Hrvatski Fokus
Društvo

Sustipansko groblje otvoreno 1826. godine

Na splitskom Sustipanu otkriven spomenik Tonču Petrasovu Maroviću

 
 
Tonči Petrasov Marović: Sonata za staro groblje
Nemaš više vratnica ni psa ni natpisa
moj Sustipane nema više križeva
ni našeg živog Zagreja nema ni tvojih mrtvih
ti si sada prazna zemlja
ledina Judina moj Sustipane
sjedim na šentadi ispod ovih šišaka i sunca
što me svojim zimskim stidom časti
i kažem: kad umrem telefoniraj travi
da me nimalo ne zanima što će sa mnom
što će s tobom učiniti moj Sustipane.  
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2019/07/1.-Sustipan.jpg
Drugog festivalskog dana 65. Splitskog ljeta, u ponedjeljak 15. srpnja, na splitskom Sustipanu svečano je otkriven spomenik velikom hrvatskom pjesniku i književniku Tonču Petrasovu Maroviću, djelo akademskoga kipara Lorena Živkovića Kuljiša. Naime, pjesme Tonča Petrasova Marovića (Sonata za staro groblje na Sustipanu – 1957., Sustipan opet – 1977., i Sonata za staro groblje – 1977.) izravno čuvaju memoriju na dramatična zbivanja tijekom pedesetih godina kada je donijeta odluka o konačnom zatvaranju Sustipanskog  groblja. Sve što se događalo oko donošenja odluke ostavilo je dubok i bolan trag u povijesti Splita čemu je svjedočio Tonči Petrasov Marović.
 
Sustipansko groblje otvoreno je 1826. godine i bilo je u funkciji do 1928. Godine 1928. otvoreno je novo groblje na Tršćenici, kasnije nazvano Lovrinac. Nakon 1928. iznimno je bio dopušten ukop, samo u zidane grobnice. Na sustipanskom groblju sahranjeno je oko 50.000 osoba. Bilo je oko 400 zidanih grobnica i sve je to uništeno. Komunistički barbari su 1959. godine donijeli odluku da se groblje uništi te su ga u vremenu od 1959. do 1961. i uništili. Odluku o rušenju groblja donio je Komitet i Općinska uprava na čelu s Radom Dumanićem. Bio je to veliki kulturocid jer je groblje imalo svoju povijesnu i umjetničku vrijednost s velikim brojem umjetničkih spomenika koje su napravili poznati umjetnici. Neki spomenici su pohranjeni u Muzeju arheoloških spomenika a neki u Muzeju grada. Ostaci oko dvije trećine pokojnika su ostali na Sustipanu (bačene u rupu pored crkve sv. Stjepana i u more), a ostatci jedne trećine ukopanih su pohranjeni na groblju Lovrinac. Do danas je od groblja sačuvan jedino klasicistički glorijet Vicka Andrića, a Sustipan je pretvoren u park.
 
Spomenik Tonču Petrasovu Maroviću pored ulaznih vrata u spomen-groblje na poluotočiću Sustipan podignut je pjesniku, ali istovremeno teži učiniti dostojanstvenim sjećanje na ranu koja se dogodila uklanjanjem splitskog groblja na hridima tog borovitog Marjanskog rta 1959. godine, a koju je Petrasov Marović zabilježio u svojoj poeziji. Spomen-obilježje čini kompozicija stranica knjiga i slova aplicirana na zid spomen-groblja. Poeziju koja iz knjiga ulazi u svijet ljudskih misli, olakšava teret stvarnosti i postaje općim dobrom simboliziraju stranice koje slobodno lebde u prostoru, a koncentrira se u slovima oslobođenima podloge. Ona nose Marovićeve stihove: sjaš / svijetiš / svemiriš me kojima završava trilogiju 'Putanje, pjesma među pjesmama' (III. Meso koje svijetli). Prekrasna univerzalna poruka stihova istovremeno odaje karakter pjesnika sklonog izražajnoj igri riječima i reduciranom izrazu te poziva na razmišljanje o sudbini i karakteru samog mjesta.
 
