Ni dubine, ni visine Nigdje vrata ni prozora. Hodnik mračan. Nepristupačan. Neprotočan mišlju, djelom. Beskrajno dug i noću i po danu bijelom. Tko će htjeti, tko će smjeti makar uokrug njim proći, stati? Pogledati dokle sežu daljine mu i širine? I jesu li mraka mrežu spleli ljudi? Il' živine? Nigdje blagog svjetla sjaja, ni početka. Niti kraja. Ni dubine, ni visine. Mrak je. Mrak je mučan. Trajan. Nepoželjan. Neokajan. I bez vode, i bez zraka mrtve žrtve nebrojene. Žrtve kobi. Žrtve mraka. Daleko je svjetlo dana. Put do cilja: beskonačan. Kuća mira poharana. Hodnik mračan. Ljudske riječi ni za lijek! Bože mili, Bože sveti, hoćemo li zauvijek samo svjetla, zraka htjeti I hoće li zadnja nada biti javom bilo kada? Ili će i ona, bez zvonjave zvuka, u mrak pasti kraj mrtvih unuka? Hodnik mračan. Mrak posvuda pa i moja pjesma po mraku vrluda. Malkica Dugeč, 31. siječnja 2019.