Hrvatski Fokus
Aktualno

Patrijarh Bartolomej I.: Nisam ‘istočni papa’!

Ekumenska patrijaršija ne namjerava izmijeniti Ustav SPC-a, niti crkvene granice, ukoliko to ne prati sporazum i suradnja

 
 
Ekumenski carigradski patrijarh Bartolomej I. dospio je u središte svjetske pozornosti nakon davanja autokefalnosti Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi. Ova odluka snažno je potresla pravoslavni svijet i dovela do toga da Moskva prekine odnose sa Carigradom. U sjedištu Patrijaršije u Instanbulu odgovarao je na pitanja Politike o toj odluci i njenim posljedicama za svjetsko pravoslavlje i SPC, Kosovu, granicama, nacijama i posljedicama globalizacije i prelamanju svjetskih interesa.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2019/02/bartholomew.jpg
• Vaša svesvetosti, gdje je pravoslavlje danas?
– Položaj pravoslavlja u suvremenom svijetu nije drugačiji od onog kakav je bio u prethodnim vremenima, otkako je sve počelo praznikom Pedesetnice na Sionu. Danas možemo imati nove društvene, znanstvene i druge činjenice, ali dati cilj i misija Crkve nisu se promijenili. Crkva je lađa spasenja i istine, kako ju je otkrio Trojedini Bog u svijetu.
 
• Je li globalizacija, koja relativizira vrijednosti, utječe na pravoslavlje, na njegovu suštinu i kontinuitet?
– Globalizacija je fenomen koji suvremeni proučavatelji poistovjećuju uglavnom s modernizacijom i razvojem. Neki teolozi je poistovjećuju sa sekularizacijom. Tu se suštinski radi o liberalizaciji svih suvremenih društvenih parametara, poput, na primer, ekonomije, komunikacije, kulture, trgovine, koji bez kontrole i poreza cirkuliraju, bez obzira na granice. Kada se sve to primi na mjestu koje ga je stvorilo ili ga apsorbiralo na svoj način, onda govorimo o identitetu naroda, ali ukoliko se sve to ističe kao ideal i nameće se drugim narodima, onda je riječ o globalizaciji. Globalizacija se unutar Crkve preobražava u zajedništvo u Kristu. Dok globalizacija, kao što smo rekli, izgleda da ima težnju pretvaranja svega u grupu, nasuprot njoj, istinsko zajedništvo poštuje i cijeni identitet i posebne karakteristike svakog naroda, kao i svake osobe u njenoj posebnosti i konkretnosti.
 
• U skladu s tim, jeste li razmislili o tome koliko ova odluka o davanju autokefalnosti Ukrajinskoj crkvi može utjecati na stradanje vjernika u toj zemlji i da je možda njome pravoslavlje izgubilo više vjernika nego što ih je Ekumenska patrijaršija dobila?
– Ako pođemo dalje u prošlost, konstatirat ćemo da je bilo snažnih i usklađenih pokušaja za osamostaljenje kijevskog naroda, klera, monaštva i mjesne eparhije od crkvenog rukovodstva Moskovske patrijaršije. Ta nastojanja započela su još 1325. godine, u vrijeme kada je sjedište Kijevske mitropolije trajno prenijeto u Moskvu, što je zabiljeleženo u historiji i nitko to ne osporava. Bilo je još dosta pokušaja za dobivanje autokefalnosti, koji na kraju nisu donijeli ploda. Verujemo da Bog svaku stvar uređuje u svoje vrijeme. Tako je i za Ukrajinu došao Božji čas. Vezano za pitanje hoće li darovana autokefalija naposlijetku pomoći temi jedinstva, uvereni smo da je njeno dodjeljivanje bio neophodan preduvjet. Do jučer je najveći dio ukrajinskog naroda bio izvan crkve, što nas je boljelo. Zbog toga smo u prošlosti ulagali dosta napora radi iscijeljenja ovog problema. Na primjer, na našu inicijativu bili smo sastavili mješovitu komisiju sa eparsima iz Ekumenske patrijaršije i Moskovske patrijaršije, kako bismo pronašli rješenje. Konačno, ova komisija nikada nije počela svoj rad, na odgovornost Moskovske patrijaršije, tako da je problem postajao sve veći.
 
