Glavu gore, ranjeni prinče

Domovino, ne daj da ti drugi povijest pišu

 

 

Dok mi se čeznutljivi pogled s ranjenog vodotornja,

Utapa u moru usnulih križeva,

Umorni Dunav ispire posljednja sjećanja

Na kobne i krvave dane,

Sirene, egzodus, barut, smrt i rane.

Mitnica, Ovčara, Sajmište i Trpinjska cesta.

Duša mi treperi, kao pjena na vodi,

Utonula u mračne misli prošlosti,

Današnjeg beznađa, malodušnosti

I neizvjesne budućnosti.

 

E moj Vukovare, Škabrnjo i Banovino,

Skupo smo platili rađanje slobodne Croatiae,

U kojoj našim sinovima ni kruh svagdašnji,

Dostupan nije – pa odoše put emigracije.

 

Zbog hrvatske evolucije Darwin bi se okretao u grobu,

Kad bi samo na trenutak mogao vidjeti

Kako se programirano vrte začarani krugovi.

Iz kojih iskaču čudni vjernici i domoljubi,

A jučer su bili – sekretari, drugarice i drugovi.

 

Domovino! Ne daj da ti povijest pišu oni

Koji nikad nisu osjetili riku topova

Ni čuli jecaj žubora Dunava i Vuke.

Nego i dandanas kao Pilat nad Kristom

Peru svoje prljave ruke.

 

Uskrsni već jednom prinče sa Dunava!

Prošao si Kalvariju, razapinjanje i veliki petak.

Probudi Naciju pognutih glava!

Predugo spavamo. Vrijeme je za novi početak!

 

Možeš ti to i moraš ranjeni grade!

Ne dopusti više pravednicima

Da skrivaju krvnike a sude žrtve,

Ako nastave, Dunav će i dalje jecajući žuboriti,

A majke će uzalud tražit svoje nestale i mrtve.

 

Pejo Šimić