Hrvatski Fokus
Bosna i Hercegovina

I braća ne mogu jedan s drugim već se dijele

U Dusinama i Miletićima ni traga o životu, a iz Brankovca nijednom muslimanu niti dlaka s glave pala nije

 
 
Što je sve manje u svakom, državničkom, cjelovitom, dijaloškom, tolerantnom, snošljivom, te iznad svega u šarolikom pogledu manje Bosne i Hercegovine, sve se glasnije prijeti onima koji tu stvarnost vide onakvom kakva je i što je priznaju, uvjereni, s pravom i razlogom, da je beha zajednica kao daytonski polufinalni proizvod u beha građansko-vjerskom sukobu ubijena a u Daytonu zauvijek pokopana. I to je nepobitna činjenica koja je pred očima beha naroda, kao i pred svjetskom zajednicom već četvrt stoljeća.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2020/02/Coat_of_Arms_of_Travnik.png
Nepriznavanje te stvarnosti koja je za sva tri beha naroda katastrofična, bez ikakve budućnosti, napose tragična i do biološkog nestanka prijeteća za hrvatski narod kao najstradalniju sukobljenu stranu, doslovno je ubijanje i isilovsko mučenje kakvo nije bilo ni u vrijeme najzloglasnijih povijesnih režima. U takvom stanju, koje je zapravo proces mučenja i izgladnjavanja, straha i neizvjesnosti, nesigurnosti i besperspektivnosti, svatko onaj koji govori o održivosti ovakve zajednice zapravo je mirnodopski zločinac, ravan ratnima i Karadžiću, i Mladiću, i Mlaći, i Dudakoviću, i Izetbegoviću, i Genjcu, i Ganiću, i mnogim onima koji su tajno u Beogradu dogovarali diobu zemlje, bez priznanja hrvatske strane.
 
Prolaziti kroz Bosnu i Hercegovinu dvadeset i pet godina poslije velikomuslimanske i velikosrpske ratne diobe zemlje sredstvima genocida i konfesiocida nad trećom beha stranom, hrvatskom, onom na koju su izvršili agresiju, i vidjeti još male tragove pusti i spaljeni hrvatskih sela, i poslije tih slika govoriti o zajedničkoj održivoj Bosni i Hercegovini mogu samo zlikovci i suvremeni hitleri. Nažalost pokazuje se da svaki period ljudske povijesti ima svoje hitlere, i da će ih biti i u budućnosti koju im svjetski moćnici danas prave tolikim mirnodopskim zločinima i u Bosni i Hercegovini. U toj zemlji mržnje koji je kao spomenik svom carstvu ostavila Otomanska imperija, a na životu je održavaju osmanlijski potomci, svaki govor o održivosti današnjeg polufinalnog daytonskog proizvoda betoniranje je te mržnje, s namjerom da zauvijek postane način življenja kršćanskih žrtava sa zločincima osmanlijskih potomaka. A koliki su osmanlijski potomci u zločinima nasljednici otomanskog carstva govore stotine pusti i u korov zarasli hrvatskih sela iz kojih su Muslimani protjerali katolike, a Bošnjaci otomanski potomci im brane svaki vid povratka.
 
U dugom nizu spaljenih i opustošenih prazni hrvatskih sela, koja najvjernije pokazuju muslimansku mržnju, onakvu kakvom je Mlaćo ubijao zatočene Hrvate u Bugojnu i sa kakvom krije njihove masovne grobnice, Genjac ih po Travniku prokazivao i slao u konclogor u Gluhu Bukovicu, je i danas bez ikakva hrvatskog i katoličkog traga  Dusine. Uz to selo ništa manje stradalničko nije ni selo Miletići. Tu, gotovo jedno pored drugog nestaju uz muslimansko-bošnjačku pobjedničku euforiju pjesama "Alahu u ekber", "Od Tirane pa do Trsta ne će bit ni jednog krsta". Pred očima Visokih predstavnika kosturi u šumi zarasli kuća vidi se zločin ne samo onih koji su sela spalili, stanovnike poubijali ili prognali, već još veći zločin onih koji zagovaraju unitarističko islamističku cjelovitost buduće Velike Džamahirije. I umjesto da zašute i svaki govor o cjelovitosti takve zajednice prekinu, i da se, ako ne otomanski potomci jer od njih se to ne može ni očekivati, a ono svjetski predstavnici, ispričaju hrvatskim žrtvama i hrvatskom narodu u cjelini, oni svakim govorom o održivosti beha zajednice na takvim zločinima potiču zločince i brane povratak hrvatskih žrtvava na svoja ognjišta.
 