• Jeste li uzeli u obzir ranjeno duhovno tkivo istočne Europe poslije perioda komunizma i ima li u vašem djelovanju imperijalnih američkih ideja? Kaže se da ste javno u prisustvu svih poglavara pravoslavnih crkava, prije nekoliko godina, obećali da se ne ćete miješati u crkvene probleme Ukrajine jer je to unutarnje pitanje Ruske crkve.
– Svakako, tu nema ničeg od teme nametanja vlasti ili ispoljavanja ambicija niti, čak i gore, „grubog kršenja kanonskog prava”, kako navodite u vašem pitanju. Ukrajina je zadobila svoju autokefalnost. Niti je Eparhijskoj patrijaršiji, niti Eparhijskom patrijarhu, išta više dodato. Nije postojao nikakav motiv koristoljublja ili prikrivene koristi. Mi smo naprosto izvršili svoju crkvenu obvezu. Blagodat Božja nas je udostojila da služimo na mjestu prvoga u pravoslavlju već skoro trideset godina. Od sada, pa nadalje, ne očekujemo ništa što je ljudsko ili svjetsko. Svakodnevno prizivam blagodat i milost Božju u našem životu i životu naše Crkve. Prema tome, ne stoji ono što se piše ili govori o ambicijama i intervenciji vlasti. Također, naravno da nije bilo pritisaka od konkretnih država za autokefaliju Ukrajine. Dužan sam, međutim, da vas uvjerim da je jedan veći broj čelnika država čestitao Eparhijskoj patrijaršiji na ovoj odluci. Jedni pismima, a drugi javnim izjavama. Kada neka država hvali neku odluku Eparhijske patrijaršije, ne znači da je ta država utjecala na tu odluku. Naša Crkva funkcionira slobodno, rasterećena od vanjskih utjecaja i svjetovnih pritisaka. Što se tiče nekih naših starijih izjava o neinterveniranju u Ukrajini, zaista smo na osnovi tadašnjih okolnosti i činjenica bili donijeli takvu odluku. Međutim, u daljnjem tijeku činjenice su se promijenile. Pored toga što Moskva za trideset godina nije uspjela ništa učiniti, osim da uveća jaz unutar ukrajinskog naroda, imamo i novonastale okolnosti u Ukrajini poslije zauzimanja Krima 2014. godine. Usporedno s tim, imamo odluke ukrajinske skupštine o autokefaliji i zahtjev ukrajinske vlade o crkvenoj nezavisnosti. A najosnovnije je to da su postojale molbe mitropolita Filareta i Makarija da se ponovno ispitaju njihovi slučajevi.
 
• U konfuziji u Ukrajini stoji pitanje: je li činjenica da Moskvi nikada nije dat tomos u vezi s Ukrajinom može da zamijeni 300 godina pastirske brige Moskovske patrijaršije o toj zemlji?
– Dokumenti su više nego jasni, a poslanice patrijarha Dionizija, koje su poslate 1686., ne mogu biti jasnije. Oni ne samo da ne ustupaju Kijevsku mitropoliju Moskovskoj patrijaršiji nego, štoviše, postavljaju kao temeljni preduvjet da svaki kijevski poglavar nastavi da spominje carigradskog patrijarha, kao svoje kanonsko načelo. Tko god ima elementarno ekliziološko (crkveno) i kanonsko znanje razumijet će da nije bilo moguće ustupiti Kijevsku mitropoliju Moskovskoj patrijaršiji, a da kijevski mitropolit nastavi spominjati Carigradskog patrijarha. Nažalost, Moskovska patrijaršija je jednostrano ukinula ovaj sporazum. Prekinula je spominjanje carigradskog patrijarha, zbog toga što je znala da je to vidljivi znak kanonske jurisdikcijske upućenosti Kijevske mitropolije na Carigrad. Također, poznato je da su, prije slanja pisama patrijarha Dionizija, naša ruska braća pokušavala hirotonizirati kijevske mitropolite, ali su svaki put nailazili na reakcije klera i naroda Male Rusije, koji nipošto nije želio biti podveden pod Moskvu.
 
