Izložba ‘Aleph’ Slobodana Tomića

Mjesto dodira svjetova

Izložba 'Aleph', umjetnika Slobodana Tomića, otvorena je u petak, 10. siječnja 2020., u galeriji „Studio-21-“, u organizaciji Udruge za kulturu Beat, a moći će se pogledati do 31. siječnja ove godine.

„Sklopio sam oči, otvorio sam ih. Tada sam vidio Aleph. / U tom divovskom trenutku vidio sam miljune ugodnih i grozomornih čina: ni jedan me nije osupnuo više od činjenice da su svi okupljeni u istoj točki, da se ne preklapaju i ne stapaju. /Promjer Alepha mogao je iznositi dva-tri centimetra, ali je u toj kuglici bio sadržan svemir, u naravnoj veličini. Svaka je stvar (uzmimo, zrcalo) bila beskonačan broj stvari … vidio sam nebrojene i bliske oči kako se ogledaju u meni kao u zrcalu, vidio sam sva zrcala na ovome planetu i ni u jednome svoj odraz / vidio sam kolanje svoje tamne krvi, vidio sam mehanizam ljubavi i mijenu smrti, vidio sam Aleph, sa svih strana, vidio sam u Alephu Zemlju, i na Zemlji opet Aleph, i u Alephu Zemlju, vidio sam svoje lice i svoju utrobu, vidio sam tvoje lice, spopala me vrtoglavica i briznuo sam u plač, jer su moje oči vidjele onaj skroviti i hipotetički objekt čijim nazivom ljudi barataju, premda ga ni jedan čovjek nije vidio: nedokučivi svemir.“ (Jorge Luis Borges)

Slobodan Tomić svoj „Aleph“ predstavlja kao portal, mjesto dodira svjetova, parafrazu točke sabranog rastvaranja. Ovo je protonadrealna priča o prikazu zaslona iza kojeg se rastvara mreža, gibak sveobuhvatno otvarajući i ekspazivan hipnotički prostor tek donekle naslućenih mogućnosti virtualnog; ali i priča o zrcalnoj refleksiji koja svoj odraz kroz kaleidoskopsku podijeljenost jedinstvene slike svijeta nalazi u vlastitoj utrobi. U nama. Mrežom nasumce upletenih i nikad potpuno razlučivih, sublimiranih slika što svoje podražaje dosižu u svijesti (opažajem vanjskog svijeta konsolidiranog spektakla rasapa) i podsvijesti (naslućivanjem unutarnjeg svijeta rasutih postojanosti trajnog). U svojoj vizualnoj osnovi „Aleph“ je dakle, animacija autorovih „mentalnih slika“, analognih crteža transponiranih i prezentiranih formom site specific instalacije računalno animiranog virtualnog dnevnika; animacija svojevrsne sabirnice prikaza ne doslovno vezanih za aktualne događaje. Multiplicirana projekcija animiranih crteža sabiranih tijekom zadnje dvije godine bez osobite namjere. Potreba bilježenja bila je primarna. Ulazak u rupu vlastite glave. Fraktali / odbljesci stvarnosti prisutni su tu i tamo bez prethodne autorove nakane pisanja scenarija koji bi se naknadno animirao. Prisutni su zato što su nezaobilazni, jer djeluju na nas htjeli mi to ili ne htjeli. Potisnuti ih čovjek naravno, uvijek može; ali poništiti nažalost nikada ne.

Animacija je ovdje shvaćena kao stalna intermedijalna aktivnost bez predumišljaja. Izloženi rezultat je u ovoj fazi rada kronološki narativ nastao u dobrom duhu nadrealističkog bilježenja opažaja/utisaka/ predodžbi montiranih u simultano vrijeme subjektivnih impresija i ekspresija. Narativ koji nije nastajao posljedično kao doslovna mimetička interpretacija ili poetična asocijacija registriranog u sebi i oko sebe, već čistim psihičkim automatizmom kao grafički otisak, trag slobodnog protoka svijesti mrežom vanjskih aktualnih događaja. Istovremeno, i kao paralelno umrežavanje vanjskih poticaja u strukturu unutarnjeg paralelograma. No prije kraja, vratimo se na početak. Tomić u startu kreće od rastvaranja i same fizičke pojavnosti galerijskog prostora, mijenja strukturu njegove nutrine postavljajući simultane nelinearne projekcije, projicirane iz više različitih izvora.

Šumovi interferencije emitirani sa radio uređaja prožimaju prostor i pridonose neuhvatljivosti oblika. Interijer poprima novi izgled, vrata galerije postaju vrata svjetova. Doslovno, ulaskom u galerijski prostor simulira se osjećaj prelaska prostorne i vremenske barijere, ulaska u neki potpuno novi svemir. Suburbano vanjsko okružje ama baš ničim niti malo ne nagovještava ono što nas očekuje unutra. Iznenađenje je potpuno. Vrata vanjskog svijeta mogu se nakon ulaska s lakoćom zatvoriti iza sebe. Bez grižnje savjesti. (kustos Toni Horvatić)

Slobodan Tomić (Split, 1960.) je diplomirao na ALU u Sarajevu 1984. god., odjel grafika, u klasi Dževada Hoze. 1985. god. pohađa poslijediplomski studij grafike u Beogradu, u klasi B. Krsmanovića. Docent je na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje predaje kolegije Grafika i 3d oblikovanje. Izlaže na mnogobrojnim samostalnim i kolektivnim izložbama u zemlji i svijetu. Također sudjeluje na festivalima eksperimentalnog i animiranog filma. Istražuje na području grafike, animacije i novih medija. Dobitnik je brojnih međunarodnih nagrada za grafiku i kratki film.

Nives Matijević