„Danas se grad ne odužuje samo najvećem hrvatskome pjesniku koji je ponikao iz Splita u 20. stoljeću, nego i otkupljuje grijehe. Otkupljuje grijehe počašću zaboravljenim i pokopanim na starom splitskom groblju. Danas imamo dvojstvo u ovoj gesti koje se nadam da će budućim naraštajima biti protumačena i kao to otkupljenje grijeha. Tonči nam je pomogao u tome, on je 1957. godine kada nije bilo lako u doba režima prkosio i viknuo. Nakon toga došao je naraštaj koji je taj krik prihvatio kao slamku za otkupljenje grijeha naših predaka. Kada tome pridodamo ingenioznost stihova koje nam je Tonči prenio i koje je Loren Željković Kuljiš na najbolji mogući način aplicirao na zid toga groblja, onda govorimo o sveukupnosti umjetnosti. Ovo nije instalacija, ovo nije samo reljef, ovo nije samo skulptura, ovo je sve, sama supstanca umjetnosti, ljepote, poniznosti, ali i jednoga velikog poštovanja prema čovjeku, njegovoj riječi, njegovom pjesništvu“, rekao je gradonačelnik Krstulović Opara.
Kći Tonča Petrasova Marovića, Mirjana, za spomenik je rekla da je „lijepo, suptilno i profinjeno djelo, odnosno pravo djelo na pravom mjestu, za ovaj dan i za ovaj trenutak“. „Moj otac je klasik hrvatske književnosti, svoju antologijsku poemu Sonatu za staro groblje na Sustipanu napisao je u rujnu 1957. godine kad je imao nepune 23 godine. Bio je tako mlad, a tako hrabar, smion, mudar, pošten, plemenit i dobar čovjek. Živio je život poput Joba, on je sam nazvao svoju posljednju knjigu pjesama Job u bolnici, ali i u toj patnji slavio je život, imao je Jobovsku snagu. Samo ljudi veliki duhom mogu i u patnji slaviti život“, rekla je Mirjana.
„Duboko nas je zadužio svojim djelom, čistom savješću i postojanim upozorenjima na potrebu liječenja rane na našoj savjesti. Dužnici smo i dušama, pokopanim i zaboravljenim na Sustipanu, svetom splitskom poluotoku, koje nastojimo otrgnuti iz zaborava potisnute splitske savjesti i sjećanja“, rekao je autor Živković Kuljiš.
Poznati hrvatski književnik Tonči Petrasov Marović rođen je 29. listopada 1934. u Mravincima, podno Mosora. Osnovnu školu završava u rodnom mjestu, a Klasičnu gimnaziju i Pedagošku akademiju u Splitu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, u samoigri, ozlijedio se ručnom granatom, kasnije je više puta ozbiljno pobolijevao što je ostavilo veliki utjecaj na njegov književni potpis. Petras je nadimak književnikovog djeda Petra, čiju je izvedenicu Petrasov, književnik dodao uz svoje ime i prezime. Pisao je poeziju, kratke priče, drame, kritike, objavljivao u časopisima Mogućnosti i Krugovi. Prve je pjesme počeo objavljivati u omladinskim časopisima i to u splitskom Vidiku i zagrebačkom Poletu. Najveći dio svoga radnoga vijeka proveo je kao urednik za kulturu na RTV Zagreb – RTV centar Split, također je bio urednikom u splitskom Logosu i u Mogućnostima. Marović je prvi hrvatski pjesnik koji je objavio haiku pjesme. Godine 1961. u književnom časopisu Mogućnosti br. 6, tiskano mu je 13 haiku pjesama iz neobjavljene zbirke 101 haiku. Djelovao je u razdoblju krugovaša i razlogovaca, ali nije pripadao nijednoj književnoj grupaciji.
 
Tonči Petrasov Marović preminuo je u Splitu 22. travnja 1991. godine. Za njim je ostao pozamašan književni opus, od kojeg je jedan dio razasut po časopisima, opus koji kako vrijeme odmiče svrstava Tonča Petrasova Marovića u sam vrh suvremene hrvatske književnosti kao jednoga od njezinih nezaobilaznih imena. Tijekom života objelodanio je knjige: Knjiga vode (pjesme i poeme) 1956., Asfaltirano nebo (tri poeme) 1958., Riječ u zemlji (poema koju je pjesnik tiskao u vlastitoj nakladi) 1963., Putanje (poema) 1967., Ciklus o cilju (pjesme) 1968., Ljudski kusur (roman) 1969., Premještanja (pjesme i poeme) 1972., Ča triba govorit (pjesme za djecu) 1975., Hembra (poema) 1976., Eros i Anter (pjesničko-grafička mapa sa slikarom Matkom Trebotićem) 1976., Demokritov kruh (kratke priče i drama Zimski prostor koja je izvedena 1975.) 1978., Suprotiva (izabrane pjesme i poeme) 1981., Antigona, kraljica u Tebi (drama, izvedena 1981.) 1981., Lastavica od 1000 ljeta (roman) 1982., Temistoklo (drama) 1984. Osamnica (pjesme) 1984., Isolamento (izbor iz poezije na talijanskom jeziku) 1986., Moći ne govoriti (pjesme) 1988., Smokva koju je Isus prokleo (pjesme) 1989., Oče naš (pjesme s grafikama Ivana Lackovića Croate) 1990., te posthumno Job u bolnici (pjesme) 1992., Odabrana djela I i II (pjesme i proza) 1992. i Sram i strah (roman) 2011. Njegova djela je u svojoj antologiji Zywe zradla iz 1996. s hrvatskog jezika na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska. Književni krug Split je na prijedlog Mirka Tomasovića odao počast preminulom pjesniku znanstvenim skupom Književno djelo Tonča Petrasova Marovića održanim 2. listopada 1996. godine. Tom znanstvenom monografskom obradbom okupljeni stručnjaci nastojali su obuhvatiti sve grane Tončeva opusa. Budući da je većim dijelom kritički istraživana njegova poezija, to je bila prilika da se ukaže na višeslojne vrijednosti književnog djela Marovića.
U prilici svečanog otvorenja spomenika prikazan je i audio-video instalacija što je nastala u okviru izložbe Muzeja Grada Splita, 'Marjan – što jest i tu je? Postavljene u Galeriji „Emanuel Vidović“ pod autorstvom Nele Žižić. Autor instalacije je Ivan Perić, a na njoj se, uz Marovićeve stihove koje deklamira glumac Frane Perišin, mogu vidjeti i fotografije autora Duška Kečkemeta, kao svjedočanstvo uništavanja starog Sustipanskog groblja.
Nakon svečanosti otkrivanja spomenika i projekcije audio-video instalacije, solisti Orkestar i Zbor Opere HNK Split pod ravnanjem maestra Ive Lipanovića izveli su velebnu misu za mrtve „Requiem“ Wolfganga Amadeusa Mozarta.
 

Nives Matijević

Povezani članci

MUDROSITNICE – Kuna u srcu

HF

MUDROSITNICE – Ugovori zaraćenih naroda

HF

MALI OGLASI – Ljuljam lutke

HF

MUDROSITNICE – San i java

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...