Hrvatska svjetla i tame

Đakovo – Allah u Strossmayerovoj katedrali

 

 

Katedrala u Đakovu ubraja se u najveće katoličke crkve ikada nastale na tlu Republike Hrvatske. Građena je od 1866. do 1882. po nacrtima bečkih arhitekata Karla Rösnera, Friedricha baruna Schmidta i u posljednoj fazi dovršavanja katedrale Hermanna Bolléa. Troškovi izgradnje iznosili su 1.200.000 forinti. Stolna crkva Đakovačko-osječke nadbiskupije posvećena je svetom Petru apostolu, 1. listopada 1882. Životno je djelo biskupa Josipa Jurja Strossmayera.

Strossmayerova katedrala ukrašena je sa 7 oltara, 43 fresko slike, 31 skulpturom svetaca i 32 reljefa. Oplošja stupova, zidovi i dijelovi svodnih ploha dekorirani su geometriziranim ornamentalnim uzorcima slavonskog narodnog veza (slikar-dekorater Josip Voltolini).

Unutarnje ukrašavanje sakralnih građevina putem slika, skulptura i arhitektonskih elemenata, kroz uporabu simboličkog i mističnog govora, doprinosi kršćanskom bogoslužju u zajednici okupljenoj na molitvu.

 

Tlocrt trobrodne neoromaničke đakovačke katedrale je u znaku latinskog križa. U sjecištu dviju "križnih greda" (glavne i poprečne lađe/transepta), ispod kupole visoke 40 metara, postavljen je glavni žrtvenik/oltar, posvećen sv. Petru apostolu. Po želji biskupa Strossmayera natkriljuje ga 15 metara visoki romaničko- gotički ciborij (nebnica, baldahin), težak oko 80 tona, koji nose četiri stupa od marsejskog crvenog mramora. Ciborij je ukrašen klesanim i pozlaćenim ornamentima, te medaljonima sv. Grgura Velikog, sv. Ambrozija, sv. Augustina i sv. Jeronima. Na svakom uglu ciborija jedan je od četvorice evanđelista (Ivan, Luka, Matej, Marko), a iznad ciborija je kip sv. Petra apostola.

 

Kupola iznad glavnog oltara: "Ti si Petar stijena i na toj stijeni izgradit ću Crkvu svoju i vatra je paklena neće nadvladati"

Serafin, anđeo sa šest krila, ovdje je nebesko modre boje kojom se u ikonografiji slikaju anđeli sa četiri krila (kerubini), a serafini plameno crvene boje. U kupoli je i mozaik s naopako postavljenim križem (crux inversa) – Petrov križ, jer je sveti Petar tražio, kada su ga razapinjali, da ga razapnu upravo na naopako postavljeni križ. No, koga to danas više zanima? Narod je postao nijemi promatrač jer se Zapad odrekao Boga. Glavne ikone Zapada su krv, pjevači, glumci i razvrat s nedužnom djecom, a ne više duh, umjetnici i filozofi. I ta kulturna prijevara se naziva – srećom.

 

Mramornu propovjedaonicu šesterokutnog tlocrta, na stupovima od crvenog mramora, projektirao je Schmidt, a kipove (sv. Ivan Zlatousti, sv. Bernardin Sijenski, sv. Alfonz Liguori, sv. Antun Padovanski, sv. Ignacije Loyolski, sv. Toma Akvinski) i reljefe (Navještenje Gospodinovo, Zaruke Marijine, Prikazanje Isusovo u hramu i Isus na križu) je izradio glavni kipar i upravitelj gradnje katedrale, Riječanin Vatroslav Donegani. Valja napomenuti da je svece, ali i niz likova na freskama, odabrao biskup Strossmayer.

 

Pogled na južnu stranu glavne lađe Strossmayerove stolne crkve

Unutrašnjost katedrale oslikana je biblijskim motivima u fresko-tehnici. Taj su posao radili kroz 12 godina njemački slikari, otac i sin, Alexander – Maximilian Seitz i Ludwig Seitz (dolazili su u Đakovo neredovito i to samo u ljetnim mjesecima), a tri freske potpisuju rimski slikari Ludovico Ansiglioni i Niccola Consoni.

Površine iznad arkada u glavnoj lađi oslikane su s deset odabranih tema iz Starog zavjeta, a u poprečnoj lađi i apsidama redaju se teme Novog zavjeta.

Prva monumentalna freska sa starozavjetnim biblijskim prizorom "Izgon iz raja" (na fotografiji prva desno) naslikana je do pjevališta, a njoj sučelice na južnoj strani "Stvaranje žene" (prizor kako Bog Adamu dovodi Evu).

