I bez kulture se ne može!

Kako je jedan dubrovački svećenik nasjeo na ljevičarsku priču…

Bilo da se čovjek nalazi u romaničkoj crkvici Sigurata u Dubrovniku, bilo da je u počiteljskoj džamiji. osjetit će harmoniju, sabranost i ljepotu. Kada bi našu civilizaciju sudili ne po znanosti i tehnici već po kulturi mi bismo bili smatrani najcrnijim barbarima. Je li se Umjetnička galerija u Dubrovniku našla u minusu od 285.000 kuna radi Vukodrakule i sl. maškara, je li Bijenale u Veneciji na kojem i Hrvatska ima svoga predstavnika Igora Grubića odraz europske i hrvatske sadanje kulture? Ako jest bolje da ta Europa ne postoji, jer ako se po plodu poznaje stablo…

Sve je to na razini pubertetskoga vica, malo anarholiberalizma malo socijalista utopista, malo ruganja konzervativnim vrijednostima, malo glumljenja pobune protiv sustava koji te hrani kao ptića u gnijezdu – i sve može biti umjetnost od izmeta u konzervi do umjetnika koji stoji gol pred publikom. I dok naši siroti učitelji moraju postati „loomeni“, tj. ispunjavati papire kao da su savezni ured za statistiku ili skladište nuklearnog otpada dotle hohštaplerija i banditizam žive u slasti i lasti, u smislu snađi se druškane iliti kruh bez motike. Nije čak ni problem u vicu, već što je taj vic ispričan milijardu puta u zadnjih sto godina i postaje sve sumorniji,kao onaj vic o južnoafričkim antifašistima u Drugome svjetskom ratu.

Damien Hirst i Siniša Labrović

Na Cvjetnom trgu u Zagrebu 2015. Labrović je izveo performans na kojem su mladi Romi u zboru pod njegovim dirigiranjem vikali „Ubij Cigana“, “Za Dom“, “Mi Hrvati“.

Donji plakat sadrži spektar boja crven bijelo plavi.

Izvor: Suzana Marijanić, jako kvalitetan članak.

Dakle isti krugovi koji sisaju državni proračun za projekte iz šupljega u prazno; milijarde odlaze za stihove, slike, kipove, drame koji to nisu, isti ti krugovi se bune da je obnova prve crkve Francuske i jedne od najljepših građevina svijeta preskupa i da bi se za te novce mogla nahraniti sirotinja u Africi npr. A problem Afrike jest što se oni međusobno ubijaju dok europske, američke i kineske kompanije kupuju rudnike, luke, šume, plantaže… i nabijaju dugove vojnobirokratskim režimima koji humanitarnu pomoć prodavaju po butigama i žive lukulovski u basnoslovnim palačama. Novaca ima, hrane ima – a treba li žaliti vitalnu sirotinju Indije i Kine koja uči i radi i vjeruje u život i gradi budućnost ili duhovnu sirotinju Europe koja se drogira, šeta po kockarnicama, promiče istospolne brakove, naziva drek umjetnošću itd.

Zaludu skupi automobili, vikendice, poslovni prostori, igračke, robica, – sve je to prazno materijalno prolazno. Nasmijao me ovih dana jedan dubrovački svećenik koji, nasjevši na ljevičarsku priču, kaže da umjesto obnove Notre Dame novac treba dati u humanitarne svrhe. Predlažem dotičnome da manje jede, a od svoga viška kilograma neka školuje tri mlada čovjeka u Trećem svijetu. Oni koji mogu živjeti bez ljepote su duhovno osakaćeni, jer živio bih na kruhu i vodi, ali bez poezije, bez lijepog grada, sela, crkve, slike, škole, kipa, riječi, dobrog djela osjećao bih se poput termita.

Teo Trostmann