Kosta Novaković – žrtva Josipa Broza

Rehabilitiran 10. lipnja 1958. godine u SSSR-u

Kosta Novaković (Čačak, 3. VI. 1881., 1886. ili 1889. – Moskva, 19. IV. 1939.) bio je srpski socijalistički političar, novinar i profesor, "jedno od najkrupnijih imena srpske ljevice 20. stoljeća". Bio je istaknuti član Srpske socijaldemokratske partije i jedan od osnivača i rukovoditelja Komunističke partije Jugoslavije. Bio je urednik listova Budućnost, Radničke novine, Radnik i Borba. Kao srpski vojnik je tijekom balkanskih ratova prešao Albaniju. Njegov najznačajniji spis je „Makedonija Makedoncima, zemlja zemljoradnicima“, zbog kojeg je bio osuđen na robiju. Iz Kraljevine Jugoslavije je emigrirao u SSSR. Zajedno sa drugim rukovoditeljima KPJ strijeljan je tijekom staljinističkih čistki.

U Čačku je išao u gimnaziju. Još kao gimnazijalac prišao je radničkom pokretu u Srbiji. Nakon završene srednje škole, prešao je u Beograd na studije. Prema jednom izvoru, Novaković je u Beogradu studirao pravo. Prema drugom izvoru, u Beogradu je završio Filozofski fakultet. A prema trećem, završio je Fakultet prirodnih znanosti u Beogradu 1913. godine.

Godine 1906. ili 1907. stupio je u Srpsku socijaldemokratsku partiju, koja je djelovala kao oporbena stranka u Kraljevini Srbiji, zastupajući interese radničke klase i oštro se suprotstavljajući planovima velikosrpske buržoazije za osvajanjem Albanaca i Makedonaca. Zajedno sa Tucovićem, Lapčevićem i Dragovićem, postaje jedan od njenih prvaka. Bio je sekretar Radničke komore Srbije i jedan od urednika listova "Budućnost", "Radničke novine", "Radnik" i "Borba". Među vojnicima je širio socijalističku propagandu, a u dopisima iz Albanije Radničkim novinama i Borbi, raskrinkavao je "imperijalističku velikosrpsku politiku".

Kada se 1919. godine vratio u domovinu, sudjelovao je u Kongresu ujedinjenja u Beogradu, kada je Srpska socijaldemokratska partija kolektivno pristupila novoj Socijalističkoj radničkoj partiji Jugoslavije (komunista). Tada je izabran u najuže partijsko rukovodstvo, za člana Izvršnog odbora Centralnog partijskog Vijeća. Na Drugom kongresu, nazvanom — Vukovarski kongres (1920.), bio je u najužem rukovodstvu revolucionarne »ljevice« koja je pobijedila unutarpartijski reformizam i centrumaše oko Dragiše Lapčevića i Živka Topalovića. Novaković je bio partijski predstavnik u Makedoniji. Na prvim poslijeratnim izborima u Kraljevini SHS 1920. godine izabran je za narodnog zastupnika u Ustavotvornoj skupštini, za izbornu jedinicu Skoplje. Novaković je bio veoma aktivan član, sudionik na svim kongresima i konferencijama KPJ, do uhićenja.

Tek oslobođen, na Vidovdanskom procesu je kao novinar pratio optužene drugove. Jugoslavenske komuniste zastupao je i na kongresima Komunističke Internacionale, kao delegat na Četvrtom (1922.) i Šestom kongresu. Nakon zabrane Komunističke partije Jugoslavije, jedan je od osnivača legalne Nezavisne radničke partije Jugoslavije 1923. godine (preko koje je KPJ djelovao) i član njezinog rukovodstva. Neumorno piše i uređuje više sindikalnih listova, sudjeluje kao delegat na ilegalnim konferencijama KPJ. Bio je jedan od vodećih predstavnika lijeve frakcije KPJ, protiveći se Markovićevoj redukciji nacionalnog pitanja na čisto konstitucionalno pitanje. Godine 1924. objavio je veoma utjecajan spis „Makedonija Makedoncima, zemlja zemljoradnicima!“, kojim osuđuje ugnjetavačku politiku velikosrpske buržoazije i nedvosmisleno brani pravo naroda Makedonije na samoopredijeljenje. Zbog ove brošure Novaković je već u rujnu iste godine osuđen na šest mjeseci zatvora. Na presudu je uložio žalbu višem sudu u kojoj između ostalog stoji:

