Hrvatski Fokus
Hrvatska

I dalje nam brane biti Hrvatima

TV prijenos nogometne utakmice Dinamo – Benfica

 
 
Ne baš od „Štefanja“ 1945. godine kada sam se rodio uz pucnje kubura, više za moga djeda Stjepana Čorkovića, narodnoga liječnika i rudarskog bolničara u Zenici, navijamo za Dinamo, jednako moj otac Ivan i braća Krunoslav i Željko. Otac, navijao je za Čelik iz Zenice posebno kada je igrao veliki i čuveni Vlatko Marković. Moj otac bio mu učitelj i nastavnik, ali žestok navijač. Izbacili su ga iz školstva na ulici jer nas je mater slala na vjeronauk i nedjeljnu misu, a to je bilo u Zenici opasno, čak se i borovi na Božić nosili potajno i po noći da udbaši i cinkeri ne vide. Zna to i čuveni pisac Miljenko Jergović, nešto je o tome natuknuo i spominjao ujaka Rejca, ali je dosta i muljao. Poslije su otca primili u Narodno Pozorište kao knjigovođu sa bijednom plaćom za nas djece šestero, zarađivao podukama bilmeza iz Industrijske škole, a mater je šivala. Zato smo krenuli svi redom prema Zagrebu na fakultete kako koji.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2019/03/5lk.jpg
U Zagreb, kao studenti, odveli smo ga u Maksimir na utakmicu. Nemirno je gledao, glasno vikao i davao upute igračima posebno iz Zenice, dojadilo mu dobacivanje protiv dinamovaca jednoga gledatelja kojega je opalio kišobranom po glavi i smirio, čovjek nije niti pisnuo do kraja utakmice. Pričao mi je Vlatko Marković da je takav bio i u razredu, tko bi smetao nastavu ili došao pijan i agresivan letio je niza stube, nije mu trebala milicija. „Đaci“ su poslije 1945. godine bili poveliki i opasni, ali bojali su se. Otac se bojao Udbe, znali su doći po njega u zoru i u kapedom na dan dva dok prođe kroz Zenicu Tito ili njegovi titići. Mi djeca bi plakali po tiho i šutjeli pred svima.
 
Vlatko Marković je u Dinamu s Dražanom Jerkovićem bio vođa i legenda, prijatelji i kumovi, razišli se radi gluposti, pomirili se na Rebru kada je Draža odlazio na nebeska igrališta. Bili su u reprezentaciji, pa u Europi, posebno cijenjeni u Austriji kao igrač i trener i u slobodnoj Hrvatskoj, uspješni izbornik i konačno predsjednik HNS-a i uz njegov autoritet bili smo u Europi poštovani.  Hrvatski mediji ga nisu voljeli, dizali mu tlak i vrijeđali, – Bosanac, ali Hrvatina. Tada nije bilo pljačke i preprodaje igrača od „managera“  kao danas. Iz Zenice došao još i Josip Lalić sličan Štefu Lamzi, Alojz Renić i konačno Ćiro Blažević iz Travnika – zapravo Busovače – i udarili pečat i primat hrvatskom nogometu. Tek toliko da se zna što je samo srednja Bosna doprinijela Hrvatskoj u nogometu, postala svjetska miljenica uz Luku Modrića, Ivana Rakitića, Josipa Šimunića od Fojnice i Dejana Lovrena moga susjeda iz Zenice.
 
Došao sam iz Zenice 1964. godine na studij u Zagreb, a već 1965. godine Udba mi odvodi zimera, brata Krunoslava studenta građevine u Petrinjsku. Samica, šest mjeseci pa u Gradišku Staru pet godina robije za bacanje letaka za slobodnu Hrvatsku i još njih četrdesetak. I tako studiram do Hrvatskog proljeća 1971. godine i bježim od Udbe na posao – autocesta Zagreb – Karlovac. Izgradio sam sa Dubrovčanima, Bosancima i Crnotravcima nadvožnjak „Zdenčina“, prvi takve vrste u Hrvatskoj,  IGH i Vladimir Zetović ga projektirao. Poslije dolazi most u Metkoviću Luki Bebiću i marina u Rijeci Dubrovačkoj. Sada se njome hvali gradonačelnik Mato Franković, gadno sam se naradio i ronioci sa Krapnja. Od 1990. godine sam sanirao deponij Prudinec u Jakuševcu. Izgradio sam spalionicu PUTO i Zagrebu zaštitio  vodonosnik i pitku vodu, dobio nagrade, ali i vritnjak od Zlatka Canjuge i Milana Bandića, ali to nije za pričat', bilo bi ih sram. To je kratki kurikul.
 