Pored tako nagasakijsko-hirošimski spaljeni hrvatskih sela u kojima nema niti jednog njihova stanovnika koji je živio prije muslimanske agresije, i počinjenog genocida i konfesiocida, svaki govor o cjelovitosti takve zajednice je zapravo ponovno ubijanje i žrtve, i onih preživjeli razasutih diljem svijeta. Nije samo Dusine hrvatsko selo u kojem je prije ratne muslimanske agresije živjelo 231 Hrvata a danas nema niti jednog. Od tog sela nije daleko niti hrvatsko selo Miletići, u blizini muslimanskog konclogora za Hrvate Gluhe Bukovice. I ono je iste sudbine kao i Dusine, a takvih Dusina i Miletića na prostorima Hrvatske Republike Herceg Bosna ima stotine. Samo ta dva nestala hrvatska sela govore o muslimanskom planskom etničkom čišćenju, razaranju, pljačkanju, progonima, paljenju i brisanju svakog traga hrvatstva i katoličanstva, i kasnije zabrane svakog povratka prognanih Hrvata. Naime, nakon kukavički vojni poraza od Srba, gubljenjem velikih teritorija, i priljevom ogromnog broja prognani Muslimana, vojni i politički muslimanski vrh usmjeruje sve svoje snage protiv Hrvata kako bi nadoknadili izgubljene prostore. Gubljenjem svake nade na povratak domovima, i povratak teritorija koje su Srbi okupirali Alija Izetbegović, islamski radikalist u mladosti, nacist, fašist i ratni zločinac u starosti 26. siječnja 1993. progonom, ubijanjem i spaljivanjem sela Dusine kod Zenice započinje okupatorsku agresiju na Hrvate i muslimansko hrvatski sukob. Kako je svaki plan istrjebljenja jednog naroda genocid, i plan Alije Izetbegovića da istrijebi hrvatski narod u Bosni i Hercegovini je također u svim dimenzijama i oblicima genocid.
 
Sa ciljem što većeg zastrašivanja Hrvata u tom prvom naletu muslimanska armija i čini najstrašnije zločine, sve kako bi ih što više pobjeglo i nikad se ne vratilo. I tako je i bilo. O povratku Hrvata u svoja sela danas više ne govori niti svjetska a niti bilo koja bošnjačka asocijacija, jer cilj je postignut i povratka nema. Jedini uvjet povratka i mirnog života povratnika je prihvaćanje islama. A to je ono isto što su radile i Osmanlije. To rade danas i njihovi potomci, kako je Bošnjake nacionalno identificirao njihov vjerski poglavar Kavazović. Da je bosanskohercegovačka, bošnjačko-hrvatsko-srpska zajednica tri suverena i konstitutivna naroda zauvijek propali ujedinjeni projekt, da na tom turskom krvavom zločinačkom spomeniku se sudaraju ničim dodirljive razlike, tri svijeta, tri kulture, tri vjere, tri nacije, tri prošlosti, tri sadašnjost i tri budućnosti govore i primjeri bošnjački i hrvatskih sela u koja se mogu, Bošnjaci, i u koja ne mogu, Hrvati, vratiti prognanici.
 
