Ne baš od „Štefanja“ 1945. godine kada sam se rodio uz pucnje kubura, više za moga djeda Stjepana Čorkovića, narodnoga liječnika i rudarskog bolničara u Zenici, navijamo za Dinamo, jednako moj otac Ivan i braća Krunoslav i Željko. Otac, navijao je za Čelik iz Zenice posebno kada je igrao veliki i čuveni Vlatko Marković. Moj otac bio mu učitelj i nastavnik, ali žestok navijač. Izbacili su ga iz školstva na ulici jer nas je mater slala na vjeronauk i nedjeljnu misu, a to je bilo u Zenici opasno, čak se i borovi na Božić nosili potajno i po noći da udbaši i cinkeri ne vide. Zna to i čuveni pisac Miljenko Jergović, nešto je o tome natuknuo i spominjao ujaka Rejca, ali je dosta i muljao. Poslije su otca primili u Narodno Pozorište kao knjigovođu sa bijednom plaćom za nas djece šestero, zarađivao podukama bilmeza iz Industrijske škole, a mater je šivala. Zato smo krenuli svi redom prema Zagrebu na fakultete kako koji.
U Zagreb, kao studenti, odveli smo ga u Maksimir na utakmicu. Nemirno je gledao, glasno vikao i davao upute igračima posebno iz Zenice, dojadilo mu dobacivanje protiv dinamovaca jednoga gledatelja kojega je opalio kišobranom po glavi i smirio, čovjek nije niti pisnuo do kraja utakmice. Pričao mi je Vlatko Marković da je takav bio i u razredu, tko bi smetao nastavu ili došao pijan i agresivan letio je niza stube, nije mu trebala milicija. „Đaci“ su poslije 1945. godine bili poveliki i opasni, ali bojali su se. Otac se bojao Udbe, znali su doći po njega u zoru i u kapedom na dan dva dok prođe kroz Zenicu Tito ili njegovi titići. Mi djeca bi plakali po tiho i šutjeli pred svima.
Vlatko Marković je u Dinamu s Dražanom Jerkovićem bio vođa i legenda, prijatelji i kumovi, razišli se radi gluposti, pomirili se na Rebru kada je Draža odlazio na nebeska igrališta. Bili su u reprezentaciji, pa u Europi, posebno cijenjeni u Austriji kao igrač i trener i u slobodnoj Hrvatskoj, uspješni izbornik i konačno predsjednik HNS-a i uz njegov autoritet bili smo u Europi poštovani. Hrvatski mediji ga nisu voljeli, dizali mu tlak i vrijeđali, – Bosanac, ali Hrvatina. Tada nije bilo pljačke i preprodaje igrača od „managera“ kao danas. Iz Zenice došao još i Josip Lalić sličan Štefu Lamzi, Alojz Renić i konačno Ćiro Blažević iz Travnika – zapravo Busovače – i udarili pečat i primat hrvatskom nogometu. Tek toliko da se zna što je samo srednja Bosna doprinijela Hrvatskoj u nogometu, postala svjetska miljenica uz Luku Modrića, Ivana Rakitića, Josipa Šimunića od Fojnice i Dejana Lovrena moga susjeda iz Zenice.
Došao sam iz Zenice 1964. godine na studij u Zagreb, a već 1965. godine Udba mi odvodi zimera, brata Krunoslava studenta građevine u Petrinjsku. Samica, šest mjeseci pa u Gradišku Staru pet godina robije za bacanje letaka za slobodnu Hrvatsku i još njih četrdesetak. I tako studiram do Hrvatskog proljeća 1971. godine i bježim od Udbe na posao – autocesta Zagreb – Karlovac. Izgradio sam sa Dubrovčanima, Bosancima i Crnotravcima nadvožnjak „Zdenčina“, prvi takve vrste u Hrvatskoj, IGH i Vladimir Zetović ga projektirao. Poslije dolazi most u Metkoviću Luki Bebiću i marina u Rijeci Dubrovačkoj. Sada se njome hvali gradonačelnik Mato Franković, gadno sam se naradio i ronioci sa Krapnja. Od 1990. godine sam sanirao deponij Prudinec u Jakuševcu. Izgradio sam spalionicu PUTO i Zagrebu zaštitio vodonosnik i pitku vodu, dobio nagrade, ali i vritnjak od Zlatka Canjuge i Milana Bandića, ali to nije za pričat', bilo bi ih sram. To je kratki kurikul.
