Muslimani svojataju Hrvata Kulina bana

Tragični dio bosanskohercegovačke stvarnosti

Bosanskohercegovačka zajednica koju čine tri naroda, Bošnjaci, Hrvati, Srbi, i dva entiteta, jedan etnički i vjerski čisti srpski, i drugi na papiru definiran kao federacija, a u praksi na putu da postane čisti muslimanski, nikako da uđe u vrijeme mira, tolerancije i izgradnje prosperitetne budućnosti, jednakosti i ravnopravnosti svih tih silnih razlika. Naivno se mislilo i vjerovalo da nepravedni daytonski sporazum može pomiriti suprotstavljene, zaraćene i građansko-vjerskim ratom za teritorij podijeljene i udaljene narode. I stoga, umjesto da je poslije Daytona, ispisanog pod sjenkama najmodernijeg oružja za masovna ubijanja, pod palicom svjetskog policajca kojeg je predstavljao tenk pregovarač Holbrooke, a u Bosni i Hercegovini ga naslijedili u pregovaračkim zločinima prema Hrvatima, Bildt, Ashdown, Petrischt, Schwarz-Schilling, beha zajednica krene u izgradnju mira i tolerancije, usmjeriše je na put krađe i laži, mržnje i sukoba, bez oružanog rata.

Povelja Hrvata Kulina bana od 29. kolovoza 1189.

Brojniji beha narod, bošnjački, koji prisvaja apsolutno pravo na Bosnu i Hercegovinu, negirajući i nepriznavajući ni u kojem znaku druge i drugačije, uveo je u beha društvo krađu kao pravo, a laž kao istinu. No ono što ovu krađu i laž koju šire bošnjački čelnici čini specifičnom, a time i vrlo opasnom za one koje kradu i o kojima lažu, je u činjenici da se krade povijest, kraljevsko hrvatski identitet Bosne i Hercegovine, a time i identitet domicilnog autohtonog hrvatsko katoličkog naroda. Laže se o prošlosti hrvatskih banova i kraljeva, krade se njihov nacionalni i vjerski katolički identitet, što je zapravo i krađa same Bosne i Hercegovine. Čak ni najbrutalniji turski agresori i okupatori nisu u tolikoj mjeri krali hrvatsko katoličke banove i kraljeve u Bosni i Hercegovini kao što to u postdaytonskom vremenu stvaranja nove muslimanske nacije, kradu Bošnjaci. Ta bošnjačka krađa hrvatskih kraljeva i banova koji su, prije turske okupacije i počinjenog genocida i konfesiocida nad njihovim narodom, Bosnu i Hercegovinu svrstali u red tada najuređenijih i najnaprednijih europskih zemalja, ravna je onoj muslimanskoj agresiji na hrvatski narod tijekom građansko vjerskog sukoba, kojeg su vehabije i mudžahedini učinili i svjetskim vjerskim ratom.

Koliko je bošnjačka krađa hrvatskih kraljeva i banova Bosne i Hercegovine podla, licemjerna, zločinska i okupatorska, u službi babe Erdogana, najbolje pokazuje bošnjačko pjevanje Turskoj i njenom genocidnom vremenu okupacije hrvatske kraljevske Bosne i Hercegovine. Pjevati okupatoru koji je na najkrvaviji mogući način trajno prekinuo hrvatski kraljevski kontinuitet, "Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati", te  i u isto vrijeme vezati svoj nacionalni identitet s Kulinom banom, zapravo je bošnjački nastavak agresije i okupacije Bosne i Hercegovine, tamo gdje su Osmanlije zaustavljene. I kao takvi njihov prvi, ili je drugi, član tronacionalnog a u praksi dvonacionalnog beha Predsjedništva, muslimanski zet okićen zlatnim ljiljanom, vrlo brutalni ubojica hrvatskog suvereniteta i konstitutivnosti u beha zajednici, Željko Komšić, otišao je čak u Beč da svojata i krade hrvatskog Kulina bana. Zasigurno da je to povijesni fenomen da jedan vojnik agresorske armije ide po svijetu i obilježava godišnjicu Bana onog naroda po kojem je u ratu pucao, a u današnjem vremenu krađe i laži koje i sam kreira i kojima se služi u procesu muslimansko-bošnjačkog etničkog čišćenja naroda Kulina bana. I to je tragični dio bosanskohercegovačke stvarnosti, koja joj ni po čemu ne jamči niti sigurnost, niti cjelovitost, niti budućnost. Krađa i laž klimavi su temelji bilo koje zajednice, napose slojevite i heterogene kakva je bosanskohercegovačka.

