KulturaVukovarska sonata by HF28/03/2019 Na Dunavu Ostala mi duša, ova moja sjetna kao u albumu zarobljena staru. Pomalo i tužna, opet berićetna, oduvijek u lijepom mome Vukovaru Muškarčino moja plemenita roda vizure se tvoje uz Dunav protežu… Presijeca ih Vuka, mala zavodnica Dok ulice pletu paukovu mrežu. Ime su ti dali razni osvajači. Mijenjali ga kako kome je trebalo. Zaklinjali u te i rušit' te znali. Ponajmanje bilo do tebe im stalo. Još pomalo ranjen, ali zacjeljuje. Poznat od Rimljana,Turaka, Ugara. Dunavom stizali Švabe i Mađari. Ostala ti duša plemenita stara. Bećarinu Dunava, momka za ženidbu. U tebi ga Vuka tvoja mlada našla. Zaljubljeni skupa od kad se sretoše. Valjda je sa neba sva ta ljubav sašla. Gore više grada iz svetoga hrama Sv. Filip i Jakov namirnike broji… Što nekad je bilo, ne ponovilo se. Kao opomena Vodotoranj stoji. Duhovno bogati ne trebamo novca. I briga me nije ako kom' ne paše! I Vukovar ima svoga nobelovca, zaboravit neću Branitelje naše. Ponosni ko uvijek svoji smo na svome. Ne damo te nikome, Vukovare mili! Lagano nas opet tvoj sjaj razveseli, s tobom biti sretni kao što smo bili… U svakom pogledu srcu si prirast'o. Tko te vidi jednom opet ti se vrati. Ljubavi si prepun, to ti je u biti, posebnu toplinu baš svakome dati… Aura je tvoja od crvenih boja. Stvorena na krvi junaka heroja. Ponosna nad tobom trobojnica vije dok Hrvatsko srce u grudima bije Ima još u tebi ponosa previše. Da bi se predao onako bez borbe. A ne tako davno i sam osjetio kako gledam život negdje na dnu torbe Vladimir Živaljić