Naslov za Jasenovac »Logor smrti« teško je kazneno djelo
Je li stao, kada će stati Drugi svjetski rat u Hrvatskoj? Kako može stati Drugi, ako nije stao ni Prvi svjetski rat. Dosta sam se namučio dok sam na portalu Hrvatski Fokus našao nešto što sam zapamtio da je na tom portalu, još od prošle godine. Kao dokaz da na prostoru bivše države nije stao ni Prvi, kamoli Drugi svjetski rat. Jer predsjednik Francuske Emmanuel Macron, prije nekoliko dana dolazi u Beograd Srbiji (Aleksandru Vučiću) zahvaliti za „prolivenu srpsku krv u Prvom svjetskom ratu“, hrvatski Ustavni sud donosi pozitivnu odluku za ćirilicu u Vukovaru, Jasenovac je i dalje „Logor smrti“, katolička Crkva (samostan) je i dalje bila legitimni vojni cilj, ne samo za Ivu Josipovića. Pa i dokumentarni film o TITI ne otkriva glavno pitanje: Tko leži ispod mramorne ploče teške 9 tona u Kući cvijeća u Beogradu? O čemu ćemo poslije.
Robert Kohorst
Prije toga, i prije navedenog članka s navedenog portala, postavljam pitanje: Je li dvjestotinjak zaposlenih u Blizancima na Manhattanu u New Yorku, desetak minuta prije rušenja napustilo te nebodere? To se pitanje odnosi, najprije na Borisa Jokića i na Aleksandra Musića iz emisije Peti dan. Za koje je Jasenovac bio „Logor smrti“. Pa da vidimo što to piše u tom članku prije godinu dana? „Strategija i taktika Srba je naseljavanje u susjedne zemlje, terorizam i provociranje međunarodnih sukoba, zatim agresija i okupacija susjednih zemalja, ubojstva, prisilna mobilizacija, silovanja i teror nesrpskog pučanstva na okupiranom teritoriju, genocid s karakteristikama „etničkog čišćenja“i progon nesrpskog pučanstva iz te druge zemlje, koju se tako destabilizira radi novih srpskih osvajanja, te doseljavanje srpskih kolonista u svrhu proširivanja „Velike Srbije“. Agresivna politička taktika „strvinarskog imperijalizma“ sastoji se u tome da se u cikličkim razdobljima, otprilike svakih 20 godina, terorizmom destabiliziraju susjedne zemlje ili pojedine regije, a zatim se agresijom priključe „Velikoj Srbiji“, pučanstvo se genocidom očisti i protjera u susjedne zemlje koje se kane destabilizirati, a na „neočišćena područja nasele novi kolonisti“.
Georges-Benjamin Clemenceau je umro 24. studenog 1929. godine, doživjet će tako uvođenje Aleksandrove diktature i nastavak svega što je napisao o Srbima, tako će oni to ponoviti za vrijeme Drugog svjetskog rata, pa ponovno za rata na prostoru bivše Yu države“, 6. srpnja 2018. na portalu Hrvatski Fokus piše Željko Horvat. A s obzirom da je srpski kralj Aleksandar Karađorđević bio pozvan u Francusku 1934. (kada je ubijen) kao Francuzima drag gost, da je jedan francuski general u Prvom svjetskom ratu savjetovao srpskog ministra Nikolu Pašića da ubaci u Vojvodinu nešto srpske vojske, te da se i danas predsjednik Francuske dolazi u Beograd Srbima zahvaljivati za „prolivenu srpsku krv u Prvom svjetskom ratu“, to što je napisao Clemenceau treba čitati kao francuski politički program za versaillesku umjetnu tvorevinu Jugoslaviju. Jer se sve odvija onako kako je Clemenceau napisao, a Francuska je „prirodni saveznik Srbije“. Clemenceau ne spominje ćirilicu i „zajednički jezik“ kao osnovno sredstvo srpskog strvinarskog imperijalizma. Pa možemo reći kako to radi hrvatski Ustavni sud koji uvodi ćirilicu u Vukovar.
A što bi bilo da se u tijeku emisije Peti dan u kojoj su Boris Jokić i Aleksandar Musić, u kojoj je tema Jasenovac, najavi dolazak Igora Vukića sa dokumentima iz Jasenovca? Vjerojatno bi Jokić i Musić, kao Ivo Goldstein, zaprijetili odlaskom iz studija. Kao što otisak prsta otkriva kriminalca, samo jedan izvorni dokument o Jasenovcu (dostava lijekova) razotkriva veliku laž o Jasenovcu. Aleksandru Musiću ne bi pomogla ni ona knjiga onog Amerikanca kojom maše u studiju, na Raspudićevu tvrdnju kako su istinu o Jasenovcu pisali Srbi i komunisti. Jer, u „Kolijevci demokracije“ – slobode medija, i danas se u medijima i u muzejima vrte laži o Jasenovcu. A hrvatska povjesničarka (Blanka Matković) koja negira službeni popis jasenovačkih žrtava šalje pismo u američki medij koji iznosi laž o Jasenovcu. U tom pismu se pobija laž o Jasenovcu. A taj američki „slobodni medij“, to pisme ne objavljuje, gospodine Musiću. A današnji američki veleposlanik u Hrvatskoj Robert Kohorst na Hrvatsku vrši pritisak zbog revizije Jasenovca. Nastoji zadržati današnji službeni broj od 80.000 žrtava. I na koncu, zbog laži o NDH (Jasenovcu), hrvatski emigrant u Americi Zvonko Bušić je morao otimati putnički zrakoplov zbog Jasenovca. Da bi se mogla saznati prava istina o Jasenovcu. Što je bio pokušaj preveniranja krvavog raspada Jugoslavije. Jer, samo istina o Jasenovcu i otvaranje arhiva iz Drugog svjetskog rata i poraća za područje bivše države mogu osigurati mir na tom prostoru.