Komšićev odlazak u Beč, grad pred kojim je Turska poražena i gdje je počeo, opravdani, pad zločinačko genocidnog Osmanskog carstva, na obilježavanje 830. obljetnice Povelje Kulina bana, potez je koji zaslužuje svaku osudu, i on nikako i ni po čemu nije predstavljao hrvatski narod, i samog Kulina bana. Stoga Komšićeva nazočnost u Beču povodom 830. obljetnice Povelje Kulina bana, je zapravo na neki način ponovni turski osvajački pohod na taj grad. Kao i u prošlosti i danas iz Bosne i Hercegovine krenuo je osvajački pohod na Beč. Ostatci Osmanlija, janjičari, nostalgičari tog zloglasnog u danku krvavog carstva, koje se održavalo na vlasti najkrvavijim metodama zločina nad porobljenim kršćanima, nakon rušenja Kulinove zemlje, i ubrzanog povratka te genocidne imperije u Bosnu i Hercegovinu, pod izgovorom obljetnice Banove Povelje ušli su u Beč.

Naivna, a danas njemačkom diktaturom merkelizma ušutkana i zavezana Europa, dočekala je muslimansko-bošnjačkog člana beha Predsjedništva, pripadnika muslimanske zločinačke armije, i dala mu priliku da govori o onome kojem su zemlju okupirali, narod prisilno islamizirali, na temeljima crkava džamije izgradili. Slabost i naivnost, dobrotu i humanost, iskoristio je Alijin vojnik, okićen zlatnim ljiljanom za zasluge progona katolika, općenito, kršćana, po kojima je isilovski pucao, ali eto kako kaže ne zna je li nekog ubio, i ako jest, a vjerojatno da jest, zar bi dobio zlatni ljiljan da nije, te poput milijunske islamske bujice migranata bez ikakva otpora, i pitanja o njegovoj ratnoj prošlosti ušao u Beč.

Apsurd nad apsurdima, progonitelji i Bana i Banovih stečevina, ubojice bana i  banova naroda, i okupatori njegove zemlje, pokušavaju se u Beču prikazati njegovim nasljednicima, čuvarima njegove ostavštine. Ne i identiteta, jer oni to i nisu niti mogu biti. No, da apsurd bude još veći, ti isti lažni zagovornici Banovih vrijednosti, paralelno sa odlaskom u Beč na proslavu 830. obljetnice njegove Povelje, Bosnu i Hercegovinu ostavljaju Turcima u amanet, i pjevaju im pjesme, pa i onu „od Tirane pa do Trsta ne će bit ni jednog krsta“. Svaki spomen na turski zulum u pokorenoj i prisilno islamiziranoj Bosni i Hercegovini, kao i pjesme toj genocidnoj imperiji, ponovno je ubojstvo i Kulina bana, i kraljice Katarine, i svih drugi hrvatskih banova i kraljeva i njihova katoličkog naroda, koji su nestali pod krvavim turskim opankom.

Muslimansko je to ubojstvo i hrvatskih civila, žena, djece, staraca, i branitelja, u muslimanskoj agresiji, po selima Srednje Bosne. Odlazak muslimanskog člana beha Predsjedništva Komšića u Beč na 830. obljetnicu Povelje Kulina bana, bošnjačko je zatrpavanje masovnih grobnica hrvatskih žrtava Armije kojoj je odano služio. No to je i pokazatelj ropskog položaja Hrvata u federalnom entitetu, kao i sva nepravda po kojoj su izabrana dva bošnjačka člana, i ni jedan hrvatski, u tronacionalno beha Predsjedništvo. Zbog te nepravde, zbog obespravljenosti hrvatskog naroda, u sve više šerijatiziranom federalnom entitetu, Komšić je i mogao ići u Beč, i Europi demonstrirati muslimansko-bošnjačku moć centraliziranja i unitariziranja, zapravo islamiziranja danas beha federacije a sutra cijele beha zajednice. I nije mu bilo teško se tako ponašati u merkeliziranoj i muslimansko migracioniziranoj Europi.

Vinko Đotlo