Njegujmo ljepotu vlastitoga hrvatskog jezika

Međunarodni dan materinskoga hrvatskog jezika u BiH je crvena krpa

UNESCO, Organizacija za obrazovanje, znanost i kulturu Ujedinjenih naroda, proglasila je 21. veljače Međunarodnim danom materinskog jezika. Važnost multilingualizma, jezične raznolikosti vidljiva je svakodnevno. Tome u prilog govori i latinska poznata izreka “QUOT LINGUAS CALLES, TOT HOMINES VALES”, u prevodu koliko jezika znaš, toliko ljudi vrijediš.

Sam naziv materinski jezik govori da je to prvonaučeni jezik to jest onaj kojeg naučimo u sklopu vlastite obitelji. Kao takav on je dio kulturnog identiteta naroda, točka prepoznavanja među ljudima različitih podneblja, kultura i nacionalnosti. Međutim pravo pitanje je kako na jezičnu raznolikost gledaju multikulturalna društva, uzmimo primjer postkonfliktne države kakva je Bosna i Hercegovina. Tri naroda, tri jezika, tri kulturna blaga. Gledaju li žitelji BiH na jezičnu i kulturnu raznolikost kao na vlastitu prednost ili pak nedostatak, kao na prosperitet ili ipak kamen spoticanja?! Po svemu sudeći današnja situacija u BiH sve više podsjeća da svaki čimbenik koji čini razliku između većinskih i manjinskih naroda predstavlja upravo posljednje pomenuto, kamen spoticanja. Žalosno zar ne?! Dakle tanka je linija tolerancije i razumijevanja među ljudima, onima koji dijele svaki pedalj ove napaćene zemlje.

Tisuću, kruh, općenito, normalne riječi zar ne?! Mnogima se ipak ne čini tako, mnogi na te iste riječi reagiraju kao na uvrjedu, na rušenje svega onog što je BiH, na separiranje, pa onda smo svjedoci i brojnih izjava poput sljedeće: “Idite u Hrvatsku pa govorite tako.” Činjenica je da su Hrvati Bosne i Hercegovini pripadnici hrvatskog naroda koji žive u BiH, od VII. stoljeća, dakle samim tim kao i svi drugi pripadnici naroda, a sukladno demokraciji imaju pravo na slobodu izražavanja. Žalosno, ponovit ću, jer pročitamo li definiciju materinskog jezika i onoga što i koliko on predstavlja, možemo reći da je BiH zemlja naroda uskih shvaćanja, neprihvaćanja drugog i drugačijeg i zemlja za koju empatija ne znači apsolutno ništa. Dok žurno i bez pogovora pohađamo tečajeve stranih jezika, naši službeni jezici BiH, nam pak predstavljaju najveći trn u oku. Moderne i suvremene, zemlje pozitivne sadašnjosti ali i budućnosti na raznolikost gledaju kao na stepenicu za razvoj, napredak i prosperitet, a BiH jedino preostaje zabluda.

Zabluda da ćemo ostaviti rane prošlosti iza sebe i konačno početi živjeti, mirno i sigurno. Jedni uz druge, gradeći od naše raznolikosti mostove a ne zidove. Njegujmo ljepotu vlastitog jezika.

Tea Ružić