Zapisi isusovca i Baska Pedra Arrupe o Hiroshimi nakon američkoga bombardiranja
Djelo španjolskoga Baska (kao i Loyola) Pedra Arrupe "Taj nevjerojatni Japan" (1965.) u nas je prevedeno 1978. godine (F. Mašić prema njemačkom izdanju). Autor je rođen u Bilbaou 1907. godine kao jedino muško dijete od petero djece oca arhitekta i pjevača i vrlo pobožne majke. Studirao je medicinu, 1927. stupa u novicijat isusovaca, nakon izgona isusovaca iz Španjolske (eto ljudskih prava i sloboda republikanaca) nastavlja teologiju i filozofiju u Belgiji i Nizozemskoj, gdje je zaređen 1936. godine. Nakon toga dolazi u SAD na dvogodišnju specijalizaciju iz psihologije i medicine. Odatle odlazi u Japan gdje boravi od 1936. do 1965. godine kada je izabran za generala Družbe Isusove! Deset zadnjih godina života prikovan je za krevet moždanim udarom i trpi velike muke. Poznato je njegovo zauzimanje za rasnu pravdu u SAD-u, za izbjeglice i za promjene u Crkvi, jer igrat će zapaženu ulogu na Drugome vatikanskom saboru.
Popis njegovih knjiga je poduži, govorio je fenomenalno najmanje 8 jezika od japanskoga do baskijskoga. Boravak u Japanu je težak za Zapadnjaka, Arrupe kaže da Japanci idu putovima koje mi ne razumijemo. Postoje i banalne poteškoće, simpatična kuharica Tamurasan je spravljala sa puno truda jela začinima i kombinacijama koje su potpuno strane našem ukusu,a dobri otac Pedro joj to nije imao srca reći (alge, repa, začini). Mi se zapadnjaci čudimo što Japanci piju čaj s posebnom ceremonijom koja je komplicirana poput dvorskog protokola, što su pisanje pretvorili u umjetnost stavivši svu svoju dušu u poteze kistom, što je gađanje lukom filozofija a ne šport, što je potrebna petogodišnja izobrazba sa diplomom da se sadi cvijeće na japanski način itd. Na drugom se kontinetima pita zašto i u što vjerujemo, dok se u Japanu gleda kako vjerujemo (važniji im je čin i primjer od teorije).
Otac Pedro je usvojio ta umijeća uključujući i kazalište kibuki i no, želeći se približiti suptilnoj i introvertiranoj (čak i stidljivoj) duši Japanaca, koji na prvi znak neuljuđenosti (politesse) ili raskoraka riječi i djela bježe poput plahih riba. Mentalitet je drugačiji, navodi se primjer Japanca koji je pješačio 14 km da vrati višak novca kojega je misionar platio za komad stakla (možda desetak kuna, ali Japanac se gadi krađe!), ili drugoga koji je strpljivo čekao u hodniku da ga misionar primi jer je vidio požar u potkrovlju,ali nije htio nepristojno prekidati razgovor. U Hirošimi su 1945. godine bile male kuće od drva, kartona, ilovače i papira. Amerikanci nisu isprva bombardirali grad, sve do 6. 8. 1945. kada su bacili atomsku bombu. Avion B-29 letio je visoko, u 8 h 10 minuta je dan znak za prestanak uzbune. Grad od 400.000 stanovnika pretvoren je u buktinju. Nakon prve eksplozije na visini od 1560 m, te druge na 570 m u svim smjerovima nastaju crveni i plavi plamenovi. Nakon nuklearne gljive stvorio se tlak koji je poput valča jurio brzinom od 800 km/h metući sve pred sobom u krugu od 6 km.
"Pred našim očima iskrsavala je danteovska vizija… mrtvaci i ranjenici ležali su izmiješani, a da im se nikakav spasiteljski Samarijanac nije smilovao. Nikoga od onih što smo tada vidjeli ne ćemo zaboraviti. Čuje se vika koja trga srce, a njezina jeka probija zrak slično strašnom zavijanju. Iz grla koja su već bila promukla nakon mnogosatnoga zavijanja dopirali su zvukovi koji ništa ljudskoga nisu imali u sebi…" Poštedjet ću Vas Arrupeovog opisa ranjenika i rana, od toga bi i kamen proplakao. Nagli uspon temperature je izazvao jeziv efekt; sjene ljudi i objekata su fiksirane na zidovima! Arrupe je riskirao svoj život spašavajući ranjenike i liječeći ih, tjednima ne spavajući, i često radeći bez najosnovnijih medicinskih pomagala. Leševe je trebalo spaliti radi moguće epidemije.
Od 260 hirošimskih liječnika 200 je poginulo, a od ostatka su mnogi bili ranjeni. Tomu valja pridodati opću glad, nedostatak medicinskih sredstava i pomagala i krive metode liječenja koje je puk provodio. Tada se o radijaciji i liječenju od iste znalo vrlo malo! Otočani su posebni, Japanci pak najposebniji, u doba oca Pedra bili su pošteni i uljuđeni, ali i fatalisti, stoički su trpjeli bol i gubitak, bili vjerni i odani, divili se ljudima spremnim na žrtvu, ali i pokazivali neodlučnost i fluidnost u mišljenju. Poznato je da japansko „da“ znači uvijek „da“, jer ne je nepristojno! Od djetinjstva Japancu ucjepljuju vrijednost jirikija (samostalnosti), znak je muškosti da se samostalno rješavaju problemi, znak je višeg karaktera kada čovjek ne mora o sebi drugima pripovijedati, kada može ostati nepromjenjiv, kada sâm uživa svoje radosti i guta svoje suze. To predstavlja jakost, ali u duhovnom pogledu škodi, osobito u komunikaciji sa mentorom i ispovjedi.
Arruđe svjedoči o žeđi Japanaca za znanjem, već uoči svjetskoga rata tamo je bilo 13 milijuna studenata. Njihova bizarna sklonost i strast za čitanjem svega i svačega daje široku opću kulturu, ali često bez dublje analize, pa čak i razumijevanja pročitanoga, što često od njih stvara skeptike, oholice i nihiliste. Svojstva misionara su zanimljiva i dragocjena uputa za redovnike (str. 244.), ističe Arrupe potrebu za optimizmom širitelja radosne vijesti u zemlji gdje na 1000 svećenika dolazi samo 12.000 krštenika, jer pesimizam je bolest karaktera! Tomu zlu pesimizma se pridružuju gorčina, žalost i na kraju rastrojenost. Teškoće predstavljaju jako ukorijenjena tradicija, odanost precima i poslušnost roditeljima, te sličnost budističke i kršćanske misli. Postoje i zanimljive misli padre Arrupe o tehničkoj civilizaciji, "koja može stvoriti kulturu bez duše, koja može uništiti duhovne vrijednosti, ljudsku slobodu, vrjednote razuma (?!) moralne i ljudske vrjednote, pa čak i život na zemlji." Tehnika i tehnologija su vrijedne i korisne, alati nisu dobri ni loši, sve zavisi o svrsi. A možda je paradoksalno baš atomska bomba ta koja je "zaslužna" za odsustvo velikih ratova?