„Ja Vas zamišljam u sudnici ozbiljne, dostojanstvene, sa punim uvjerenjem da se brinete o zadovoljenju pravde. Da ostavimo na stranu što u mom slučaju imate posla s jednim zakonom, koji nema u svijetu sebi ravna i koji mnogi vaši kolege pravnici smatraju za pravnu nakazu i reakcionarno čudovište… Pretpostavimo da Vi uzimate i taj zakon — kao i svaki drugi zakon — za važeći. Pred Vama će biti i moja brošura u kojoj sam ja iznio suštu istinu o Makedoniji… Ja znam Vi ćete mi reći da su stvari koje sam ja napisao i rekao na pretresu o Makedoniji i životu stanovništva Makedonije, da su te stvari strašne i teške i da se ne smiju reći — pa ako su i istinite — jer se time štete viši interesi… Ja sam iskusio da su se zbog tih vaših ’viših interesa’ stotine hiljada srpskih majki zavile u crno baš zbog Makedonije, a još nekoliko puta po sto hiljada makedonskih, bugarskih i grčkih majki — i to sve bez ikakve koristi po narode Balkana. Vidim da će se zbog tih vaših ’viših interesa’ stvoriti još dosta novih kosturnica balkanskih naroda. Zato i ja – i svi koji misle kao ja — moram govoriti i dalje istinu o Makedoniji i gledati da štogod doprinesem da se probudi svijest kod svih balkanskih naroda, te da spriječe buduće kosturnice zbog Makedonije, da spriječe u zlom radu one koji te kosturnice pripremaju, da se udruže u bratski savez. Eto, zato mi se čini da mojoj istini prijeti opasnost od Vaše pravde.Viši sudovi su potvrdili presudu prvostupanjskog suda i Novaković je izdržao zatvorsku kaznu. Godine 1926. je ponovno uhićen i osuđen zbog komunističke propagande na pet godina robije.

Emigracija u SSSR-u

Godine 1927. beogradska partijska organizacija je organizirala njegov bijeg iz bolnice i prebacila ga u inozemstvo, nakon čega je emigrirao u Sovjetski Savez. Iste godine postaje član Komunističke partije (boljševika). Bio je predstavnik KPJ pri Balkanskom zemaljskom sekretarijat u Izvršnom komitetu Komunističke internacionale 1928. godine. U emigraciji objavljuje tekstove za međunarodni list Balkanska federacija, koji je na francuskom izlazio u Beču.

Novaković je radio u Izvršnom komitetu Međunarodne organizacije pomoći revolucionarima. Uslijed toga je često boravio u Njemačkoj na partijskom radu. Godine 1928. član je Komunističke partije Njemačke. Pomagao je Mustafi Golubiću tijekom njegovog boravka u Berlinuoko 1930. godine. Novaković je poznavao šefa "Crvene pomoći", koja je Golubiću odobrila pomoć od 10 DM tjedno. Novaković je bio poznat kao žestok i nepokoran temperament.

CK KPJ je 1931. ili 1932. godine isključio iz Partije Kostu Novakovića, zbog frakcijske djelatnosti. On je optužen da je navodno unosio svoje frakcijske poglede među studente kao „ultraljevičar". Kosta Novaković je počeo padati u nemilost kada su ga vodeći staljinisti Kominterne optužili za frakcionaštvo. Iako je imao završen fakultet, radio je u Moskvi kao pomoćni tiskarski radnik, pod imenom Petar Petrovič Dragačevac, i živio u komunalnom stanu. Prema opisu Rodoljuba Čolakovića, živio je u sirotinjskoj sobici, "u tijesnoj prostoriji od desetak četvornih metara", sa željeznom posteljom prekrivenom vojničkom dekom, jednim polurazvaljenim ormarom, stolićem i dvije stolice bez naslona, ali besprijekornog reda.