• Ima li Carigradska crkva pravo ili privilegiju da samovoljno intervenira gdje hoće, posebno na teritoriju drugih crkava? Zašto, u ovom slučaju, autokefalija nije data nakon sporazuma s ostalim pravoslavnim crkvama?
– Mi smo moskovskom patrijarhu ustupili dozvolu da hirotonizira kijevskog mitropolita, ali i to s konkretnim preduvjetima koje ruska strana nije poštovala. Ekumenska patrijaršija nikada u svojoj historiji nije činila upade i intervencije izvan svojih granica. Nemamo ekspanzionističke težnje. Što se tiče dodjele autokefalije u dogovoru s ostalim pravoslavnim crkvama, do toga nije došlo zato što to ne predstavlja predanje u našoj crkvi. Svi Tomosi o autokefaliji koji su dodijeljeni novoosnovanim autokefalnim crkvama (Rusije, Srbije, Rumunjske, Bugarske, Gruzije, Atene, Varšave, Tirane i Prešova) dodijeljeni su od strane Ekumenske patrijaršije i tome nije prethodilo nikakvo dogovaranje i nekakva suradnja na svepravoslavnom nivou.
 
• Poznato vam je da je Sabor SPC-a izjavio da ne će stupiti u općenje sa Filaretom Denisenkom i Makarijem Maletičem. Poslije dobivanja autokefalnosti još se ne vidi da su se dvije raskolničke grupe u Ukrajini ujedinile, nego se i dalje sukobljavaju, Filaret je zadržao titulu patrijarha?
– Ne postoje više raskolnici u Ukrajini, jer ih je Crkva uspostavila. I mi smatramo za veliki blagoslov blagodati Svesvetoga duha to što su toliki milijuni ljudi ponovno stupili u kanonsku Crkvu. Što se tiče Filareta, Crkva ga prepoznaje kao bivšeg mitropolita Kijeva. U unutarnje stvari Ukrajinske crkve sada ne želimo intervenirati, ukoliko to ne bude zatraženo od nas. Prema tome, za nas postoji bivši mitropolit Filaret. Patrijarh kijevski ne postoji, niti je ikada postojao. No, i dalje vjerujem da na ovo pitanje ne treba gledati kroz ličnosti. Filaret nije cijela Ukrajina.
 
• Mnogi smatraju da tekst Tomosa o autokefaliji Ukrajinske crkve nije prihvatljiv zbog teoloških ideja i konstrukcija u njemu, posebno one koja kaže da ste glava crkve upravo vi? Nekako se formira javno mišljenje da ste protiv Slavena. Ukoliko ste izjavili da „naša braća Slaveni ne prihvaćaju vodstvo naše Crkve”, što ste pod time mislili?
– U svijesti pravoslavne crkve ne postoji „istočni papa”, a svakako ni u našoj misli i smjernom služenju. Svaki ekumenski patrijarh služi, ne jednostrano i samovoljno, nego surađujući i suodlučujući sa Svetim sinodom. Slavenske narode volim i cijenim njihovu pobožnost i vjeru. To da neki od njih ne prihvaćaju ulogu vodstva majke Crkve jest jedna činjenica. No, to njihovo negiranje ne utječe na našu ljubav prema njima. Mi ih volimo i nastavit ćemo da ih volimo.
 