Opet najslikovitiji primjer trajne podijeljenosti beha zajednice vidljiva je u Srednjoj Bosni, najstradalnijem hrvatskom području, koje je Alija Izetbegović zacrtao strateškim osvajačkim ciljem. U prvom redu zbog toga što je na tom području trinaeststoljetni duboki hrvatski korijen, i kao što su Osmanlije pokušale da ga turciziraju trganjem i spaljivanjem, to isto nastoje i njihovi potomci. Jer kad se korijen isčupa, stablo pada, suši se i nestaje. Osmanlijski potomci još s većom mržnjom kopaju krampovima po korijenu i iz razloga što se na tim prostorima nalazila velika koncentracija vojne industrije, i zbog toga je trebalo ga osvojiti pod svaku cijenu i svim sredstvima. Osvajanjem Srednje Bosne pravi se slobodan izlaz na more, i beha muslimani se povezuju s muslimanima cijeloga svijeta, odakle je dolazila svaka vrsta pomoći. Sve to govori o planskoj muslimanskoj agresiji. Kada se tomu doda i povratak prognanih Muslimana i nepovratak prognanih Hrvata onda je svakoj političkoj strani umiješanoj u beha problem jasan vojni i politički muslimansko-bošnjački cilj. Njega, također, opisuje i stopostotni povratak Muslimana, tada su još bili Muslimani, u selo Brankovac, nekoliko kilometara udaljeno od Miletića i Dusina. To muslimansko selo je u apsolutno potpunom okruženju hrvatskim selima, iz njega su bili izbjegli svi Muslimani, niti jedan nije niti ubijen niti ranjen. I odmah po potpisu primirja svi, ama baš svi se vraćaju svojim kućama, i danas žive u potpunoj slobodi. Svaki njihov izlazak iz sela vodi kroz hrvatska sela, i još nije zabilježen niti jedan najmanji nacionalni ili vjerski incident. A tu, gotovo, u susjedstvu Brankovca nalazi se Dusine i Miletići, u kojima ni traga o životu, pa i o postojanju tih sela. Niti jedan, ama baš niti jedan prognani Hrvat se nije vratio niti mu je bio omogućen povratak.
 
Tko ima, pored sobom samo ta dva primjera, morala, ljudskosti, političke vizije, i hrabre odgovornosti pred budućnosti ne samo Bosne i Hercegovine već i  svijeta i Europe, govoriti o mogućnosti bilo kakvog suživota u tolikim razlikama. Samo ubojice, diktatori, teroristi, zločinci, okupatori, agresori, i oni muslimanski počinitelji tih zločina, zagovaraju takav suživot, i to iz razloga da bi i u budućnosti imali žrtava za ubijanje.
 
Svi predstavnici svjetske zajednice u Bosni i Hercegovini, sve  političke, vojne, nevladine, pa i muslimanske vjerske asocijacije morale bi obići i upoznati ta tri sela u Lašvanskoj dolini, prije negoli kažu i jednu jedinu riječ o bilo kakvoj održivosti cjelovite, zapravo, unitarističke islamske Bosne i Hercegovine otomanskih potomaka. Pogledom na ta tri sela prestaje svaki govor o toj demagogiji, multi kulti propaloj ideji koju više ne zagovaraju ni njeni nekadašnji najvatreniji zagovornici. Na slikama muslimanskih povratnika u Brankovac i hrvatskih ne-povratnika u Dusine i Miletiće, mora se tražiti jedna nova, demokratskija, slobodnija, šarenija Bosna i Hercegovina, zajednica tri nacionalna entiteta Bošnjaka, Hrvata i Srba, koji će u miru živjeti jedni pokraj drugi, jer muslimanska strana je pokazala i dokazala, i još uvijek pokazuje i dokazuje i na tim selima da je suživot jedni s drugima nemoguć, i da ga ne žele. Ako je nemoguć suživot, a nemoguć je, Francuza i Nijemaca, Nijemaca i Poljaka, a moguć je jedino život jedni pokraj drugi, zašto se to onda brani i beha narodima da žive jedni pokraj drugi kad već ne mogu jedni sa drugima. I braća ne mogu jedan s drugim već se dijele, i grunt komadaju, pa kako da mogu tolike razlike između otomanskih potomaka, Srba i Hrvata.
 

Vinko Đotlo

Povezane objave

U Bugojnu prije rata živjelo 17 tisuća Hrvata, danas ih je 2500

hrvatski-fokus

BiH i Kosovo taje broj džihadista

HF

Dođoše isilovci, odoše Hrvati

HF

Turska moderna građevina u zeničkoj školi

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više