Godine 1933., u Moskvi je Kostu Novakovića sreo Rodoljub Čolaković, koji opisuje strašnu promjenu koju mu se dogodila: Bio je to Kosta Novaković, jedan od poznatih rukovoditelja naše Partije, koga sam prvi put vidio 1919. godine u Sarajevu, kamo su često navraćali istaknuti ljudi našeg revolucionarnog pokreta i održavali zborove ili konferencije. Ali kakva razlika između tadašnjeg Koste i ovog čovjeka koji je stajao između Rade i mene u sumornoj listopadskoj moskovskoj večeri, pod škiljavom svjetlošću ulične rasvjete. Tada je bio mlad, vitak, naočit; na izrazito bijelom licu opušteni crni brkovi, visoko čelo i bujna, još sasvim crna i nemirno zabačena kosa. Išao je lako, uspravan, s nečim prkosnim u hodu i držanju. Sarajevski proleteri voljeli su da ga slušaju i pamtili njegove duhovite riječi i jetke primjedbe na račun vlastodržaca. A sad je to bio sasvim oronuo čovjek, iako nije imao još ni pedeset godina, poguren, tiha glasa, nesigurna hoda. Srce mi se steglo od žalosti; Kostu sam poštovao i volio, čak sam, kad su ga 1926. godine, osudili na robiju, napisao pjesmu i posvetio je njemu. Što se s njim dogodilo? Što ga je tako srušilo? […] Lice potamnilo, kosa prorijeđena i prosijeda, bore na čelu, oko očiju i usta. Ostavljao je utisak čovjeka koga podgriza neka opaka boljka … Dugo sam razgovarao s Kostom te noći u njegovom sobičku. Sada je on govorio, a ja sam slušao priču čovjeka koji je doživio politički i lični brodolom. Ne sjećam se više njenih pojedinosti — mnoge stvari nisam ni razumijevao — ali ostao je živ utisak o slomljenom čovjeku i duboko osjećanje nepravde koja mu je učinjena. Počinjao bi polagano, tihim glasom, kao da predaje, o nastanku frakcija, ali bi brzo, čim bi počeo da govori o Simi Markoviću ili nekom drugom desničaru, padao u vatru, sipao psovke i osobne uvrjede, napadao sve od ’pigmeja u Partiji’ do najodgovornijih funkcionara Kominterne.

Godine 1937. Novaković je ponovno saslušavan pred komisijom Kominterne i otpušten s posla. U jeku velike čistke, Ivan Gržetić, partijski predstavnik u Kominterni, 17. svibnja 1937. godine piše generalnom sekretaru CK KPJ Josipu Čižinskom u Pariz, o isključenju neposlušnih jugoslavenskih komunista i otpuštanju Novakovića ("Dragačevca"):„Već sam ti ranije pisao i poručivao da je onaj inženjer isključen iz partije, ali na tom se nisu nažalost kola zaustavila. Nedavno su isključeni Gregori Lich, a danas Krešić. Svi se kod Bradonje držali očajno slabo, a osobito ovaj posljednji. […] Svi su oni skinuti s posla, a za sada drugoga dobili nisu. Osim toga, mali Napoleon nije poželjan ovdje i traži se da u najkraćem roku ode odavde. Isto tako je i Dragačevac, ostao bez posla. Stara ga Jelica više nizašto neće da drži. I on je stajao pred Bradonjom, ali je sve ostalo pri starom, sa novim skoro ranijim karakteristikama. I on se rđavo držao. Sam mi je i on na vratu — a ja takvim ništa pomoći ne mogu. Ali to je još cvijeće. Po ovome možete da sudite kako mi je…“

Kosta Novaković je uhićen 19. srpnja 1938. u staljinističkim čistkama, pod optužbom za "frakcionaštvo". Nakon uhićenja, Novaković i drugi vodeći komunisti su u Proleteru označeni kao "elementi koji su našoj partiji i radničkoj klasi nanijeli goleme štete u tijeku niza godina svojim frakcijama i grupaškim borbama, vezama sa klasnim neprijateljima, varali KI, svojim destruktivnim radom kočili razvitak partije i pa taj način obezglavljivali pokret radničke klase Jugoslavije, i tako pomagali klasnom neprijatelju".

Nakon višemjesečnog procesa, Kosta Novaković je strijeljan 19. travnja 1939. godine u Rusiji, zajedno sa drugim istaknutim rukovoditeljima KPJ (Sima Marković, Simo Miljuš i Akif Šeremet). Njihova tijela su posle strijeljanja kremirana, a posmrtni ostaci položeni u zajedničku grobnicu. Kosta Novaković je rehabilitiran 10. lipnja 1958. godine u SSSR-u.

Teo Trostmann