Pismo Tadiji Smičiklasu za pomoć muhamedancu i vatrenom Hrvatu Osmanu Hadžiću
Povjesničar dr Ivo Perić objavio je u Arhivskom vjesniku (2011. g., vol. 54) ovo Supilovo pismo Tadiji Smičiklasu.
Veleučeni Gospodine! Oprostite na mojoj slobodi da Vam zanovijetam, a stvar za koju ću Vas molit leži mi veoma na srcu. Ja imam u Sarajevu na šerijatskoj školi dobrog prijatelja, jednog slušatelja iz Mostara. Taj se mladić zove Osman eff. Hadžić, vatren je Hrvat, te koliko može radi i zborom i tvorom za našu stvar između muhamedanaca – dakako u potaji, jer znate kako je u Bosni. Ove godine svršiće (na 23. ov. mj.) šer.[ijatsku] školu sa odličnim uspjehom, jer je zbilja jedno pametno momče, te bi se onda mogao namjestiti kao kadija za početak na platu od 500 do 600 fior.[ina], a poslije više. Njega vuče želja na Zagrebačkoj univerzi pravo, pak da se posveti neodvisnom odvjetničkom zvanju. U tu svrhu se meni obratio da mu ja razvidim da li bi mogao biti primljen tamo kao redoviti đak i bi li dobio štipendijum. Ja sam preko nekih prijatelja učinio potrebite korake za prvo pitanje i Kršnjavi (Izidor, odlični "mađaronski" ministar kulture, bogoštovlja i prosvjete, op., T.T) mu je odgovorio da bi mogao biti primljen kako je želio, jer će mu se šer.[ijatskla] nauka smatrati kao gim.[nazija], a kako poslije želi postati doktorom, da nema druge nego učiniti molbenicu na Njegovo Veličanstvo,11 koje će mu to dozvoliti. S te strane dakle miran. Jedino ga još muče sredstva, jer je on vrlo siromašan. Boji se da bi dobio za to potporu od Zemaljske vlade bosanske, pa se listom meni obrati da ga savjetujem što da učini. Ja sam ne znam da li bi on tamo mogao primiti kakvu potporu, pa Vas lijepo molim da biste se zauzeli za ovog mladog muhamedanca, te ili mene ili njega obavijestili što ima raditi. Javite radije meni, da li bi mu hrv.[vatska] vlada dala kakav štipendijum? Bi li isto prije mogao imati od kakva priv.[atnog] dobrotvora, a nadasve bi li ste Vi tamo u Zagrebu preko kakva prijatelja u Sarajevu mogli uplivati na bos.[ansku] Vladu, da mu ona, u najgorem slučaju, pomogne? Veoma bi mi milo bilo kad bi mog Osmana mogao proturati na naše sveučilište. Vjerujte da bi nam on mnogo koristio u Bosni, jer nije kakav vjetrogonja nego ozbiljan i marljiv mladić. Prilažem ovdje njegovo pismo,12 iz kojeg ćete još bolje razumjet njegov položaj. Pozdravljam Vas srdačno i ostajem Vaš pokorni sluga Dubrovnik 10. 7. [18]93. F. Supilo“
HADŽIĆ, Osman Nuri, književnik i publicist (Mostar, 28. VI. 1869 — Beograd, 23. XII. 1937). Završio 1893. Šerijatsko-sudačku školu u Sarajevu, potom studirao pravo u Beču i Zagrebu, gdje je 1899. diplomirao. Kao student bio je pravaš, sudjelovao 1895. u spaljivanju mađarske zastave na Jelačićevu trgu i zbog toga bio šest mjeseci u tamnici. Bio službenik okružnih sudova u Mostaru i Sarajevu te u sarajevskoj Zemaljskoj vladi. Istodobno je profesor Šerijatsko-sudačke škole i 1912–14. njezin ravnatelj. Od 1914. sudac je i kotarski predstojnik u Dubici i Banjoj Luci, od 1919. do umirovljenja 1924. načelnik Ministarstva unutrašnjih dela u Beogradu, 1929. postaje članom Državnog saveta Kraljevine Jugoslavije. Književnu djelatnost započinje prikupljanjem i prevođenjem narodnih priča istočnjačke tematike koje 1892. objavljuje u Crvenoj Hrvatskoj. Prvu pripovijetku tiskao je 1893. u listu Dom i sviet. Od 1894. do 1900. objavljuje priče, crtice, sentencije, eseje i književne kritike pod pseudonimom Vamik ili s I. Milićevićem pod zajedničkim pseudonimima Osman-Aziz i Ibni Mostari u časopisima i listovima Crvena Hrvatska (1892–93), Dom i sviet (1893–94, 1898), Bog i Hrvati (1894), Mlada Hrvatska (1894), Prosvjeta (1894, 1896), Hrvatska (1895), Nada (1895, 1897–98), Zvonimir (1895), Vienac (1896–97), Agramer Zeitung (1897), Narodne novine (1897), Lovačko-ribarski viestnik (1898), Mali dobrotvor (1898–99), Behar (1900–03, 1908–09), Sarajevski list (1913), Gajret (1927, 1930, 1932) i Pravda (1927–28). Prevodio je islamska teološka djela i beletristiku s arapskoga, francuskoga i ruskoga jezika. S Milićevićem u Zagrebu 1895. pokrenuo muslimanski kalendar Mearif i uređivao ga tri godine, a 1900. jedan je od pokretača i suradnik sarajevskog časopisa Behar. Autor je dulje pripovijetke Ago Šarić, romana Bez nade i Bez svrhe te nekoliko knjigâ pripovijedaka. Njegova proza srodna je djelima A. Šenoe i E. Kumičića, a odlikuje je utjecaj bosanske usmene književnosti, težnja za katoličko-muslimanskim srastanjem i naglašena poučnost. Knjiga Islam i kultura (1894) polemična je kulturna povijest islama. Pisao je i prosvjetne povijesno-pravne članke koje je skupio u dvjema brošurama (Muslimansko pitanje u Bosni i Hercegovini, Zagreb 1902. i Borba muslimana za vjersko-prosvjetnu autonomiju, Beograd, 1902.) te poglavlje sličnoga sadržaja u knjizi Bosna i Hercegovina pod austro-ugarskom upravom (1938.). Rukopis pripovijetke Tko pod drugim jamu kopa, sam će u nju upasti čuva se u NSK pod naslovom Tužne uspomene. Njegov književni i kulturni rad bio je motiviran težnjom za nacionalnim i kulturnim preporodom muslimana, stoga je nailazio na kritike konzervativnih muslimanskih krugova i na negodovanje onih srpskih političara koji su težili posrbljivanju bosanskih muslimana.
