Srbija je živjela i živi u mitovima

Sloba je nakon "jogurt revolucije" 1989. okupio pristalice na ušću Save u Dunav, Vučić ih je 2019. također okupio 

Naši istočni susjedi (Srbi) su vrlo zanimljiv narod. Njima nikako ne odgovara dosadna, monotona, jednolična svakodnevica u kojoj vlada mir i sve se unaprijed zna. Zato su skloni narugati se, primjerice, Švicarcima koji su (po njima) sterilni, programirani, ubitačno dosadni, strašno predvidljivi, proračunati, precizni, savjesni, šutljivi i tihi do nepodnošljivosti. Kod njih nikakve akcije. Nema improvizacija ni slučajnosti. Sve se zna. Za stotinu godina unaprijed. O svojem je posjetu ovoj zemlji poznati srbijanski satiričar i dramski pisac Vladimir Bulatović Vib svojedobno među ostalim napisao: "Došao sam u zemlju gde se uopšte ne upotrebljavaju neke reči i izrazi kao što su: u ratu, posle rata, pre rata. U mojoj zemlji, ljudi oko mene neprestano govore šta su bili u ratu, tačno znaju šta je neko bio pre rata a šta posle rata. To: u ratu, posle rata i pre rata, kod nas kao da stoji u pravilima o sklapanju rečenice. Bez upotrebe rata nema ispravne rečenice."(http://knjizevnariznica.blogspot.com/2016/07/moj-izbor-nura-bazdulj-hubijar.html)

Sva sreća pa mi na jugoistoku Europe nemamo tih problema. Ne znamo što su dosada, letargija i opuštanje. Vrijeme dijelimo na ono "za vrijeme rata" i "između dva rata". Cijelo XX. stoljeće (da ranija razdoblja ne spominjemo) obilježeno je ratovima, prije svega onima vezanim za područje Balkana u kojima je akter bila Srbija. Od 1904. godine i Četničke akcije u Makedoniji, preko dva Balkanska rata (1912./13.)  do osvajanja sjeverne Albanije, Prvog svjetskog rata i ataka na Crnu Goru te Drugog svjetskog rata, zaključno s događajima vezano za krvavi raspad Druge Jugoslavije, razdoblja nestabilnog mira trajala su prekratko da bi se uspostavio bilo kakav uređeni društveni poredak utemeljen na demokratskim uzusima.

Srbija nema demokratske tradicije. U njoj je još uvijek čvrsto ukorijenjena plemenska svijest koja priznaje jedino model autokratske vladavine, a sve dodatno usložnjava nekritički odnos prema vlastitoj povijesti i prošlosti i težnja ostvarivanju ekspanzionističkog nacionalnog programa, što za posljedicu ima trajnu nestabilnost s neminovnim konzekvencama na okruženje.

Vrtnja u krugu bez izlaza

Nije nikakvo čudo da naši susjedi nailaze na nerazumijevanje u svijetu. Uostalom, oni nisu u stanju razumjeti niti sami sebe – izuzimajući onu manjinu koja je itekako svjesna svega, ali ni na što nema utjecaja. Velikosrpska ideologija koja je već odavno temelj i perpetuum mobile nacionalnog cilja (a on se najkraće rečeno sastoji u stvaranju države koja će u svoje granice okupiti "sve Srbe pod kapom nebeskom"), već stoljećima unatrag je uz pomoć mitova i crkvenih predaja ugrađena u narodnu tradiciju do te mjere da se slobodno može govoriti o mentalitetu ili svjetonazoru koji uvelike prevladava. I to i jeste glavna opasnost, prije svega po susjede Srbije: da se jedna u svojoj suštini osvajačka koncepcija sasvim nalik naci-fašizmu shvaća kao sasvim normalna i prirodna pojava i postaje ideja vodilja čitavog naroda. Naravno, moglo bi se sad naširoko govoriti o korijenima te velikosrpske ideologije i uzrocima njezine rasprostranjenosti u srpskom nacionalnom korpusu, ali to su toliko često obrađivane teme da ih je gotovo suvišno ponovno elaborirati.

Najkraće rečeno, velikodržavna koncepcija upotpunjena teorijom nad-rase (ili nad-nacije, jer Srbi su "Pleme Majka" i "preteče svih ljudi", pa zato moraju imati i posebna "prava") i militantnom svetosavskom ideologijom koja u sebi objedinjava duhovnu i političku komponentu jednog religiozno-političko-filozofskog bastarda, nakaze frankenštajnovskog obličja po naravi suprotstavljenoj svakom humanizmu pa i kršćanstvu, eksplozivni je kompost iz kojega su se u posljednjih stotinu i više godina rađali ratovi.

Srbija je rijetka zemlja u Europi koja je u XX stoljeću vodila u prosjeku svakih 9 godina rat, od kojih je veliku većinu sama izazvala (među ostalim i jedan svjetski) i to je kod njih stvar nacionalnog ponosa, baština kojom se (u većini) diče, dokaz "ratničke tradicije", "junaštva" i "patriotizma". Za nekoga sa strane možda prilično nerazumljivo, ali, nažalost, istinito. U tom se začaranom krugu "ratnička nacija" vrti od razdoblja srednjeg vijeka – Nemanjića i glasovite "Kosovske bitke" koja je kao kult žrtvovanja, osvete i junaštva Srbima postala neka vrsta emocionalne i duhovne matrice. Zar srpski nacionalni pokret nije upravo na Kosovu polju u vrijeme obilježavanja 600-obljetnice izgubljene "kosovske bitke" (1989.)  doživio svoje zvjezdane trenutke? Nije tadašnji "vožd" Slobodan Milošević slučajno naglašavao kako je upravo taj "istorijski događaj kopča sa vremenom sadašnjim". "Carstvo nebesko" trajno je nadahnuće naraštajima koji uvijek moraju paziti kako ne bi razočarali svoje pretke, jer "oni iz Nebeske Srbije budno motre i gledaju šta Srbi na Zemlji rade i kako se ponašaju".

