Božo Milanović prema opisu Milana Rakovca

Cijelo vrijeme borio se za prava Hrvata u Istri

 

 

Milan Rakovac (1939.) pisac, pjesnik, novinar, urednik "Glasa Istre" (1973.-1975.), promicatelj pohvalne kulturne suradnje s našim susjedima Talijanima, poliglot, te autor romana "Riva i druži" gdje pripovijeda kaotičnu stvarnost Pule nakon Drugoga svjetskog rata. Osobu don Bože Milanovića opisuje Rakovac u članku "Na zalasku sjećanja" u knjizi "Priko Učke" iz 1980. godine, naravno polazeći od ljevičarskoga rakursa. Sjetimo se Istranina Ante Cilige koji je početkom dvadesetih godina XX. stoljeća kao dio hrvatske struje u KPJ tražio osnivanje KPH i dokidanje centralizacije i unitarizma; tad je JBT još bio tvrdolinijaš sa Pijadeom i Đilasom.

Milanov otac Joakim bio je jedan od vođa istarskoga partizanskoga pokreta, stradao u siječnju 1945. u okolnostima koje se različito tumače, ali bez povijesnih dokaza o tome da su ga drugovi izdali. Sudbinom istarskih narodnih vođa se ne ću baviti u ovom tekstu. Prema Rakovcu postoje dvije Istre, građanska i seljačka, mahom hrvatska i slovenska, dakle glagoljaška i šćavunska koja je cvjetala autohtonom kulturom misala, brevijara, uklesanih ploča – tzv. razvoda, fresaka, pletera i buntovnih čakavskih grafita. Je li građanska Istra preko mjere eksploatirala, prezirala i asimilirala seosko pitanje je za povjesničare, kao i pitanje odnosa bogatih prema gradskoj sirotinji i seljaku Talijanu.

 

Nakon hvaljenja istarskih "reformatora" i Flaciusa Rakovac konstatira da je svećenstvo seosko očuvalo bliskost s narodom, a u 19. st. iz istoga naroda rodilo svećenike preporoditelje i prosvjetitelje, kada ovdje građanskoga sloja niti druge inteligencije hrvatske bilo nije. Ističe ogroman lik biskupa Jurja Dobrile, suvremenika i istomišljenika (?) Strossmayerovog. Pod talijanskom okupacijom iza Prvoga svjetskoga rata hrvatski svećenici ostaju jedini čuvari narodne svijesti i Crkva jedina organizirana snaga hrvatskoga naroda u Istri.

 

Božo Milanović rodio se 8. X 1890. u Kringi, pored Pazina u kojem završava gimnaziju potpomognut Dobrilinom stipendijom. Zanesen matematikom i fizikom izrađuje električni komutator (vrši u elektromotoru pretvorbu izmjenične struje u istosmjernu i obrnuto) uveden u Beču kao patent br. 56623, pobuđujući čak zanimanje belgijskih i njemačkih poduzeća. Tada se gimnazijalci dijele na liberale i katolike narodnjake.

 

Don Milanović je zaređen u Trstu 7. 7. 1914., službuje u okolici Pazina. Pritvoren je nakratko od austrijskih vlasti radi panslavenstva s bratom Srećkom (austrijskim vojnikom) i ocem Jakovom. S Jakovom Cecinovićem autor je prvog hrvatskog molitvenika u Istri nakon Dobrile. Doktorira na bečkom Augustineumu 1. lipnja 1918., u radu piše da je prema sv. Tomi Akvinskom dopuštena pobuna u svrhu promjene državne vlasti! U rodnom mjestu obolijeva od gripe španjolice i prebolijeva je uspješno. U rodnoj Kringi stavlja na zvonik veliku hrvatsku zastavu koju talijanski vojnici skidaju, otvara narodnu čitaonicu, kada je 1919. demolirana tiskara u Pazinu radi na izdanju "Pučkog prijatelja" u Trstu.

 

Kada su Talijani proslavljali pripojenje Istre Italiji u znak sarkazma preko noći postavlja s mještanima crne zastave od sv. Petra u Šumi i Lovreča do mora. Fizički ugroženog od fašista Milanovića biskup Santin ga premješta u okolici Trsta 1922. godine. Biva kapelan u Trstu, 1922. mu fašisti pale župni dvor i premlaćuju ga. Od 1923. je predsjednik istarskoga književnoga društva Ćirila i Metoda (tada se zove društvo sv. Mohora), s bogatim izdavaštvom. U Trstu vodi zajedničko slovensko-hrvatsko društvo Jedinstvo (Edinost). Interniran je zbog tiskanja hrvatske početnice i dogovora sa župnicima o otvaranju hrvatskih škola.

