Hrvatski Fokus
Znanost

Globalizirane neoliberalne ekonomije

Smetaju im kukurikanja pijetla u ranu zoru, zvonjava zvona oko vrata goveda, a njihovi psi neumorno laju cijeli dan jer su vlasnici na poslu

 
 
'Što smo izgubili globalizacijom i masovnom proizvodnjom hrane?' – pitanje je na koje nije lako niti jednostavno odgovoriti. No, jedan francuski dokumentarni film kao i najnovija knjiga američkog autora Ch.H. Smith objavljena u listopadu 2019. progovaraju o posljedicama globalizma i neoliberalizma kao i o posljedicama nestajanja malih poljoprivrednih gospodarstava i ruralnih ekonomija u višedesetljetnoj „navali“ globalizacije i nastojanja pretvaranja svega na našem planetu u „njegovo visočanstvo“ – profit ili zaradu. To nazivamo neoliberalizam – ideologija koja je sve (pre)okrenula u globalno tržište kontrolirano 'tiranijom cijena' i jeftinim kreditima koje korporacijama i bankama izdaju središnje banke.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2020/03/SBJ7MYKQAQGWPWYQGL6XVLUEX4.jpg
Dokumentarni film iz 2012.: „After Winter, Spring“ („Nakon zime, proljeće“) autorice Judith Lit nastao je njezinim povratkom u malo francusko selo u regiji Dordogne. Amerikanka Lit se preselila u malo francusko selo kako bi spasila i sačuvala nešto iz svojeg djetinjstva na maloj farmi u Pennsylvaniji. Zapravo, dva dokumentarna filma: „Nakon zime, proljeće“ i jedan nešto raniji francuski trodijelni film „Profils Paysans“ povezani su na određeni način s radom francuskog povjesničara koji je napisao 1.180 stranica u dva sveska: Fernand Braudel: „Identitet Francuske: Povijest i okoliš – prvi svezak“ i „Identitet Francuske: Ljudi i proizvodnja – drugi svezak.“
  
Poljoprivrednici odnosno farmeri govore o financijskim problemima s kojima se suočavaju jer teško mogu dovoljno zaraditi za život i opstanak ako ne rade i neke druge poslove. Jedan mladi farmer koji je preuzeo obiteljsku farmu mlječnih krava od svojih ostarjelih roditelja jasno iznosi ekonomsku stvarnost malih farmi: 1960-ih godina imali smo 3 ili 4 krave, sada imamo 100 krava ali naša zarada je – ista.
Korporacijske mega-farme proizvode goleme količine poljoprivrednih proizvoda upitne kvalitete jer imaju dostupnost jeftinim kreditima i stručnjake osposobljene za obavljanje poslova goleme birokracije i „papirologije“ nametnute od strane Europske unije i francuske Vlade. Obrtnici se ne mogu „nositi“ s time niti se mogu natjecati s velikim proizvođačima na globalnom tržištu na kojem uvijek postoji „jeftiniji izvor.“ Gotovo polovica dohotka malih poljoprivrednih proizvođača potječe od subvencija Europske unije koja ih želi smanjiti. Financijsko preživljavanje od rada na maloj farmi danas je gotovo nemoguće – stoga se poljoprivredni proizvođači moraju okrenuti i prema obavljanju nekih drugih poslova.
Financijska nesigurnost i beskonačno težak rad na poljoprivrednom gospodarstvu tjera mlade ljude iz poljoprivredne proizvodnje i obiteljskih farmi – samo mali broj mladih ljudi odlučuje se na ovaj visokorizičan posao u agrarnom sektoru.
 
Diljem razvijenog svijeta – od Japana do SAD-a i Francuske postoji vrlo malo nasljednika koji će preuzeti i nastaviti posao na malom obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu. Posljedice toga su zabrinjavajuće ali malo tko o tome danas razmišlja. Naime, gubitkom i nestankom malih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava nepovratno se gubi znanje o proizvodnji hrane i uzgoju domaćih životinja. S 'odlaskom' starijih ljudi, poljoprivrednika, zauvijek nestaje višestoljetno znanje o lokalnoj poljoprivrednoj proizvodnji. U većini država prosječna dob poljoprivrednika je iznad 60 godina, a u navedenom dokumentarnom filmu većina poljoprivrednika je u visokoj životnoj dobi od 80 i više godina.
Nekada obrađivano poljoprivredno zemljište ili se napušta ili se (ras)prodaje za stambenu izgradnju, točnije, za stambeno ekskluzivna naselja izvan (vele)gradova s golemom pratećom infrastrukturom.
Dokumentarni film, između ostalog, otkriva i enormnu 'udaljenost' između „suvremenog života“ i odnosa čovjeka i prirode koji je neophodan za odgovornu i održivu poljoprivrednu proizvodnju. Netaknuta priroda, divljina, mora se čuvati i štititi, ali mi ne jedemo hranu iz divljine. Divlji svijet ne može opstati sam i izoliran od ostalog svijeta, a agroindustrija i njezina nepregledna polja monokultura ne podržavaju nikakvu raznolikost u živom svijetu prirode. Agrokorporacije za razliku od malih poljoprivrednih gospodarstava ne podržavaju ni na koji način prirodni svijet, osobito ne kukce i ptice.
 
