Trebaju nam dostojanstvene proslave

Domoljublje se živi svaki pojedini dan

Mislim da su sva naši praznici, spomendani, obilježavanja, proslave, sjećanja nesrazmjerna s nama i našom državom zbog mnogo čega. Istina, imamo dugu i burnu povijest, kroz koju su mnogi protutnjali, želeći nas otjerati s ovog dijela zemlje, zatrti našu kulturu, uništiti nas kao narod, osvajanjem našeg teritorija, prekrajanjem povijesti, svojatanjem naših područja, naročito Jadranskog mora. Vjekovima smo se uspjeli ovdje održavati i održati, stvorivši svoju samostalnu, neovisnu, demokratsku, modernu državu Hrvatsku. Mnoge su žrtve za to pale, naročito u nametnutom nam Domovinskom ratu. To se nikada ne smije zaboraviti. Nije dovoljno jednom godišnje u pojedinom mjestu (Vukovaru, Kninu…) jedan dan posvetiti tome. To treba kroz razne oblike, naročito kroz nacionalnu povijest, međupredmetnu nastavu, na svakom mjestu, uvijek i svuda ponavljati, kao se ne bi zaboravilo i kako bi se znala prava istina, gole činjenice, poduprte dokazima, pisanom vjerodostojnom riječi, od renomiranih autora, stručnjaka, sudionika i svjedoka događanja.

Ovih dana proslavili smo Dan pobjede, Domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. U ovih skoro četvrt stoljeća od te veličanstvene pobjede naše vojske, trideset godina od osamostaljenja i priznavanja države, svih ratnih zala i poratnih nedaća, morali smo sazrijeti kao narod i društvo, kako bi konačno mogli mirno živjeti, usredočiti se na razvoj gospodarstva i društva, uz nužno potrebne reforme, koje će pridonijeti boljitku i napredovanju, odnosno boljem, ljepšem, svrsihodnijem  životu, dostojnom svima nama, uz pravnu jednakost, jednake šanse svakoga, naročito u školovanju, zapošljavanju i napredovanju, te spriječiti iseljavanje najpotentnijeg dijela našeg stanovništva, mladih školovanih, sposobnih i stručnih ljudi, posebice odljeva mozgova, koji pridonose  stvaranju boljitka zemlje u koju su došli i u njoj ostali, rađajući potomstvo i stvarajući obitelj.

Na to bi se svi trebali usredočiti. To bi trebao biti naglasak na svim našim proslavama, obilježavanjima i obljetnicama, a ne bilo kakve podjele, širenje mržnje, uzrokovanje novih podjela, brendiranje pojedinaca na pobjedi i slavi drugih, politička prepucavanja, podmetanja, lažno zajednišvo, glumatanje, pretvaranje, lov na političke poene, počeci izbornih kampanja… Zar je važno tko gdje pjeva, tko koga sluša, gdje je bilo više ljudi, tko s kim sjedi, uz koga je i gdje bio general Ante Gotovina i ostali uglednici koji više nisu u aktivnoj politici. Tko je bio kako odjeven, kakvu je frizuru imao, s kim se družio, što i gdje je jeo i pio. Jako je neprimjereno, ružno, primitivno i neeuropski takva obilježavanja svesti na seoske derneke, uz gomile  ića i pića, poveća stada zaklanih vaca, hektolitre piva i vina, prodaju svakojakih suvenira, koji bi trebali predstavljati i jačati domoljublje.

Domoljublje se živi svaki pojedini dan, diljem Lijepe naše, bez obzira tko si, čiji si i gdje si bio ‘91. i ‘95. Domoljublje ne znači samo deklarativno voljeti svoju domovinu. Domoljublje znači, u svojim mogućnostima, stalno pridonositi razvoju  i rastu zemlje, društva, gospodarstva, znanosti, školstva, kulture, biti odan, vjerodostojan građanin, svjestan svojih obveza, prava i odgovornosti, prema sebi, drugima i domovini. U svakom čovjeku bi trebalo a priori vidjeti čovjeka, sa svim odrednicama koje čovjeka čovjekom čine, bez obzira na narodnost, podrijetlo vjeru, zvanje i zanimanje. Svaki čovjek je poseban i dragocjen, sa svim svojim dobrim i manje dobrim osobinama. Trebali bi se međusobno pomagati i podržavati, u svemu, naročito u ostvarivanju temeljnih ljudskih prava svakog čovjeka.

Dobro je i poticajno da se u svemu ne slažemo, da mislimo različito, ali da imamo spoznaju, potrebu i snagu u svemu važnom i bitnom donijeti konsenzus, bez vrijeđanja, ponižavanja, marginaliziranja i odbacivanja onih koji se s nama ne slažu u bilo čemu. Kroz stalnu komunikaciju i dijalog se uvijek za sve pronađe najbolje rješenje. Nitko od nas nije neprikosnoven, nitko nije übermansch, nitko nije Bogom dan Mesija, koji se može od bilo koga, bilo kada, nametnuti kao vođa naroda. Narod sam mora odabrati svojeg najboljeg predstavnika i “upravitelja”, predsjednika (bilo kojeg), na demokratski način, na izborima, te ga isto tako smijeniti ukoliko ne zadovojava na funkciji za koju je izabran. Nitko nije posvećen, nezamljenljiv i vječan. Za svakoga govore njegova djela. Imali smo hvala Bogu u ovih trideset godinanaše samostalnosti svašta vidjeti i čuti. To se događa svakog dana. Bombardiraju nas naši lideri, državnici i “državnici”, raznim nebulozama. Alternativnim činjenicama, obećanjima, međusobnim prepucavanjima, nadmetanjima, bahatošću,  samodostatnošću, egoizmom, uz nezajažljivu pohlepu za materijalnim stjecanjem i penanjem po političkoj i društvenoj ljestvici do vrha, do “sunca i zvijezda”, a realno se koprcaju u močvari, batrgaju u blatu, korupciji, licemjerstvu s nožem iza leđa protivnika i rivala, s osmijehom na licu, mrakom u očima, iskazujući prigodnu deklarativnu empatiju, naročito prema gladnima, siromašnima, obespravljenima, otjeranima u tuđinu.

Eppur si muove! Ipak se kreće!, ali nedovoljno brzo, široko i duboko, analogno potrebama i razmjerno mogućnostima, jer oni koji bi to morali osigurati i omogućiti su sebe stavili ispred nas i svaga ostaloga, što je nužno da bi živjeli bolje, da se ne bi iseljavali, da ne bi osiromašivali, bili jadni, depresivni, apatični i beznadni. Oni koji su to radili i rade prepoznati su, razgolićeni do kosti. “Car je gol!” Ne viče to samo dijete u Andersenovoj bajci. Mnogi od nas to vide i toga su svjesni. Mislim da smo u većini, koja svakim danom postaje sve veća i glasnija.

Ankica Benček