Dominikanci u Hrvatskoj

Zašto je spomendan sv. Dominika prestao biti 5. kolovoza?

Dominikanci (lat. Ordo praedicatorum: Red propovjednika, akronim OP; hrvatski bijeli fratri, prodikatori), katolički red koji je na početku XIII. stoljeća u južnoj Francuskoj utemeljio sv. Dominik; stvarno je ime reda braća propovjednici (franc. frères prêcheurs). Glavna im je zadaća bila propovijedanje sa ciljem suzbijanja heretičkih učenja, kojih je u doba osnutka reda bilo mnogo, i promicanja istina katoličke vjere. Red je 1216. potvrdio papa Honorije III. 

Red se brzo širio Europom, najprije u gradovima i sveučilišnim središtima; za potrebe propovijedanja svaki je samostan imao svoju školu s magistrom koji je podučavao mladež »slobodnim umijećima«. Samostane su obično podizali, poput franjevaca, pri ulazu u grad. Kontemplacijom i studijem pripremaju se za dinamičniji život propovijedanja, skrbi za siromašne, bolesne, utamničene, posvećivanja izobrazbi mladih, znanosti i umjetnostima. Od 1233. bili su službeni propovjednici protiv krivovjerja i inkvizitori.

Godine 1234. papa Grgur IX. proglašava ga svecem i spomendan mu daje 5. Kolovoza (tj. dan prije datuma svečeve biološke smrti). Poslije je papa Kalikst III. postavio u taj dan svečanost Preobraženja Isusova na uspomenu pobjede Janoša Hunyadija i sv. Ivana Kapistrana nad Turcima pod Beogradom 1457. (i naši hrvatski velikaši su u tim borbama sudjelovali, poput braće Talovaca, Frankopana, i dr.). Papa Klement VII. proglasi dan Gospe od snijega svečanošću za cijelu Crkvu; tako je svetkovina sv. Dominika prebačena za 4. kolovoza. Nastanak i dominikanskoga reda u hrvatskim krajevima vezan je uz djelovanja Pavla iz Ugarske (Paulus de Hungaria, tj. iz Ugarskoga kraljevstva) Pavla Dalmatinca, bliskoga suradnika sv Dominika. Sveti Dominik je žarko želio osobno kristijanizirati Kumane koji su u svojim prodorima ugrožavali široki prostor od Ukrajine do Mađarske i Srednje Europe.

Dominikanski su samostani u srednjem vijeku rašireni po cijelom hrvatskom prostoru: Dubrovnik (1225.), Nin (1228.), Čazma (1229.), Ban Brdo u Vrhbosanskoj župi (1233.), Dubica (1235.), Zagreb (prije 1241.), Virovitica (prije 1242.), Zadar (1244.), Split (prije 1245.), Bihać (1266.), Kotor (1266.), Požega (prije 1303.), Šibenik (1346.), Senj i Kvarnerski otoci (prije 1380.), Gruž (1437.), Bol na Braču (1462.) itd. U XIII. i XIV. st. uključeni su u jedinstvenu Ugarsku provinciju, s posebnim vikarima za područje uz Jadransko more (Dalmacija) i Slavoniju (ostali hrvatski krajevi). Godine 1380. osnovana je Dalmatinska provincija, iz koje je 1486. nastala Dubrovačka kongregacija sa samostanima i redovničkim kućama na području Dubrovačke Republike. Između 1508. i 1587. samostani u Bihaću, Jastrebarskom, Bosiljevu i Modrušu tvorili su manju Hrvatsku dominikansku kongregaciju. Nakon Napoleonskih ratova samostani Dalmatinske provincije i Dubrovačke kongregacije udružili su se u jedinstvenu Dalmatinsku provinciju, koja je 1963. promijenila ime u Hrvatsku dominikansku provinciju. Dominikanski Generalni studij u Zadru, koji je djelovao od 1397. do 1807., prvo je hrvatsko sveučilište (otkriće Toma Vereša).

U hrvatskoj su kulturi i duhovnosti znameniti: A. Kažotić, zagrebački biskup, reformator katedralne škole i prvi hrvatski blaženik; Pavao Dalmatinac, pisac prvoga priručnika za ispovjednike u povijesti katoličke teologije; I. Stojković, pisac sustavnih rasprava o općim crkvenim saborima i o Crkvi; Klement Ranjina, propovjednik katoličke restauracije; Serafin Crijević Cerva, dubrovački povjesničar i biograf; Anđeo Marija Miškov, propovjednik i vjerski pisac; Vinko Draganja, prvi splitski akademski slikar; Jordan Kuničić, moralist i glazbenik; Vinko Kuničić, muzikolog i skladatelj; Hijacint Franjo Eterović, filozof i enciklopedist; Rajmund Kupareo, književnik i estetik; Tomo Vereš, filozof; Stjepan Krasić, povjesničar, akademik. Iako isusovački đak dominikanskome redu je pripadao i Juraj Križanić.

Na kraju XX. stoljeća dominikanci su razdijeljeni na 51 provinciju sa 6600 svećenika, braće suradnika i klerika. Redu pripada i 150 ženskih redovničkih kongregacija s 38.000 sestara, 250 samostana s 4400 klauzurnih sestara i 70 laičkih bratstava s više od 70.000 članova. Hrvatska dominikanska provincija danas ima 11 samostana i kuća s 80 redovnika. Od XIII. stoljeća na hrvatskim prostorima javljaju se klauzurne dominikanke i dominikanske samostanske trećoredice. Potonje su 1905. okupljene u Kongregaciju sv. Anđela čuvara, sa središnjom kućom u Korčuli, s oko 120 redovnica. Najpoznatija hrvatska i crnogorska dominikanka je Ozana Kotorka, prva hrvatska blaženica.

Od dominikanskih  knjižnica najvažnija je ona u Bologni, a u hrvatskom etničkom prostoru bogate su knjižnice imali samostani sv. Nikole u Kotoru, Splitu, Zadru, Bolu na Braču, sv. Križa na Čiovu, u Zagrebu, Rijeci, Korčuli itd. Najbogatija je ona u Dubrovniku, za koju je potkraj XV. stoljeća izgrađena posebna prostorija s dva reda pultova. Sačuvala je velik broj dragocjenih rukopisa iz srednjega vijeka i inkunabula. Pri urešavanju groba sv Dominika značajnu je ulogu imao Nikola (Matov)iz Barija talijanski kipar hrvatskih korijena kojega su zvali i Nikola Dalmatinac, Nikola Slaven, Nikola iz Dubrovnika. Godine 1469. on gradi nadgrobni spomenik u piramidalnom obliku sa lijepim kipovima; otada ga Talijani zovu Niccola dell! Arca (Nikolom od kovčega). Djelo dovršava jednim anđelom Michelangello i učenik mu Lombardi.

Teo Trostmann