U francuskim ruralnim područjima gdje su već izgrađena ekskluzivna, elitna manja stambena naselja u blizini malih poljoprivrednih gospodarstava koja su još u svojoj funkciji, nastaju pomalo neobične, za nekog možda i smiješne situacije koje zapravo nisu smiješne nego tužne i zabrinjavajuće. Naime, novim stanovnicima u ovim elitnim naseljima smeta kukurikanje pijetla u ranu zoru, zvonjava zvona oko vrata goveda itd. pa podnose sudske tužbe. Istovremeno, njihovi psi neumorno laju cijeli dan (jer su sami dok su vlasnici na poslu) a to zbog tolerancije poljoprivrednici tj. seljaci moraju podnositi. Suvremeni urbani stanovnici novih ekskluzivnih stambenih naselja u ruralnim područjima jednako tako ne žele osjetiti ni miris sijena jer su na njega alergični, a osobito im smeta miris stajskog gnoja. Svi stanovnici modernih elitnih naselja žele da se poljoprivredna proizvodnja odvija tisućama kilometara daleko te da se kopnom, zrakom ili brodovima doprema u njihove supermarkete. A to se protivi svim tvrdnjama i 'urlanju' o potrebi hitnog smanjenja pa i zaustavljanja čovjekovog utjecaja na izražene klimatske promjene.
Neoliberalni ekonomisti zagovaraju tzv. 'tržišnu učinkovitost' u kojoj ništa ne smije biti izgubljeno: plastična hrana u plastičnoj ambalaži za njih je 'tržišno učinkovita.'
 
U globaliziranim neoliberalnim ekonomijama 'neopipljiv' ekonomski, društveni i kulturni kapital nema vrijednost i zato nestaje. Već smo jako mnogo izgubili zbog neoliberalizma i globalizma, ali malo tko je uopće svijestan stvarnog značenja tog golemog gubitka jer neoliberalne ekonomije to ne mjere niti vrednuju. Pa što smo to do sada izgubili? Izgubili smo znanje čak i o samodostatnosti, izgubili smo lokalne ekonomije, izgubili smo toliko značajnu raznolikost lokalnih ekonomija koje su obogaćivale proizvodnju i bile sposobne same sebe prehranjivati; izgubili smo i ono najvažnije – prehrambenu sigurnost i neovisnost. Time smo izgubili i naše kulturne običaje i navike pomaganja svojim susjedima u žetvi, izgubili smo običaje zajedničkog stola i dijeljenja kao i proslave zajedničkog rada, izgubili smo svaki naš kulturni identitet povezan s prirodom, izgubili smo najveći 'kapital' – mala poljoprivredna gospodarstva, izgubili smo divlja staništa koja su jedinstveno povezana s neopisivo bogatom i raznolikom poljoprivrednom proizvodnjom. I na kraju, izgubili smo svaku značajnu i smislenu povezanost sa zemljom i prirodom.
Kada govorimo o ovim gubitcima moramo znati da se oni ne odnose samo na nestanak malih poljoprivrednih obiteljskih gospodarstava, već se ovi gubitci odnose na cijele ruralne ekonomije sela i gradova povezanih s njima, lokalnom poljoprivrednom proizvodnjom i ovisnih o dohotku i proizvodima ovih poljoprivrednih gospodarstava. 
 
„I to je samo djelomičan popis onoga što smo izgubili globalizacijom, jeftinim kreditima, tiranijom cijena koji stvaraju ekonomiju gospodarenja odlagalištima otpada“ izjavio je Charles Hugh Smith koji je početkom listopada 2019. objavio svoju novu knjigu:
„Will You Be Richer or Poorer? Profit, Power and A.I. in a Traumatized World“ („Hoćemo li biti bogatiji ili siromašniji? Profit, moć i umjetna inteligencija u traumatiziranom svijetu“) u kojoj govori upravo o tome što smo sve izgubili i to bez obzira možemo li to mjeriti ili ne.
„Izgubili smo lokalno, otporno i raznoliko ruralno gospodarstvo s bogatstvom kulturnih i praktičnih vještina i mudrosti. Imamo samo nekoliko godina da spasimo to golemo bogatstvo od potpunog i nepovratnog gubitka.“
 
Izvor:
 
Pam Barker: „What We've Lost with Globalism and Mass-Produced Food,“ Europe Reloaded, 20. 10. 2019.
 

Rodjena Marija Kuhar, dr. vet. med.

Povezani članci

Velimir Neidhardt predsjednik HAZU-a

HF

Antun Lučić – hrvatski inovator

HF

Preziratelj i mrzitelj vjernika

HF

COVID-19 i Novi svjetski poredak

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...