Čežnje za govorom

Misli procvjetale

        Nabujale misli što sav život traju u sna zagrljaju.

        Poput djece male, još neprocvjetale čekajući kiše, da narastu

        i bude ih više, u se su se stisli.

        Čekali su dugo da ih doba drugo sa sobom povede u prostore šire

        pa da i one, k'o ptići iz gnijezda, u život izvire.

        Skupile se misli u đerdan od snova, proljepšale, zbile ispod tuđeg

        krova – kao da svu vječnost pod njim su i bile.

        Nisu znale da se, samo da se spase od žege i groma, čak i usred tuđeg   

        neželjenog doma, stasale i bdjele nad pradavnim snima u kojima samo,

        a da i ne znamo, ljubavi i vjere u slobodu i u riječi smjele mnogo,

        mnogo ima.

        Nabujale misli, al' govora nema! Možda mu se opet sud njemoće

        sprema? Ili samo drijema čežnja u nigdini pa će jednog trena iz

        dubine snene buknuti k'o iskre iz plama vatrena?

        Radoznale, smjele, širit će se i nebeske pute osvijetliti sve će, al'

        zemaljske ipak napustiti ne će, jer sa Zemlje znane govor im ne brane

        nit im zlobom prijete – sve dok plamen nisu ni dah vode svete.

        A kad jednom misli, to se zbiti mora, i govorom budu sa bistrih izvora,

        svjedočit će vrijeme da im čežnje nisu snivane zaludu!

Malkica Dugeč, 6. 4. 2019.