 

Godine 1925. napada ga zagrebački "Obzor" da je protunarodni čovjek na što ih tuži radi klevete i dobiva zadovoljštinu na sudu. Nedugo potom 1926. ga fašisti optužuju da priprema hrvatsko svećenstvo za ilegalni rad, što mu nije dokazano. Zauzeo se u jugoslavenskoj vladi za Vladimira Gortana i druge istarske antifašiste. Tridesetih godina deseci jakih poduzetnika i intelektualaca Slavena napuštaju Trst, od poznatijih ostaje samo Hrvat don Božo Milanović. U travnju 1941. interniran je u Bergamo, sve do 1943. kada se samovoljno vraća u Trst. Nijemci mu ubijaju brata Šimu, također svećenika. Iza rata don Milanović radi na sjedinjenju Istre s Hrvatskom koja je u sastavu DFJ, tj. FNRJ, tj. SFRJ., boravi u Parizu u sklopu jugoslavenske delegacije, osniva sjemenišnu gimnaziju i sjemenište u Pazinu kojoj je ravnateljem. Iako mu je biskup Santin zabranio dogovore s partizanima don Milanović je smatrao kako se važna pitanja ne mogu riješiti bez novih vlasti. Milanović se sastaje s Vladimirom Bakarićem, komunistom podrijetlom iz Hercegovine.

 

U proljeće 1946. autor je potpisnice kojom 55 istarskih svećenika savezničkoj komisiji podastire podatke o hrvatstvu Istre, što je dobro nedavno podsjetila i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Podaci o stanovništvu talijanskih fašista su "frizirani", tako da crkveni župni popisi imaju diplomatsku težinu. Papa Pio XII. daje mu 1957. titulu prelata, a 1964. postaje apostolski protonotar, koji može služiti misu sa mitrom poput biskupa. Lijepo je što je lijevi istarski Hrvat Rakovac o don Milanoviću 1980. napravio vrlo lijepi tekst, uspoređujući našega svećenika i drugoga časnoga starca Talijana biskupa Antonija Santina duhovito završavajući tekst "Božo Milanović bez ustezanja priopćava javnosti i ono što mu uvijek ne će ići u prilog, dok Antonio Santin gleda uljepšati historiju, ali tko to ne čini…" Lijepo je što je Rakovac otvoreno iznio mišljenje Santinija o partizanima kao o šumskim banditima, iako je Santini prijatelj hrvatskog i slovenskog puka. Don Božo Milanović dobitnik je tri visoka odličja SFRJ (od 1973. do 1980. ih je dobio). Napisao je niz zanimljivih djela koje navodim:

*      Istra u osvitu narodnog preporoda: 1797.-1860., knjiga, Pazin, 1960.

*      Kozmologija, knjiga, Pazin, 1967.

*      Hrvatski narodni preporod u Istri, knj. 1: 1797. – 1882., Pazin, 1967.; knj. 2: 1883. – 1947., Pazin, 1973. (2. izd. knj. 1: (1797. – 1882.), Pazin, 1991.)

*      Metafizička psihologija, knjiga, Pazin, 1968.

*      Etika, knjiga (3. izd. Pazin, 1968.)

*      Ontologija, knjiga, Pazin, 1969.

*      Povijest filozofije, knjiga, Pazin, 1970.

*      Teodiceja, knjiga, Pazin, 1970.

*      Preporoditelj Istre biskup dr. Juraj Dobrila, Pazin, 1970.

*      Eksperimentalna psihologija, knjiga (3. izd. Pazin, 1964., 4. izd. Pazin, 1971.)

*      Oče naš, molitvenik, Pazin, 1974.

*      Moje uspomene: (1900.-1976.), knjiga, Pazin, 1976.

*      Istra u 20. stoljeću: zabilješke i razmišljanja o proživljenom vremenu, knj. 1: Pod Austrijom i Italijom, Pazin, 1992.; knj. 2: Rat i oslobođenje, Pazin, 1996.

*      Hrvatska granica u sjeverozapadnoj Istri, članak, Nova Istra 18 (2013.), 1/2(47); str. 284.-286.

 

Teo Trostmann