U glavnoj lađi je osobito zanimljiv jedan detalj: ispod deset slika nalazi se napis samo na jednoj, i to na donjem dijelu okvira slike Mojsije prima zavjetne ploče (na fotografiji prva lijevo) ispisan arapskim pismom – ALLAH E'ATA LI-MUSA LEVHATEJ EL-'AHDI – koji u prijevodu glasi: "Allah poklanja/predaje Musau/Mojsiju Zavjetne ploče".

 

Ispod glavnog oltara i poprečne lađe je velika kripta s grobnicom biskupa Josipa Jurja Strossmayera (Osijek, 1815. – Đakovo, 1905.), veliko ime hrvatske i europske povijesti. Podrijetlom iz pohrvaćene obitelji njemačkog podrijetla, na prijedlog bana Jelačića imenovan je godine 1849. đakovačkim ili bosanskim i srijemskim biskupom, s geslom »Sve za vjeru i domovinu!« Bio je zastupnik u Hrvatskom saboru i predsjednik Narodne stranke (1860 -1873.), sudionik Prvog vatikanskog koncila (1869 – 1870.) u Rimu (na kojem se suprostavio dogmi o «papinoj nezabludivosti»). Zalagao se za uvođenje hrvatskog jezika u administraciju i škole. O njegovoj političkoj djelatnosti bilo je, a i još uvijek ima, različitih, dijametralno suprotnih shvaćanja i sudova. A neka pitanja o životu i radu su još uvijek otvorena.

Oblikovno rješenje katedrale (vanjsko i nutarnje) bilo je nedvojbeno uvjetovano Strossmayerovim političkim stavovima (jugoslavizam, nova vizija Crkve, ekumenski pokret) u ondašnjem geopolitičkom okruženju.

Novozavjetni ikonografski sadržaj katedralnih fresaka, poredan kronološki, niže se u poprečnim lađama i u središnjoj apsidi iza glavnog oltara.

 

Neobična freska u đakovačkoj katedrali

 

"Sveta tri kralja i hrvatski seljaci iz raznih krajeva klanjaju se Isusu" (Ludwig Seitz, 1878.). Tema za ovu neobičnu fresku na svodu južne apside poprečne lađe je motiv poklonstva Kristu iz Matejeva evanđelja, a biblijskom motivu dodano je pet profanih likova među kojima su dvije žene. Oni Kristu prilaze s desna:

1.- starac (s hrvatskim grbom na torbici) daruje raznobojno grožđe;
2.- žena s maslinovom grančicom u ruci je iz Dalmacije;
3.- mladić s košarom na ramenu predstavlja Hrvata iz Hercegovine;
4.- mlada žena u slavonskoj narodnoj nošnji kleči na šarenom slavonskom "ponjavcu", a na ramenu donosi pšenično klasje;
5.- ovna i dvije ovce prinosi Hrvat iz Bosne, obučen u tursku nošnju.

 

Izidor Kršnjavi (1845 – 1927.), vjerojatno potaknut nekim dubinskim silnicama, dao je drukčiji opis ove slike: mladić s košarom na ramenu je Bugar, a ovna i dvije ovce prinosi Srbin (Listovi iz Slavonije, 1882.). "Nakon njega drugi su takvo tumačenje – već prema potrebama vremena – povezivali s ekumenskim i političkim idejama jugoslavizma biskupa Strossmayera." Među naslikanim simbolima/zankovima zvijezda repatica (betlehemska zvijezda) ima šest krakova, a »frigijska kapa« na glavi kralja Melkiora (na slici srednji kralj) pripada ikonografiji Bizanta (umjetnosti pravoslavnog kršćanstva).

 

Iza glavnog oltara i iznad biskupske stolice (katedre) nalazi se trodijelna kompozicija slika postavljene jedna nad drugom: "Sedam svetih sakramenata", "Apostoli Petar i Pavao" i u tjemenu apside "Krunjenje Bogorodice". To je sažetak cjelokupnog ikonografskog programa u katedrali.

 

"Apostoli Petar i Pavao" nije samo površinom najveća, već je i posvetna, "glavna" slika u katedrali. Uz likove Petra i Pavla naslikani su još i biskup Strossmayer s modelom završene katedrale, sv. Juraj, sv. Josip, sv. Ivan Nepomuk, te sv. Ivan Kapistranski, duhovni predvodnik kršćanske vojne protiv Turaka: u desnici drži križarsku zastavu na kojoj je takozvani jeruzalemski križ, sastavljen od pet križeva koji simboliziraju pet rana Isusovih. I kako onda netko smije reći da je petokraka zvijezda simbol za pet rana Isusovih?!

