Antisemitizam, boljševizam i judaizam (1)

Mitovi i stvarnost

UVOD PREVODITELJA  

Richard Pipes, stručnjak za ruska pitanja na sveučilištu Harvard, jednom je istakao da je jedna od „najstrašnijih posljedica“ boljševičkog veleprevrata bilo „izjednačavanje Židova s komunizmom“. S druge strane, a prema mišljenju izraelskog povjesničara Jacoba Talmona, tema odnosa Židova i komunizma bila je označena kao „eksplozivna“ jer je u proturječju s politički ispravnim tumačenjem niza „krvnik-žrtva-mit“. Ovo pitanje, ipak, izaziva pozornost koja i te kako nadilazi puke akademske rasprave i vjerojatno se upravo zbog toga pretvorilo u tabú-temu za sredstva masovnog javnog priopćavanja te, općenito, za tvorce javnog mišljenja.

Von Biebersteinse, sa svoje strane, odlučno prihvaća ovoga problema držeći se strogo unutar područja provjerenih i vjerodostojnih činjenica, potvrđujući gotovo svaku tvrdnju s brojnim pozivima na međunarodnu dostupnu literaturu (djelo sadrži oko 1800 podrubnica), čime dokumentiranost postaje do te mjere stroga da ponekad otežava čitanje. Unatoč tomu, jedna od vrijednosti ove knjige je upravo pozivanje s doslovnim navodima na krajnje zanimljive, nepoznate ili zanemarene sa strane javnosti izvore, koji uz to većinom potječu od židovskih autora.

Stvarne činjenice pokazuju da je revolucionarni komunizam, prema izjavi jednog židovskog pisca, bio bitno obilježen „židovskim patrijarsima“ koji su odigrali vrlo istaknutu ulogu u ne samo ruskoj Oktobarskoj revoluciji iz 1917. godine, nego i u revolucijama iz 1919. godine u Münchenu i u Budimpešti, gdje su židovski komunisti imali vrlo veliku ulogu i sudjelovali su u toliko istaknutom broju da je antikomunistima bilo relativno lako svrstati bavarsku i mađarsku republiku među „židovske republike“. Usput rečeno: von Bieberstein se osvrće na te prolazne republike, rođene u prevratu, kao na „sovjetske republike“; izraz koji nije puno uobičajen u literaturi koja se bavi tim razdobljem, međutim, prilično je dobro pogođen jer im ruska revolucija nije samo poslužila kao obrazac, nego i kao poticaj i financijski izvor. Doista, Lenjin je dugo vremena podržavao tezu da uspjeh boljševičkog prevrata u Rusiji ovisi o mogućnosti njezinog izvoza u ostatak Europe.

S druge strane, veza između Židova, komunizma i socijalizma nije obična objeda skovana u radionicama antisemitskih i antikomunističkih propagandista. Dokazana je činjenica da su brojni židovski revolucionari veličali marksizam kao židovsku tvorevinu. Neki su išli tako daleko da su prispodobili ulogu Karla Marxa s onom Isusa Krista, te su Krista nazivali „prvim boljševikom“. Sve je to brižno ispušteno u službenim inačicama i kod autora općenito poznatih, kao na primjer politologa Daniela Goldhagena, za kojega suvremeni antisemitizam nema apsolutno nikakove veze s držanjem i djelovanjem Židova. Nešto što ni najvažniji židovski povjesničari nisu uzeli ozbiljno i što je već u ono vrijeme bilo odbačeno mudrom izrijekom velikog moskovskog rabina, koju navodi von Bieberstein: "Trockiji prave revoluciju, ali Bronštajni plaćaju zbog nje".

U odnosu na pređašnje, tema koja na stanovit način lebdi nad čitavim djelom je zajednička krivnja. Očevidno je i sa stajališta elementarne pravde da se ne može optužiti čitav jedan narod zbog djelâ pojedinaca koji su dio toga naroda. Nu, ono što se i previše često gubi iz vida u inačicama Službene Povijesti iza 1945. je da se načelo temelji na dvosmjernoj ulici i primjenljivo je u oba smisla. Jamačno je da je nepravedno i nezakonito optužiti čitav židovski narod zbog djela Židova boljševika; ali, ako to i jest tako, onda je isto tako nepravedno i nazakonito optužiti čitav njemački narod zbog djela nacionalsocijalista. Posebno ako ta zajednička optužba izvire iz one višemilijunske trgovine odštetama koju je Finkelstein nazvao „industrijom Holokausta".