Vratimo se prijenosu utakmice Dinamu – Benfica; ne buš prvi. Prijenos utakmice Dinamo – Benfica, na TV mogao sam gledati doma s kauča, ako platiš novoj TV firmi“ Arena“ oko sto i više kuna mjesečno, a to ne mogu. Ta je tvrtka ponudila više novaca za prava prijenosa nogometa od jadnoga HRT-a, kojem svaki mjesec plaćamo 80 kuna. Za taj jad od programa u koje prijenos Dinamo – Benfica nije uključen kao niti druge utakmice, uglavnom su političari i novinari koji glume kolumniste. Tko su vlasnici tvrtke Arena sport, koji su nam uzeli zadovoljstvo gledanja i žele nas osiromašiti? Vjerojatno peta kolona sa HRT-a, samoupravni dogovor i poruka narodu hrvatskom –plati pa gledaj, a ono što sada plaćaš je porez na budale. Političari stalno na TV-u, Stari filmovi, po pet do deset puta reprize, reklame po deset minuta svakih pola sata, ne isplati se niti pisati u što su nas uvalili HRT, NOVA TV, RTL, itd., ali je sigurno da čine zlo narodu, mladeži i djeci.
 
Nisam imao rješenje, susjedi isto ne mogu gledati TV, meni  neugodno pitati da kod njih gledam utakmicu. Odem u pečenjarnicu na ulazu u naselje Jarun, limeni kiosk 5×5 m, pomalo se širio za još dva puta, za dozvolu ne znam. U naselju sadržaja za nas starih i mladih nikakvih, ali tamo zatekoh skoro sto muškaraca, pokoja žena i djeca sa didama. Dima od cigareta kao u priči i nema mjesta za sjest', neki stoje, tri TV ekrana. Stoje i vani i vire kroz staklo. Uspio sam se probiti do jedne prazne klupe i zauzeo mjesto i naručio pivo. Na žalost, TV sam vidio u dvije polovice jer je drveni stup bio u mome vidokrugu i zato je klupa bila prazna. Pomicao sam glavu lijevo, desno kako bih vidio igrače. Od tih stotinjak ljudi trećina je naručila ćevape, svi pivo -11 kuna, i trećina ništa, mada je zabranjeno sjediti –nako. Ćevape daju samo nekoj djeci ili unucima, „nema se – ne može se“. Ili kako bi rekao barba Luka „ima se – može se“!?
 
Sada mi je sinulo da je ta Arena povezana i s ugostiteljima koji imaju goleme ekrane i muževi bježe od kuće gledati vani utakmice jer kod kuće ne mogu, a žene imaju stalnu zabavu oko kuhinje. Bio sam ljut, otišao ranije, gušio me dim, zadovoljan što smo pobijedili, ali moglo je i bolje, bar još jedan gol jer u Portugalu će biti gusto. HRT se nije ispričala hrvatskim građanima da moraju ići u birtije gledati utakmice jer je HRT siromašan, a zaposlenih kao u priči, čak niti ne dolaze na posao a plaća ide. Gori su od ovih iz Sabora, oni gledaju utakmice u Saboru i jedu skoro džabe. Zato su klupe u Saboru prazne ili im nije problem platiti Areni i mogu u svome drugom stanu gledati utakmice i još im Sabor plaća režije. Nas umirovljenike „deru“ k'o sansku kozu, jer se ne bunimo i u depresiji smo, a predstavnici su nam šaka jada. Slično „deranje“ imamo kod lijekova koji nisu na listama pa moramo doplatiti 250 do 350 kuna mjesečno ako imamo povišen tlak, a imamo, tko ne bi imao uz ovakve političare uz časne iznimke. O tome sam pisao saborskom odboru gdje sjedi Silvano i Fortuna. Od njih ništa, samo rijeka riječi, narod se ušutio, a to je opasno jer kada se digne, mislim na narod, prvo se napada Televizija, pa Arena. S. F. S. N.
 

Stjepan Nikolić, Zagreb

Povezane objave

Dopune hrvatske povijesti

HF

Bludnik, krvnik i predsjednik

HF

Drugi progon i ubojstvo Lovašana

HF

AFORIZMI – Mladi Badnjak – Silvestrovo, Stara godina

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više