Obzirom da je biskupija u Đakovu nosila službeni naslov »Đakovačka ili Bosanska«, jer je nastala od prognanih katolika iz Bosne, uz desni rub slike muškarac i dječak u turskoj nošnji simboliziraju kršćane u Bosni koji su stoljećima pod Turcima. Prizor istovjetnog sadržaja naslikan je uz lijevi rub slike: žena-prognanica i njezino dvoje djece.

 

U kršćanskoj ikonografiji Sunce i Mjesec često se pojavljuju u prizorima razapinjanja i označuju žalost svega stvorenog svijeta zbog smrti Spasiteljeve. Anđeli u poklicanju i dubokoj meditaciji drže svijećnjak s plamenom. Lubanja pod križem podsjeća na legendu, da je Krist raspet na mjestu gdje je Adam pokopan. Teološka poruka – svaki čovjek može postići spasenje po Kristovom križu.

*Poklicanje – klečanje na jedno koljeno kao znak klanjanja istočne su Crkve izričito zabranile jer podsjeća na parodiju Kristovih mučitelja koji su pred njim poklicali (način klanjanja Rimljana pred poganskim bogovima i carevima). Papa sv. Pio V. (1566 -1572.) je nakon Tridentskog koncila odobrio poklicanje u liturgiji.

 

Uz kose stranice zabata stepenasto se uzdiže osam polja sa ženskim likovima (svaki pridržava traku s latinskim tekstom jednog od osam Isusovih blaženstava iz Matejeva evanđelja). Deveto polje je u samom vrhu – slika "Nebeskog Jeruzalema", Božjeg grada – raja. Stvarni duhovni cilj kršćanskog življenja.

 

U tradiciji kršćanskog Zapada je do renesanse vrijedilo staro pravilo orijentiranja kršćanskih crkava sa svetištem na istoku i ulazom na zapadnoj strani. Od tada taj pravac istok-zapad, koji ima višestruko značenje u kršćanskoj simbolici (npr. "orantes"), više nije strogo obvezan, no tek je u XIX. stoljeću, osobito u urbaniziranim područjima, prekinuto s takvom tradicijom gradnje Zapadne crkve.

U smislu navedenoga, znakovito je da je Strossmayerova katedrala podignuta na mjestu stare srednjovjekovne (biskup Ponsi, 1239.), i nešto mlađe barokne katedrale orijentirane u skladu s pravilima, suprotno od današnje.

*Turci su 150 godina vladali Đakovom (1536. – 1690.). Nakon oslobađanja od turske okupacije biskup Juraj Patačić je na ostacim srednjovjekovne jednobrodne gotičke katedrale podigao novu katedralnu crkvu (1708.) s tri oltara posvećenim Sv. Petru (glavni oltar), Sv. Križu i Blaženoj Djevici Mariji.

Biskup Josip Antun Čolnić nadogradio je katedralu (1761.) i podigao biskupski, danas nadbiskupski dvor. Godine 1866. počinje kopanje temelja današnje stolne crkve i rušenje kompleksa barokne katedrale unutar biskupske utvrde, a stara barokizirana katedrala srušena je tek 1880. jer se počela urušavati. Današnji ostaci pjevališta i sakristije stare katedrale nalaze se do vanjskog zida poprečne južne lađe, u nadbiskupskoj kapeli.

 

Strossmayer je na novu katedralu postavio ključan element romaničkog i bizantskog graditeljstva – kupolu, koje nema u Rösnerovom projektu katedrale iz 1854.

 

Biskup Strossmayer, poklonivši 10.000 forinti, pokrenuo je gradnju nove župne crkve u osječkom Gornjem gradu. Odabrao je njemačkog arhitekta Franza Langenberga i 7. listopada 1894. blagoslovio kamen temeljac za konkatedralu u neogotičkom stilu, posvećenu (1900.) sv. Petru i Pavlu, danas u okviru đakovačko-osječke nadbiskupije.

 

Prvi projektili upućeni na grad pogađaju osječku konkatedralu.

"U velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku (1991 -1995.) Katolička crkva pretrpjela je teški progon koji se najbolje očitovao u činjenici da je početkom 1992. u državi bilo 324.284 prognanika, od kojih su najveća većina članovi Crkve. Tri su svećenika i redovnika bila ubijena, 17 ih je bilo u srpskom zatočeništvu, a 226 svećenika, redovnika i redovnica moralo je napustiti svoja obitavališta. Uništeno je ili oštećeno ukupno 1426 crkvenih objekata."

 

Ljubomir Škrinjar, https://www.hkv.hr/reportae/lj-krinjar/17894-dakovo-allah-u-strossmayerovoj-katedrali.html