Pretke se ne smije razočarati, a najbolje ćemo ispuniti svoj 'zavet' ako svojim "vekovnim neprijateljima' (koje god vrste i boje bili) 'vratimo milo za drago' – to je univerzalna i svevremenska poruka, "liturgija" koja stoljećima neprekidno teče iz ustiju popova, intelektualaca, političara, vladara, vojskovođa… "Sa čim ćemo pred Miloša?" – to je pitanje koje svaki Srbin mora imati na umu, jer Miloš (Obilić) je pogubljenjem turskog sultana Murata (na Kosovu polju 1389.) zadužio sve naraštaje Srba na osvetu i samožrtvovanje, bez ostatka i do kraja i onomu tko na to nije spreman, nema mjesta u "Nebeskoj Srbiji" i "Lazarevoj vojsci". I to je uglavnom taj pakleni krug ispleten od nacionalnog romantizma, mitomanije i megalomanije, čitav jedan svijet satkan od opsjena i fikcija koji odnosi prevagu nad ovim postojećim, stvarnim, realnim.

Na prošlosti nije moguće graditi budućnost. Njoj je mjesto u tradiciji i povijesti, a ne sadašnjosti i budućnosti. Narodi koji nisu u stanju "apsorbirati" (probaviti) vlastitu prošlost i suočiti se s realnošću, završavaju u krugu iz kojega nema izlaza. Srbi su tipičan primjer takve nacije. Zato, gledajući danas ono što se događa kod naših susjeda, možemo jedino reći kako je sve to već odavno viđeno. "Maratonci" trče svoj krug – baš poput onog hrčka na kotaču koji koliko god se trudio uvijek ostaje na istom mjestu. Zemlja u kojoj su bune, prevrati, urote, atentati, nemiri, masovni i javni protesti, svrgavanje jedne i postavljanje druge vlasti – mimo demokratske procedure i nasilno – već gotovo uobičajeni kolorit, još uvijek nije svjesna što joj se to i zašto događa i upravo je ovo veliki problem.

"Mi još uvek nismo došli u fazu da sebi postavimo dijagnozu, a bez dijagnoze nema ni terapije" – tako je jedan tamošnji političar  sažeo svoj stav o kolektivnom ludilu u kojemu se nalazi njegova zemlja nekoliko godina poslije pada Slobodana Miloševića. Bivši Šešeljev potrčko, "reformirani" četnik Aleksandar Vučić je danas (20. travnja) u Beogradu skupio oko 140-150 tisuća pristaša koji su mu dali javnu potporu. I vidi se po njemu kako je jako sretan zbog toga. Podsjećanja radi, "Sloba" je nakon izvršene "jogurt revolucije", 19. studenoga 1989. godine na ušću Save u Dunav okupio oko milijun svojih poklonika, dakle, 6-7 puta više nego Vučić. I kako je završio? Kako je završio "Sloba", sjeća li se tko u Srbiji?

A njegov kult ličnosti je bio daleko izraženiji i snažniji nego je danas Vučićev. "Slobi" su se pjevale pjesme ("Care Lazo, nisi im'o sreće da se Sloba pokraj tebe šeće"), klicalo "Slobo – Slobodo!", za njegov se pocijepani novinski poster dobivalo 60 dana zatvora, njega su Srbi (barem u početku) bili pripravni pratiti kroz sve ratove što ih je s Generalštabom "JNA" u Beogradu, akademicima iz SANU i "duhovnim ocima" iz SPC zacrtao, bila je dovoljna jedna "voždova" riječ pa da Srbi skoče na noge kao jedan – i to ne samo u Srbiji, nego diljem tadašnje Juge. Oni kojima je do podsjećanja, neka pogledaju kako je to izgledalo nekad u zlatno doba "događanja naroda", kad su Srbi na području Jugoslavije u Slobodanu Miloševiću gledali novog srpskog "mesiju" i bili spremni slijediti ga  do kraja (poput onih davnih predaka iz satirične priče Radoja Domanovića Stradije – "Vođa" – u kojoj narod prati slijepca sve do samoga ambisa, u uvjerenju kako je riječ o proroku i da će hodeći za njim stići u "zemlju obećanu"): https://youtu.be/RvXgqKWwUzk

Nas u Hrvatskoj, naravno, ne treba previše zamarati ono što se događa u Srbiji, mada nije loše barem jednim okom pratiti sve to, za slučaj da se ludilo koje tamo vlada prelije preko njihovih granica i postane problem za susjede, baš onako kako se to ne rijetko događalo u prošlosti. Maratonci trče svoj krug. I sve dok trče na domaćem terenu. pred svojom publikom i o svome trošku, dobro je. Živi i zdravi bili. I što dalje od nas. Nismo baš Švicarci, ali bolje da se dosađujemo na svoj način, nego "zabavljamo" na njihov.

Zlatko Pinter