Vratimo se prijenosu utakmice Dinamu – Benfica; ne buš prvi. Prijenos utakmice Dinamo – Benfica, na TV mogao sam gledati doma s kauča, ako platiš novoj TV firmi“ Arena“ oko sto i više kuna mjesečno, a to ne mogu. Ta je tvrtka ponudila više novaca za prava prijenosa nogometa od jadnoga HRT-a, kojem svaki mjesec plaćamo 80 kuna. Za taj jad od programa u koje prijenos Dinamo – Benfica nije uključen kao niti druge utakmice, uglavnom su političari i novinari koji glume kolumniste. Tko su vlasnici tvrtke Arena sport, koji su nam uzeli zadovoljstvo gledanja i žele nas osiromašiti? Vjerojatno peta kolona sa HRT-a, samoupravni dogovor i poruka narodu hrvatskom –plati pa gledaj, a ono što sada plaćaš je porez na budale. Političari stalno na TV-u, Stari filmovi, po pet do deset puta reprize, reklame po deset minuta svakih pola sata, ne isplati se niti pisati u što su nas uvalili HRT, NOVA TV, RTL, itd., ali je sigurno da čine zlo narodu, mladeži i djeci.
Nisam imao rješenje, susjedi isto ne mogu gledati TV, meni neugodno pitati da kod njih gledam utakmicu. Odem u pečenjarnicu na ulazu u naselje Jarun, limeni kiosk 5×5 m, pomalo se širio za još dva puta, za dozvolu ne znam. U naselju sadržaja za nas starih i mladih nikakvih, ali tamo zatekoh skoro sto muškaraca, pokoja žena i djeca sa didama. Dima od cigareta kao u priči i nema mjesta za sjest', neki stoje, tri TV ekrana. Stoje i vani i vire kroz staklo. Uspio sam se probiti do jedne prazne klupe i zauzeo mjesto i naručio pivo. Na žalost, TV sam vidio u dvije polovice jer je drveni stup bio u mome vidokrugu i zato je klupa bila prazna. Pomicao sam glavu lijevo, desno kako bih vidio igrače. Od tih stotinjak ljudi trećina je naručila ćevape, svi pivo -11 kuna, i trećina ništa, mada je zabranjeno sjediti –nako. Ćevape daju samo nekoj djeci ili unucima, „nema se – ne može se“. Ili kako bi rekao barba Luka „ima se – može se“!?
Sada mi je sinulo da je ta Arena povezana i s ugostiteljima koji imaju goleme ekrane i muževi bježe od kuće gledati vani utakmice jer kod kuće ne mogu, a žene imaju stalnu zabavu oko kuhinje. Bio sam ljut, otišao ranije, gušio me dim, zadovoljan što smo pobijedili, ali moglo je i bolje, bar još jedan gol jer u Portugalu će biti gusto. HRT se nije ispričala hrvatskim građanima da moraju ići u birtije gledati utakmice jer je HRT siromašan, a zaposlenih kao u priči, čak niti ne dolaze na posao a plaća ide. Gori su od ovih iz Sabora, oni gledaju utakmice u Saboru i jedu skoro džabe. Zato su klupe u Saboru prazne ili im nije problem platiti Areni i mogu u svome drugom stanu gledati utakmice i još im Sabor plaća režije. Nas umirovljenike „deru“ k'o sansku kozu, jer se ne bunimo i u depresiji smo, a predstavnici su nam šaka jada. Slično „deranje“ imamo kod lijekova koji nisu na listama pa moramo doplatiti 250 do 350 kuna mjesečno ako imamo povišen tlak, a imamo, tko ne bi imao uz ovakve političare uz časne iznimke. O tome sam pisao saborskom odboru gdje sjedi Silvano i Fortuna. Od njih ništa, samo rijeka riječi, narod se ušutio, a to je opasno jer kada se digne, mislim na narod, prvo se napada Televizija, pa Arena. S. F. S. N.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više