Prvi ožujak – bošnjački dan nezavisnosti

Nema zajedničkog dana neovisnosti beha zajednice

Bosna i Hercegovina sve više sliči rimskim arenama, u vrijeme raspadanja Rimskoga Carstva kada je car, kako bi smirio narod, izrekao čuvenu izreku, za koju je mislio da može spasiti carstvo i njegov carski položaj, "kruha i igara". Svjetska zajednica, napose onaj njen materijalno bogati europski dio, na isti taj način ušla je u beha problem. Više od četvrt stoljeća materijalno bogata i samorasprodana Stara Dama ubacuje mrvice kruha sa svojih zlatnih stolova u bosanskohercegovačku arenu, u kojoj se na smrt igraju, mrze, i udaljuju, u slučajevima hrvatskih povratnika i ubijaju od strane Bošnjaka.

Malo je pozitivnih pomaka od tada do danas kada su u pitanju prava i slobode kršćana. U nekim dijelovima svijeta, u islamskim zemljama, danas je položaj kršćana čak i teži negoli u periodu rimskih arena i katakombi. Sve se to odvija u vremenu izvikanih europskih, diskriminatorskih, prava i sloboda, koja važe samo za islamske migrante, kao i u Bosni i Hercegovini za muslimane Bošnjake. S tim pravom koje je Europska unija, pod vodstvom nedodirljivog suvremenog europskog žandara njemačkom kancelarkom Merkel, dala muslimanima Bošnjacima a uzela Hrvatima katolicima, Bosna i Hercegovina ne da samo islamski zeleni, već u nekim dijelovima i gradovima, vehabijskim entitetima sve više sliči rimskim arenama i katakombama. Svatko u toj nacionalnoj i vjerskoj zajednici triju naroda i vjera ima veća prava i slobode od suvereni i konstitutivnih Hrvata katolika. I ne samo prava i slobode već i svoj teritorijalni entitet kakav imaju vehabije, mudžahedini, i sve više pridošli Arapi, Turci Iranci, Kuvajćani, i svi drugi širitelji islama po Europi i čuvari Islamske revolucije.

U ozračju nepodnošljive nepravde suvremenih Rimljana prema kršćanima katolicima, u vremenu snažne i rušilačke globalne kršćanofobije, na svom, ali i na okupiranom, dijelu Bosne i Hercegovine, današnji potomci Osmanlija, obilježili su, i svoj dio, Dan neovisnosti beha entiteta. Cijeli dan hodale su bošnjačke delegacije od mjesta do mjesta u gradovima ili pokrajinama, i uz vjerske obrede, oduzimajući i ne priznajući nikakav znak sekularnosti Bosne i Hercegovine, polagali vijence i cvijeće i na grobove ratnih zločinaca, pa čak i na grob ratnog zločinca Alije Izetbegovića, ubojice fojničkih fratara, bugojanskih, travničkih, maljinskih… Hrvata. Na grob  tvorca konclogora u Gluhoj Bukovici za zatočene, mučene i silovane Hrvate, svećenike i časne sestre.

Čiste nacionalno vjerske muslimansko-bošnjačke delegacije naravno da su obilazili samo svoje, prolazeći kraj grobova hrvatskih žrtava, pa čak i pokraj grobova poubijane hrvatske djece u Vitezu, Ćifluku, Maljinama, Novom Travniku… I što je sad u tom, od Muslimana proglašenom Danu neovisnosti beha zajednice, poveznica nacionalnih i vjerskih razlika, koje bi ih povezale u zajedništvo barem na taj dan. Ništa, jer do nekog državničkog zajedništva u prvom redu nije stalo Bošnjacima. Nema zajedničkog dana neovisnosti beha zajednice, niti će ga ikada biti, prijetnjama kakve su se čule od dvojice bošnjačkih članova Predsjedništva, Komšića i Džaferovića, na grobu ratnog zločinca Alije Izetbegovića kad su rekli: „Državni praznik mora biti poštovan u svakom dijelu njene teritorije". Takve prijetnje bošnjačkih članova beha Predsjedništva, vojnika i obavještajca, negacija je beha nacionalne i vjerske šarolikosti, a time i negacija neovisnosti i slobode nebošnjaka u bosanskohercegovačkom entitetu, kojem je neovisnost dokinuta u Daytonu samovoljom Holbrookea, i predata u ovisnost salveta političaru Ashdownu, najvećem lažljivcu s kraja dvadesetog stoljeća.

