Spomenik general-majoru Bratiću u vojarni Vojske Srbije dokaz srbijanske agresije na Hrvatsku
Zapovjedniku napada i opsade Vukovara 1991., u projektu srbijanske nacional-socijalističke agresije na Hrvatsku, general-majoru Mladenu Bratiću u vojarni u Novom Sadu uz vojničke ceremonije podigli su spomenik, zasad doduše samo spomen-ploču. General-major je u opsadi bio u tzv. borbenim redovima, na bojištu, gdje je i poginuo 2. studenoga 1991. U akciji u kojoj je sudjelovao i Arkan zapovijedajući paravojnom Srpskom gardom, navodno se pritom još radilo o desantu preko Dunava. O, la, la, baš jedan fini desant jerbo su desanti i inače sastavni dio „građanskog rata“.
Ovdje se zbog tog čina srbijanske države i vojske digla neka frka. Ministarstvo vanjskih poslova uputilo Srbiji prosvjednu notu, čin su osudili ministar obrane Damir Krstičević i ministar branitelja Tomo Medved, gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, prosvjedovale neke braniteljske udruge… Neki medijski za-poslenici od kojih bi se to i očekivalo, žestoko raspalili po tipkovnici o tom odavanju počasti u agresiji na Hrvatsku poginulom agresorskom visokom oficiru. Prihvatit ću službene i neslužbene reakcije, nu – na zaprepaštenje vjerojatno mnogih – prvenstveno izraziti svoju obradovanost tim srbijanskim činom. On je naime najzornije poslijeratno priznanje srbijanske vojne agresije na Hrvatsku 1991 godine. Dokaza agresije iz prijeratnog (priprema) i ratnog razdoblja je mnoštvo, nu poslije rata, naročito Oluje, Srbija agresiju, pa i samo sudjelovanje u ratu 1991. negira ponajviše s tezom o „građanskom ratu“ u Hrvatskoj i BiH.
Primjerice, na tom tragu, ne brine se, odgovarajuće i očekivano, o svojim ratnim veteranima, ratnicima sudionicima agresije, uključivo ratnim vojnim invalidima, taji broj poginulih u agresiji na Hrvatsku i sl. Zato je ovo sada sjajan potez – gdje ćeš većeg, simboličnog, priznanja o agresiji od spomeničkog odavanja počasti svom visokom oficiru koji je u njemu poginuo kao operativni zapovjednik na hrvatskom „terenu“ najvažnijih i najbrojnijih vojničkih agresorskih postrojbi za trajanja agresije (pored generala Mile Mrkšića). I gdje – baš u Vukovaru. Gdje mu podižu spomenik (oblik)? U vojarni u Novom Sadu odakle je napadao i Novosadski korpus davno bivše JNA, a tada već – vojske Srbije. Kao i danas. I tko mu ga podiže? Srbijanska vojska kao glavna čuvarica, odrednica, Srbije: tradicijski, „rado Srbin ide u vojnike “, danas, S-400, ubuduće: „i opet će, ako bude sreće“. Kako bilo, meni je taj spomenik general-majoru Mladenu Bratiću kao dokaz srbijanske agresije baš „super“. Ima ih doduše još, čak i hodajućih, poput Šešelja i šegrta, al' oni su više nego kukavice, hulje, huškači i, što rekli Srbijanci, zlikovci. Druge su, i svoje, slali u smrt. Zadnji ološ, ali oni su oduvijek, a naročito sada i u budućnosti, briga Srbijanaca. Kako (se) Srbijanci „riješe“ Šešelja i „drugara“ – takva će im biti budućnost.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više