Hrvatski Fokus
Bosna i Hercegovina

Bošnjački žal za turskim spomenicima

Bošnjaci sve više čine da se dodvore sultanu Erdoğanu

 
 
U zemlji u kojoj su spomenici zloglasnog turskog okupatora važniji od čovjeka, u zemlji u kojoj jedan od naroda, bošnjački, više čuva osmanlijsku ostavštinu negoli gradi vlastitu sadašnjost i vrijednosti za budućnost, u takvoj zemlji ne može nikada zavladati mir, sigurnost, prosperitet, sloboda, demokracija, niti mrvica europejstva. Ne može zavladati jednakost i ravnopravnost naroda u njihovim posebnostima i razlikama. Tu zemlju, Bosnu i Hercegovinu, na propast osuđuju i osudiše turski nostalgičari, oni koji je i ne mogu doživjeti domovinom, napose zemljom koju moraju dijeliti sa kršćanima, sa drugima i drugačijima.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2019/11/islamic-architecture-2.jpg
I dok je svugdje u svijetu u uređenim društvima zemlja zbog čovjeka i za čovjeka, i čovjek ispred svega, u Bosni i Hercegovini kako je vide današnji Bošnjaci, za koje se ne zna što bi bili ako bi se vratilo tursko vrijeme zuluma u Bosnu i Hercegovinu, osmanlijska ostavština je ispred čovjeka. Čovjek je ne u drugom već u zadnjem redu, i na najnižoj cijeni. Uzdizati spomenike okupatora a ne graditi vlastite i vlastiti identitet vezan za povijest banovske i kraljevske Bosne prije Osmanlija, suicid je identiteta kojeg su Bošnjaci sami izabrali, i strašna veleizdaja Bosne i Hercegovine, ravna, u intenzitetu udara razornija i od građansko-vjerskog rata, kojeg su Muslimani pretvorili u globalni svjetski sukob vjera i civilizacija.
 
Ovih dana mjeseca studenog 2019. godine Bošnjaci ushićeno obilježavaju godišnjicu rušenja turskog spomenika u Mostaru, Starog mosta, građevine koju je gradila, ispod zamahnutog turskog mača koji je danonoćno visio nad njima gladnima i žednima, kršćanska katolička raja. Iako je sve više i više dokaza kako su ga srušili upravo Muslimani vjerujući da će zbog njegova rušenja svijet stati na njihovu stranu, što se i dogodilo, i da će im poslužiti kao otvorena vrata za izlazak na more, danas taj rušilački čin i dalje koriste kao sredstvo sotoniziranja, progona i političkog osvajanja Hrvata i njihovih prostora.  Ne obilježavaju Bošnjaci godišnjicu njegova rušenja kao znakom žalosti za njim, već da se što više dodvore sultanu Erdoganu, i zbog toga kako bi i dalje vršili pritisak na Hrvate s ciljem potpune obespravljenosti u čemu su im pomagali i pomažu izmijenjani Visoki predstavnici, suvremeni okupatori hrvatskog naroda.
 
Bombastičnim nazivima koje su ispod svaki normi ljudski ocjenjivanja događaja "Rušenje Starog mosta je tragedija cijelog čovječanstva" osuđuju njegovo nestajanje, čak i takvima koje ta građevina ni po čemu ne zaslužuje. Te bošnjačke jadikovke za mostom su više žal za ne izlaskom na more, i zavjesa da prekriju vlastitu odgovornost kako pred svijetom tako i pred svojim narodom. Nazvati stoga rušenje Starog mosta, svjetskim spomenikom mira, tragedijom cijelog čovječanstva, je u najmanju ruku izrugivanje i devalviranje istinski svjetskih spomenika mira.
 
Može li građevina koju je prisilno gradio pokoreni kršćanski narod, bez hrane i vode, biti spomenik mira. Zasigurno ne, to je samo bio i jest spomenik okupatoru i njegovu zulumu. Sve dok se Stari most ne proglasi spomenikom kršćanskih graditelja, osmanlijskih robova, on će biti zid razdora i diobe, kao što je i sada, između turskih nostalgičara i nasljednika koji su ga prisilno gradili i izgradili. Stoga, niti jedan svjetski most nije tako dijelio, i dijeli, narode kao taj mostarski. U prošlosti je dijelio okupatora od okupirane raje, u sadašnjosti dijeli nostalgičare za okupatorom od, nažalost, i dalje okupiranog hrvatskog naroda.
 
