Povratak k sebi

Želim ponovno biti svoja

 

 

Sve bilo je kao san.

Protutnjalo  s vremenom

Prohujalo  s vihorom.

Dan za danom,

Godina za godinom,

Desetljeće za desetljećem.

U nemilom  vrtlogu života,

Izgubih nesvjesno samu sebe.

Misleć’ na one oko sebe.

Bivalo ih je sve više i više.

Postadoh supruga, majka ,

Punica i baka.

Zovu me baka.

Smetalo me to u početku.

Baka sam svojim unucima

I nikome drugom.

….

Više mi to nije važno.

U potrazi  za sobom,

Imam bezbroj pitanja.

Što mi se dogodilo?

Kada  sam nestala?

Zašto sam prestala biti?

U čemu sam se izgubila?

Gdje sam se skrila?

Kuda sam pobjegla?

Koga sam tražila?

….

Znam, da ne znam,

Niti jedan odgovor.

Znam da nedostajem,

Sama sebi u cijelosti.

….

Ne znam,

Imam li vremena,

Pronaći sebe,

Makar u fragmentima.

Znam da ne mogu

Vratiti osobu,

Kakva sam bila, 

Kad sam živjela

Punim plućima,

Željna znanja.

Hrleći u nepoznato,

Polomila sam si krila.

Ubio me život.

Pun borbe, laži,

Licemjerja, patnje i boli.

….

Želim se vratiti k sebi,

Bez osvrtanja i sjećanja.

Želim u sebi pronaći mir.

Želim se diviti visibabi,

Kraj bistrog potoka.

Želim brati

Jaglace uz Lonju.

Želim udisati miris

Pokošenog sijena,

Na livadi uz prugu.

Želim slagati snoplje

Pšenice na strništu,

Želim gledati

Grozdove na trsju,

U djedovu vinogradu.

Uz pjesmu slavuja,

Graktanje drozdova,

Riku jelena,

Preplašene srne,

Želim ubrati žir,

Gljivu i ciklamu,

U poznatoj šumi.

Želim se vratiti u djetinjstvo.

U dvorište puno peradi.

U malu seosku školu.

Želim ponovno trčati,

Poljem crvenih makova.

Želim jahati na konjima.

Želim igrati nogomet,

S dečkima iz ulice,

Makar me otac grdio,

Majka me se sramila,

Baka mislila da mi se nekaj

Zmiješalo v glavi,

od čitanja knjiga.

Želim ponovno ja biti ja,

Svoja i samo svoja,

Sa svim svojim snovima.

 

Ankica Benček