Armenokatolici u Libanonu

Armenska katolička crkva u Libanonu

Proganjanje kršćana u Osmanskom Carstvu dovelo je do masovnoga iseljavanja armenokatolika u Libanon, Siriju, Irak i Iran. U tim su zemljama armenokatolici organizirali svoje zajednice, premda su armenske zajednice postojale u tim područjima i ranije. Izbjegli armenski biskupi su u svibnju i srpnju 1918. god. u Rimu pod vodstvom kardinala Luigia Sincera održali brojne konzultacije. Odlučeno je da se reorganizira Armenska katolička crkva. Sinod u Rimu odlučio je 1928. god. premjestiti katedru armenokatoličkoga patrijarhata iz Carigrada u Libanon. Papa Pio XI. (1857. – 1939.) je potvrdio odluku armenskih biskupa i 25. siječnja 1929. god. izdao breve (Litteris apostolicis) kojim je utemeljio arhieparhiju u Beirutu kao arhieparhiju Cilicijskoga armenskoga patrijarhata.

Arhieparhija Armenske katoličke crkve sa sjedištem u gradu Beirutu širi svoju jurisdikciju na cijelo područje Libanona. Katedrala arhieparhije u Beirutu je crkva sv. Ilije i Grgura Prosvjetitelja.
 

Na čelu Armenske katoličke crkve je patrijarh. Od 9. kolovoza 2015. god. patrijarh je Grigor Bedros XX. (Krikor/Grgur Gabrojan). Službeni patrijarhov naslov je Njegovo Blaženstvo Katolikos – Patrijarh Cilicije.

Patrijarhat izdaje tjednik "Masis". Bratstvo svećenika u Bzumaru ima veliku knjižnicu i sjemenište. Brojnost vjernika Armenske katoličke crkve u Libanonu iznosi oko 12.000 ljudi, a opća količina od 140 do 165 tisuća Armenaca. Većina živi u Beirutu, u četvrti Matn. Libanonski Armenci služe se zapadnom inačicom armenskoga jezika, imaju nekoliko listova, radijsku postaju "Vanadzajn" ("Glas Vana"). Od 1937. god. u glavnom gradu izlazi list "Ararad Daily Newspaper". Zanimljivo je da su dva libanonska predsjednika imala armensko podrijetlo: Elias Sarkis (od 1976. do 1982.) i Emile Lahoud (od 1998. do 2007.).

Artur Bagdasarov, HKV