DJELA: Ago Šarić. Zagreb 1894. — Islam i kultura. Zagreb 1894. — Bez nade (suautor I. Milićević). Zagreb 1895, Sarajevo 19992. — Pogibija i osveta Smail-age Čengića i Marijanova rana (suautor I. Milićević). Zagreb 1895. — Na pragu novoga doba (suautor I. Milićević). Zagreb 1896. — Bez svrhe (suautor I. Milićević). Zagreb 1897. — Pripovijesti iz bosanskoga života (suautor I. Milićević). Zagreb 1898. — Muhamed i Koran. Beograd 1931, (Sarajevo) 19682 (još dva izd. do 1987). — Bosna i Hercegovina pod austro-ugarskom upravom (suautori V. Škarić i N. Stojanović). Beograd 1938. — Smail aga Čengić i druge priče (suautor I. Milićević). Zagreb 1993.
LIT.: (Osvrti na Islam i kultura): I. Filipović, Književna smotra, 12(1894) 9, str. 69–70. — Školski vjesnik, 1(1894) str. 393. — S. Ćorović (O): Pogibija i osveta Smail-age Čengića i Marijanova rana. Srbobran, 12(1895) 97, str. 155. — Isti: Osman Nuri, Ago Šarić. Zora, 1(1896) 2, str. 75. — (Osvrti na Bez nade): K. Šegvić (Ch. Š.), Vienac, 28(1896) 7, str. 110. — Gj. Šurmin (Gj. Š.), Ibid., 6, str. 92–93. — (Osvrti na Na pragu novoga doba): O. M., Nada, 3(1896–97) 16, str. 251–252. — S. Jovanović (Puck), Zora, 2(1897) 4, str. 147–149. — M. Smiljanić, Bosanska vila, 12(1897) 9, str. 141–143; 10, str. 157–158; 11, str. 173–175. — J. Prigl: Bez nade i Na pragu novoga doba. Narodne novine, 63(1897) 61, str. 305–306. — (Osvrti na Bez svrhe): M. Bartol-Nadlišek, Slovenka (Trst), 2(1898) 14, str. 328–329. — V. Dukat, Narodne novine, 64(1898) 68, str. 417. — V. Kisić (V. O. K.), Nova nada, 2(1898) 3, str. 109–110. — J. Čuka (J. Čedomil): Osman-Aziz. Novi viek, 2(1898) 7, str. 432–436; 8, str. 486–490. — H. Krizman (H. K.): Pripovijesti iz bosanskoga života. Nova nada., 3(1898–99) 4/5, str. 161–162. — S. Ćorović: Bosna i Hercegovina u hrvatskoj pripovijeci. Letopis Matice srpske (Novi Sad), 1901, 208, str. 110–120. — M. Marjanović: Noviji hrvatski pripovjedači. Ljubljanski zvon, 21(1901) 11, str. 770–776; 12, str. 821–829. — A. Martinović: Ivan A. Milićević. Napredak, 3(1928) 6, str. 66–68. — (Osvrti na Muhamed i Koran): H. Humo, Pregled, 5(1931) VII/94–95, str. 292–294. — S. Popadić, Život i rad (Beograd), 4(1931) IX/51, str. 1192–1194. — R. V.: Dva aspekta Islama. Hrvatska prosvjeta, 18(1931) 11, str. 245–247. — I. Milićević: Nekolike uspomene iz prošlih vremena. Novi behar, 7(1933–34) 6/7, str. 83–85. — P. Lasta: Književna Hercegovina. Nova Evropa, 29(1936) 7/8, str. 273–280. — (Nekrolozi): Jugoslavenska pošta, 9(1937) 2605, str. 2; Pravda, 11(1937) 51, str. 3. — EMIN., Muslimanska svijest, 3(1938) 42, str. 8. — I. Žunić: Odgojna romantika kod Hrvata-muslimana. Hrvatska revija, 16(1943) 7, str. 381–384. — E. Mulabdić: Zašto musliman, a ne muhamedanac? Hrvatski narod, 6(1944) 4. VII, str. 3. — I. Alilović: Hrvatski pripovjedači iz Hercegovine. Zagreb 1983, 16. — Isti: Bibliografija hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine između dvaju ratova. Zagreb 1989, 87–88. — Osman Nuri Hadžić. Znameniti Hrvati islamske vjere, 7. Zagreb 1995.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više