• SPC je suočen s nizom granica u okviru svoje jurisdikcije – Crna Gora,Makedonija, piše se o problemima u Sloveniji. Pita vas Milutin Stančić, vjernik pravoslavne Ohridske arhiepiskopije, koja je pod SPC-om: „Namjeravate li prekršiti tomos koji ste izdali SPC-u i odlučiti da crkva u Makedoniji ne bude u njenoj jurisdikciji?”
– Oko ovog pitanja, nažalost, postoje ogromne dezinformacije. Neki poistovjećuju slučaj Ukrajine sa Skopljem i Crnom Gorom, i to vrlo vješto, jer žele da SPC okrenu protiv Ekumenske patrijaršije. Svakako, koliko nam je poznato, mnoge vladike SPC-a su suzdržane u pogledu Ukrajine iz straha da će ono što se tamo dogodilo biti ponovljeno u Crnoj Gori i Ohridu. Ali, uvjeravam vas da stvari ne stoje tako. Srpska pravoslavna crkva ima konkretne geografske granice. Kada se državni teritorij Srbije proširio, naša braća Srbi obratili su se Ekumenskoj patrijaršiji i zatražili da se ove nove oblasti crkveno podvedu pod njihovu jurisdikciju. Ekumenska patrijaršija je pozitivno odgovorila i ove oblasti ustupila posebnim tomosom, što se nije dogodilo u slučaju Ruske crkve, koja je stupila na tlo Ekumenske patrijaršije, ne dobivši za to neki kanonski ustupak. Prema tome, razlika u pogledu Ukrajine, kanonski i ekliziološki (crkveno), jest u tome što je Rusija upala i okupirala Mitropoliju Kijeva, a da joj to nikada nije ustupljeno, dok Srbija sve što ima, to joj pripada i kanonski i ekliziološki. To znači da Ekumenska patrijaršija ne namjerava izmijeniti Ustav SPC-a, niti njene granice, ukoliko to ne prati sporazum i suradnja. Nikada Ekumenska patrijaršija nije prekoračila granice drugih crkava, osim jedino ukoliko postoji odnosni zahtjev i veća crkvena potreba. U vezi s objavljenim vijestima o Sloveniji, koje su došle do nas, veoma žalimo, jer i one služe konkretnim interesima. Ohrabrujemo zainteresirane da pročitaju Tomos o autokefaliji Ukrajine kako bi se uvjerili da novoosnovana autokefalna Ukrajinska crkva nema nikakvog kanonskog prava nad Ukrajincima izvan ukrajinske države.
 
• Srbi su vlastitom krvlju i vjerom sagradili manastire na KiM-u.
– Ekumenska patrijaršija i ja osobno apsolutno smo protiv uništavanja bilo kojeg bogoslužbenog prostora bilo koje religije. Naravno, za pravoslavni narod, ali i za židovsku sinagogu ili muslimansku džamiju, rušiti, oskvrnuti – neprihvatljivo je jer se u tim prostorima slavi Bog koji je jedan – nema mnogo bogova. Posjetio sam nekoliko manastira na Kosovu, Gračanicu, Dečane, koji su među najljepšim manastirima, s velikom historijom, i koji su sagrađeni vlastitom krvlju i vjerom pravoslavnih Srba. To je jedan dragocjeni dio civilizacije i pobožnosti srpskog naroda. Uništenje ovih hramova jest oskvrnjivanje civilizacije cijelog čovječanstva, Unesco ih je uvrstio u svjetsku baštinu. Kamo sreće da imamo mogućnosti da i materijalno pomognemo obnovu tih svetinja, ali svakako sudjelujemo u dubokom nezadovoljstvu i negodovanju naše braće Srba. Pohvaljujem i ističem pobožnost srpskog naroda, jer sam imao prilike da je bliže doživim. Ako Bog da, doći ću u Beograd na jesen, na poziv patrijarha Irineja, jer sam pozvan na proslavu 800 godina od hirotonije Svetog Save. Kada me pitaju hoću li ići, kažem: „Budući me je patrijarh pozvao, ići ću sa zadovoljstvom.”
 

Živojin Rakočević, http://www.politika.rs/sr/clanak/423274/Nisam-istocni-papa

Povezani članci

Poziv pjesnicima domoljubnih pjesama

HF

Plastika – ključni prioritet Europske Komisije

HF

Samo da nam se ne ponovi Boris Jokić

HF

Pravomoćno rješenje Vrhovnoga suda

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...