Stoga ja kažem da je naslov za Jasenovac „Logor smrti“ teško kazneno djelo. Teška povrjeda konvencije o miru i čovječnosti. Jer kad čovjek „u narodu“ nešto priča, zna da će ta priča izazvati svađu i nasilje, a on to ne mora pričati, taj čovjek je uzrok te svađe i nasilja. Nema sumnje da je hrvatski „uglednik“ prije 1990. znao kako za „Logor smrti“ slijedi kazna. Znao je da će se dogoditi. Baš ono što se dogodilo. I njegova je dužnost i obveza bila negirati i tajiti „Logor smrti“. Umjesto negiranja „Logora smrti“, Zagreb od 1945., kao bordel fleša „Logor smrti“, „Logor smrti“, navalite koljači i silovatelji, rušite i palite Hrvatsku. Granatirajte Zadar. Što zaslužuje posebnu pozornost. Kao stvaranje superiornog naroda na „Logoru smrti“. I što moramo usporediti s rušenjem onih nebodera u New Yorku 2001. godine. Da je dvjestotinjak zaposlenika iz tih nebodera napustilo te nebodere desetak minuta prije rušenja, to bi svijet znao. I znamo kakve bi bile reakcije svijeta. To se baš dogodilo u Zadru u Domovinskom ratu. I nitko ništa. Jedne noći, po noći, po dogovoru (svi su već tada imali telefon u kući), Srbi napuštaju svoje domove. Odlaze u vojarne JNA, iz tih vojarni u „KRAJINU“. Ujutro, na grad Zadar padaju granate, nasumce. Vjerojatno mnogi od njih idu u artiljeriju koja granatira Zadar. Pa smo zbog toga imali 150000 žrtava „etničkog čišćenja“ iz „Krajine“.
S velikim sam nestrpljenjem očekivao prvu epizodu dokumentarnog filma o TITI. U kojoj kažu kako će se otkriti tko leži ispod mramorne ploče teške 9 tona u Kući cvijeća u Beogradu. S obzirom da postoji sumnja u TITIN identitet, nadao sam se da će to otkrivanje ići u smjeru otkrivanja TITINA identiteta, ne u smjeru TITINA političkog i državničkog života. Kad tamo ćorak, umjesto utvrđivanja TITINA identiteta, imamo onu „TITO je radio i dobre i loše stvari za Hrvatsku“. A da se utvrdi da TITO nije bio Josip Broz, od TITE za Hrvatsku ostaju samo loše stvari. O biografiji Josipa Broza govori TITO, HAZU-ov akademik Dušan Bilandžić i srpski istražitelj Pero Simić. Nema onih koji govore da TITO nije bio Josip Broz. Koriste se samo dokumenti iz ruskih arhiva. Ako je Josip Broz, kao neki zapovjednik bio u Španjolskom građanskom ratu, što TITO preskače, valjda se ime Josipa Broza nalazi i u španjolskim arhivima. O TITI između ostalog, da bismo doznali tko leži ispod mramorne ploče teške 9 tona u Kući cvijeća u Beogradu, treba uzeti u obzir i nešto izvan ruskih arhiva. Treba uzeti u obzir što piše i Danijel Estulin. A on u knjizi Institut Tavistock na str. 62. piše da je i TITO sudjelovao u atentatu na JFK u Dallasu 1963. godine. A što ćemo s klavirom? Ja mislim da se može reći kako je klavir i nečija osobna iskaznica. Ako netko svira klavir, to otkriva njegovo podrijetlo i društveni status. Svakako da osoba koja svira klavir dolazi iz imućne obitelji. Gotovo da je nemoguće da osoba koja na klaviru svira Chopina, bježi od zakona i da često mijenja ime i prezime, svoje dokumente. U svezi toga moramo spomenuti i samostane (katoličke crkve) kao „legitimni
vojni cilj“.
U nedjelju, slušam (gledam) svetu misu iz Osora na otoku Krku. I čujem kako su Englezi s mora, u Drugom svjetskom ratu tukli tu crkvu kao legitimni vojni cilj. Kao vojno skladište. Isto kao „legitimni vojni cilj Ive Josipovića – samostan na Širokom Brijegu. Tragom toga, dolazimo do granatiranja Zadra, Splita, Zagreba, Slavonskog Broda, Senja itd. u Drugom svjetskom ratu, kao legitimnih vojnih ciljeva. Zbog čega je hrvatska vlast optuživala TITA kao suodgovornog za to bombardiranje. Zašto se i to ne navodi u tom filmu?
I na kraju imamo pokušaj zaustavljanja gradnje Pelješkog mosta, iz Sarajeva (Šefik Džaferović, Željko Komšić). Je li to Strategija u dubinu Ahmeta Davutoglua? S obzirom na sve ovo, ja mislim da bi netko od hrvatskih zastupnika u Europskom Parlamentu u Bruxellesu morao prosvjedovati protiv posjeta francuskog predsjednika Emmanuela Macrona Srbiji. Netko bi morao citirati Georgesa- Benjamina Clemenceaua, reći kako je to potpora srpskom strvinarskom imperijalizmu. Netko bi od hrvatskih zastupnika u Bruxellesu morao tražiti da se u Bruxellesu okrivi Turska za 500 godina genocida nad Hrvatima. Kao za genocid nad Armencima. Netko bi od hrvatskih zastupnika u Bruxellesu morao reći da su francuski predsjednik Emmanuel Macron i turski sultan Reçep Tayyip Erdoğan (Ahmet Davutoğlu) saveznici protiv Hrvata. A moglo bi se reći kako i hrvatski Ustav prati to savezništvo.
Jure Vukić, Tribanj