Kada su islamisti srušili spomenike Zapadnog svijeta, spomenike demokracije i slobode u Americi 11. rujna 2001. godine, i dalje kada su rušili po svijetu, niti jedna jedina riječ osude nije se čula iz muslimansko-bošnjačkog vodstva. Za njih je to bio vid obrane islama, način njegova širenja, naprosto bilo je to pravo muslimana. Taj islamski urbicid, isilovski udar na američku i svjetsku demokraciju i slobodu, pojedini bošnjački čelnici su opravdavali i stajali uz teroriste, kao što sada stoje iza turske agresije na Siriju i turskog genocida nad Kurdima. Ne čudi stoga muslimansko-bošnjačka šutnja na rušenje i granatiranje katoličkih crkava u Dolcu, Putičevu, Gučoj Gori, Vitezu, Novoj Bili, Brajkovićima…, gradnja džamija na okupiranoj hrvatskoj zemlji, i skrivanje masovnih grobnica ubijenih Hrvata diljem beha prostora kroz koje prošao Komšić sa svojom zločinačkom armijom. To nije nikakav konfesiocid, genocid ili urbicid, to je muslimansko pravo, i sveta dužnost u širenju islama.
 
Selektivni prilaz zločinima iz, ne samo turskog perioda okupacije već i iz građansko vjerskog sukoba ne može biti temelj zajedničke, mirne, demokratske i europske Bosne i Hercegovine. To je fundament samo radikalnog islamskog entiteta na periferiji Europe. I stoga Bosna i Hercegovina nije problem samo za kršćane u njoj, već je to, gotovo veći i opasniji problem za Europu i kršćanstvo na Starom kontinentu. Koliko je to velika opasnost govori i činjenica bošnjačke šutnje na stradanja narodâ, i tolika buka i halabuka zbog rušenja jednog turskog spomenika, kakvih je još stotine u, danas duboko islamiziranoj i erdoganiziranoj Bosni i Hercegovini.
 
Ako nekome nije do čovjeka, a očito radikaliziranom bošnjačkom čelništvu i nije, zar im onda može biti do neke građevine, napose one koja je  spomenik bilo Hrvata, Srba, ili Ostalih. Za građevinama Austrougarske koje su Bosnu i Hercegovinu velikim dijelom vratile u Europe, tamo gdje je bila prije otomanske okupacije, nije se čuo bošnjački žal. Naprotiv, Austrougarsku ostavštinu su rušili i ruše, a Austrougarsku proglašavaju okupatorom, iako je ona u samo četiri desetljeća vladavine zemljom više izgradila mostova, putova, zgrada, tvornica i svakog boljitka za ljudski život negoli Turska u više od četiri stoljeća okupacije. Ako je Alija Izetbegović kazao da je spreman žrtvovati 250 tisuća Muslimana za islamsku Bosnu i Hercegovinu kako bi je ostavio u amanet turskom zlikovcu, onda nije teško zamisliti da je bio spreman za taj cilj porušiti sve mostove, i cijelu Bosnu i Hercegovinu i tako pustu ako treba ostaviti Turcima. Bošnjački žal za turskim spomenicima u Bosni Hercegovini znak je snažnog sudara dva svijeta na tom malom prostoru, islama i kršćanstva, koji traje sve od tragične 1463. godine kada  Bosna, hrvatske kraljice Katarine, pade pod vlast najokrutnijeg povijesnog okupatora. To i jest razlog da turski mostovi u Bosni i Hercegovini dijele narode, za razliku u svijetu gdje ih mostovi  povezuju. No da bi i turski mostovi u Bosni i Hercegovini kao u cijelom svijetu povezivali narode potrebno je zemlju podijeliti na entitete naroda, bošnjački, hrvatski i srpski.
 

Vinko Đotlo

Povezani članci

Šujica: 30 godina od zaustavljanja tenkova JNA

hrvatski-fokus

Putovanje u državu koja nije u ratu

hrvatski-fokus

Novi nazivi ulica u Širokome Brijegu

HF

Nakon Alije, i Bakir ruši BiH

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...