Malo je znana činjenica da je antisemitizam njemačkih nacionalsocijalista – i posebno „rasni“ antisemitizam iz vremena u kojem se pojam «rase» shvaćao na sasvim drugačiji način nego danas, što je išlo sve dotle da su se mnogi židovski mislitelji smatrali pripadnicima židovske „rase“ – imao relativno drugorazrednu važnost kroz razdoblje od kraja Prvog svjetskog rata do početka Drugog. Kako to dokazuje von Bieberstein, stvarno se dogodilo slijedeće: na jedan «tradicionalni», skriveni antisemitizam, nadvio se jedan «politički» antisemitizam koji je nastao iz odbojnosti prema sustavnom boljševičkom teroru upravljenom prema građanskoj klasi i postojećem društvu, pod općepoznatim huškanjem i vodstvom znatnog broja Židova komunista. U knjizi o aferi Dreyfus, Siegfried Thalheimer ističe još 1958. da se «stara judeofobija» nakon 1917. kombinirala s «gađenjem na revoluciju» boljševika te se stvorio «novi antisemitizam» ne samo u Njemačkoj, nego posvuda na Zapadu; uključujući i SAD kamo se znatno proširio već prije Drugog svjetskog rata. 

Dimenzije i širina boljševičkog terora ne samo pod Staljinom, nego od samih početaka već pod Lenjinom pa sve do – barem – Hruščovljevog doba, bili su opširno dokumentirani. Konačno se mogao provjeriti velik dio podataka zahvaljujući dostupnosti ruskih pismohrana kojima je pristup omogućen nakon propasti Sovjetskog Saveza. Nicolas Werth je u svojoj knjizi Država protiv svojeg naroda ponudio obilje presudnih materijala i, premda se istraživanja nastavljaju u pitanjima koja još nisu sasvim rasvijetljenim, opća slika još nije za raspravu niti za donošenje mišljenja. Unutar istoga, a da bi se shvatila odbojnost koju su u prvoj polovici XX. stoljeća proizvela revolucionarna boljševička djelovanja kako u Rusiji, tako i u Njemačkoj, Mađarskoj i Austriji, treba dodati – općenito istaći – kao posebno poglavlje da te akcije imaju antikršćansko i borbeno ateističko obilježje, kako kod boljševičkog pokreta tako općenito i u marksizmu.

Komunistička Rusija i njezini sateliti nisu samo posvojili Marxov koncept da je «religija opij za narod», nisu samo objavili otvorenu borbu protiv «Isusovog režima», nego su vođeni od «militantnih ateista» – od kojih su mnogi bili sekularizirani Židovi koji su se odrekli religije svojih otaca – ostvarili najveći progon kršćana u čitavoj ljudskoj povijesti. Ako se tomu dodaju milijuni strijeljanih, prognanih u logore i doslovno umorenih glađu seljaka, koje je iza sebe ostavio sovjetski marksizam, nije teško shvatiti reakciju koju je proizveo sav taj proces.

Danas se marksizam i marksistički socijalizam općenito predstavljaju više kao jedna politička filozofija kulturnog obilježja, nego kao militantna revolucionarna doktrina. Nakon pada SSSR-a i poraza oružanih ustaničkih gerila širom svijeta, marksizam se povukao na položaje koji imaju više trocističke i gramšijanske poglede, nego lenjinističke. Tako da novi naraštaji više nemaju sliku marksizma kakova se oblikovala kroz drugu polovicu XIX. stoljeća i marksističko-lenjinističkog boljševizma koji se rabio početkom XX. stoljeća. Ovaj rad će pridonesti da se ponovno dobije ta slika na jedan prikladan i dokumentiran način.

Marcos Moreno, Septiembre 2001.

AUTOR

Dr. Johannes Rogalla von Bieberstein rođen je 27. srpnja 1940. u Leipzigu. Studirao je suvremenu povijest i povijest Istočne Europe, uz slavistiku i političke znanosti, na sveučilištima u Göttingenu, Münchenu i Bochumu. Ktomu, kao stipendist Ureda za akademsku međurazmjenu njemačkih studenata (DAAD), studirao je u Parizu i Londonu. Trenutno radi kao znanstveni knjižničar na Sveučilištu u Bielenfeld, Njemačka.

Dr. von Bieberstein postao je poznat svojom doktorskom radnjom "Die These von der Verschwörung 1776. – 1945. Philosophen, Freimaurer, Juden, Liberale un Sozialisten als Verschwörer gegen die Sozialordnung" (Teze o uroti  1776. – 1945. Filozofi, framasoni, Židovi, liberali i socijalisti kao urotnici protiv društvenog poredka). Djelo je objavljeno 1976. i prevedeno je na japanski, trenutno je u pripravi treće izdanje.

Von Bieberstein je član Znastvene komisije za proučavanje slobodnozidarstva, isto tako je član redakcije časopisa Internationale Freimaurerforschung (Proučavanje međunarodnog slobodnozidarstva). U okviru ovog časopisa objavile su se izvorne ideje ove knjige, koje su poslužile kao osnova izložbu koju je autor priredio u Krakovu.

(Nastavak slijedi)

Johannes Rogalla von Bieberstein

(Prijevod: Josip Nikšić)