Svi visoki predstavnici koje je Dayton osmislio i kao šerife poslao u Bosnu i Hercegovinu, dokidali su i nepriznavali beha neovisnost, čime su od nje napravili svjetsko ruglo kojemu se u skrovitosti smiju i ismijavaju. No najglasnije joj se smiju na 1. ožujak kad vide bošnjačke delegacije kako obilježavaju ono čega nema, jer je zemlja ovisna  o njihovom dnevnom điru, o raspoloženju na koju nogu su izjutra ustali. I dok su toga dana bošnjačke delegacije hodale Bosnom, a puno manje Hercegovinom i Republikom srpskom nikako, i svojim govorima nudile narodu igara, ali ne i kruha, oko dana neovisnosti, kojeg ni sâm narod ne priznaje, iz pozadine im se smijali Visoki šerifi, spremni svakog momenta da uporabe šerifske, bonnske ovlasti, kao i okupacijom Hrvatske banke, i kažu, samo smo mi u Bosni i Hercegovini neovisni, a svi vi ste ovisni o nama.

Prvi bošnjački član u, gotovo etnički čistom muslimansko-bošnjačkom beha Predsjedništvu, na bošnjačkim grobljima koje je obilazio i klanjao se svojim vojnim drugovima koji su prognali više od 300 tisuća Hrvata, i etnički očistili prostore kroz koje su prošli uzvicima „Alah u ekber“, okupljenima čiji su izlazak plaćali i po sto maraka, kaže: “Živite u državi koja je nezavisna, suverena, koju priznaju u cijelom svijetu kao takvog i osporavate jedan temeljni praznik. BiH je takva. Vrlo često zemlja apsurda i racionalnosti, ne logičnosti“. Dijelom je priznaje svijet, ali je ne priznaju njeni narodi, i priznanje svijeta je uzaludno ako je narodi ne priznaju. Zar nije velika laž kada kaže da je Bosna i Hercegovina nezavisna. Nema danas u svijetu ni jedne zemlje koja je toliko ovisna o volji stranog pojedinca kao što je to Bosna i Hercegovina, pa čak i onaj dio, ili najviše onaj dio, na kojem se obilježava dan neovisnosti. Bez obzira što to govori Komšić, suvremeni Juda, vojnik muslimanske armije koji i u miru juriša na hrvatski narod kao što je u ratu pucao po njemu, da je Bosna i Herecgovina suverena, velika je laž koja se ne bi smijela, ako mu je do tog dana, izgovarati barem na taj dan kojeg navodno slavi.

Budući da je u suverenoj zemlji suveren narod, kako onda da Komšić, Džaferović, Izetbegović, i sva ta silna bratija koja 1. ožujka ratnohuškački tutnji zemljom, ne priznaju suverenost i konstitutivnost hrvatskog naroda. Hrvatski narod bi desuverenizirali i dekonstitutivnizirali, odnosno građanizirali, kako bi svoj bošnjački narod što više turcizirali, iranizirali, i time ostvarili svoj ratn cilj Velika Džamahirija na toj europskoj periferiji. I bošnjačko obilježavanje dana neovisnosti kojeg ni sami ne priznaju, budući da u ratu nisu ostvarili cilj, samo je nastavak ratnog hoda ka tom cilju.  Stoga je 1. ožujak samo bošnjački dan neovisnosti, ne današnje Bosne i Hercegovine jer je ni oni ne priznaju, već one za koju su se borili i bore, čista muslimansko-bošnjačka Bosna i Hercegovina, kao što su čiste i delegacije koje na taj dan hodaju zemljom. U današnjoj Bosni i Hercegovini postoji samo jedan zajednički dan svih naroda, a to je dan ovisnosti od volje visokih predstavnika. I to bi trebao biti dan kada je prvi visoki predstavnik ušao u Bosnu i Hercegovinu i proglasio se apsolutnim vladarom zemlje i narodâ, a nikakav prvi ožujak.

Vinko Đotlo