen i postigli bolji rejting u svojoj stranci i penjanju k vrhu. Ne pitaju se gdje su zakazali, već upiru prstom na drugu stranu, gdje traže krivca za svoje propuste, činjenja i nečinjenja, zaboravljajući pri tom, da se djeca nikada i nigdje ni za što ne smiju koristiti. Počeci športa i športskog odgoja su u prapovijesti. U mnogim zajednicama i društvima, kroz sve povijesne epohe, na različite načine, se razvijao šport jer se došlo do spoznaje, kako šport jača duh i tijelo čovjeka. Važno obilježje športskih natjecanja je bio duh viteške igre i poštene borbe (fair play). Od toga je danas malo ostalo. Od svega ostalog ne dobrog, što se implementiralo, a u nekim športovima i petrificiralo je politika. To je opasno za sve, naročito za športaše, koji  postaju roblje beskrupuloznih trgovaca i nerijetko glasnogovornici pojedinih političkih opcija, pri čemu nisu svijesni koliko štete time nanose ugledu svoje države, koju su proslavili, diljem svijeta, svojim športskim postignućima.
 
Šport je sastavni dio suvremenog društva, popularna društvena aktivnost koja se sve više širi, individualno i grupno. U svakom športu bi trebao dominirati natjecateljski duh. Pobjedu bi trebali odnijeti najbolji, bez obzira tko su, odakle su i čiji su. Takav način gledanja se ne može nikome naturiti ili uliti lijevkom u glavu. To se postiže odgojem, kućnim, građanskim i športskim. Športski odgoj je jako važan. Šport i športski odgoj spadaju u opće ljudske vrijednosti. Piramida općih ljudskih vrijednosti je izokrenuta i poremećena. Ne će se sama od sebe ispraviti i uravnotežiti. To zahtijeva puno dugotrajnog složenog i stručnog posla. Osim toga trebali bismo ukloniti neke predrasude i zablude iz našeg mentaliteta. Nismo mi Hrvati najbolji, najpametniji, najvjerodostojniji, najhrabriji…, sve naj na ovome svijetu, niti u susjedstvu. Ne može se i ne smije jedan cijeli narod stigmatizirati zbog pojedinaca iz njihovih redova koji su bili zločinci. Svatko je odgovoran za sebe i treba snositi posljedice svojih nedjela.
 
Međutim, u svakom zlu ima i neko dobro. Većina Splićana i građana Hrvatske osuđuje ovaj napad u Splitu na srpske vaterpoliste. Mnogi se Splićani srame i poručuju: To nisu učinili Splićani. To je učinio netko sa strane, neki dođoš… Svugdje ima takvih. Trebalo ih je civilizirati, pomoći im da se prilagode, ne dopustiti im da vode kolo i u njega uvlače sve potencijalne “domaće” istomišljenike, s kojima će preuzeti “vlast” i postati uzor ponašanja. Više nije važno tko je to učinio. Učinjeno je. Nanesena je velika sramota športu, gradu i državi. Tu sramotu umanjuje, ispružena ruka žene, koja je pomogla športašu da se iz mora u koje je skočio, da se spasi od batina “splitskih” huligana, izvuče na rivu. Ta “anonimna” žena je osvijetlala obraz gradu, njegovim stanovnicima i svima onima koji su stajali okolo i mirno gledali napad na goste u svojem gradu.
 
Neki su se možda i naslađivali gledajući svoje “heroje” u akciji. O takvim pojedincima bi trebali pisati svi mediji, a ne nas gnjaviti tjednima o pojedinim zločincima, kojima je mjesto u zatvoru, a ne na slobodi, gdje ugrožavaju normalni svijet. Ta je žena ponos hrvatske i zaslužila je divljenje. Nije ju bilo briga što će tko reći. Pomogla je čovjeku u nevolji. Je li se itko tko je tamo stajao i sve mirno gledao, barem malo posramio, zbog obe ljudske, prijateljske i kršćanske geste? Vjerujem da bi jednako tako postupila neka anonimna žena u Beogradu, kad bi naš športaš skočio u Dunav, kako bi se spasio od batina domaćih “heroja”, kojima je proključala krv i “zapalio” se mozak vidjevši plavi dres s hrvatskim grbom u njihovu gradu.
 
Bilo bi dobro da se oni koji vode jednu i drugu državu, ugledaju u ovu nepoznatu  plemenitu i hrabru ženu, te da razmisle o sebi i svojim politikama, koje se svode na šetnje po mostovima, grljenje i ljubljenje, inauguracije, poruke, podmetanja, prepucavanja, iskorištavanja u izbornim kampanjama, po opskurnim medijima, kada se pribjegava prononsiranim zločincima, kako bi se dobio koji poen više i “pobijedio” protivnik.
 

Ankica Benček

Povezani članci

Poruka izdajnicima hrvatskoga naroda

HF

Domovino, iz sna se probudi

HF

Mrzitelji svetoga Leopolda

HF

Poštujem izbor hrvatske predsjednice

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...