IseljeništvoNe želim u taj dvadeset i prvi vijek by HF26/03/2020 Želim slušati kako pjeva kos, mirisati ruže… Ne želim u taj dvadeset i prvi vijek, ovaj je bio već dovoljno fobičan, ta, jedan život posjedujem tek, i želim da bude sasvim običan. Ne želim jesti ni pizzu ni stek, pomfrit i kečap za marendu, hamburger, čips i Big Mac, samo zato što je to u trendu. Ne želim piti red bul i kolu, džin, viski, tonik, kapučino, ne želim Johnny Walker na stolu, ice tea i sve tako nešto fino. Želim kruh iz stare furune naše, vino sa salaša od našeg čokota, čisto mlijeko od livadske paše, sa izvora vodu, pjenušava klokota. Želim slušati kako pjeva kos, mirisati ruže u vrtovima našim, po vreloj prašini hodati bos, kroz polja žita konja da jašim. * Ne želim zlatne lance oko vrata, tetovažu u obliku velikog križa, silne narukvice i tri zlatna sata, zlatan prsten oko svakog prsta. Ne želim karike kroz pupak i nos, drogu, sponzoruše i auto skupi, opranog novca poveliki štos, pajero, pištolj i plavu cupi. Ne želim pejdžer, vokmen, interfon, televizija mi već uze pola života, neću video, ni mobilni telefon, internet hoće sasvim da me smota. Želim svima topla pisma pisati, sa vjernim psima na selu živiti, punim srcem i plućima disati, našoj srijemskoj ravnici se diviti. Želim, kada pada kiša, dugu na dar, u svibnju boje vesele, kao oko moje, zimi bijeli snijeg, u furuni crveni žar, a u jesen želim sve boje što postoje. * Ne želim biti ni bolji ni prvi, nisu mi te misli nikad u glavi, zbog vlasti neću prolijevanje krvi, neka svijet vode samo ljudi pravi. Ne želim, bez obzira što je sad cool, plastično cvijeće i virtualne slike, ozonske rupe i u studenome jul, da mi na tv kažu kakve su prilike. Ne želim ništa globalno, problem eka, zašto još stoji neki toranj krivi, je li se hrana može dobiti iz dreka, i je li kod nas može uroditi kivi. Želim obiteljske večere uz svijeće, želim se kupat u bistroj Savi, oko sebe želim samo poljsko cvijeće, ozon u zraku i nebo što se plavi. Želim srnu vidjeti na slobodi, kao i sve ljude, životinje i ptice, slavuja samo na grani, ribu u vodi, bez ograda, krletki, lanaca i žice. * Ne želim dvjesta na sat juriti, ne trebam nikakva kola luda, nemam zašto ni kamo žuriti, ne interesiraju me nikakva čuda. Ne želim klonirane ovce, lude krave, curu bez četiri rebra, tanka struka, vola od dva cola, tele sa dvije glave, crnu ženu plave kose i zlatna kuka. Ne želim viagru, u onoj stvari kost, grudi od silikona, sa perikom pride, ljepoticu koja umjesto zuba ima most, i ne zna se je li već boluje od side. Želim pun mjesec kad djevojku volim, na lubenice i dinje da miriše ona, da se u podne na njivi pomolim, kada sa našeg tornja čujem zvona. Želim ljubav, nježnost i dobrotu, poštenje, čojstvo i slogu pravu, zadanu riječ i prijateljstva ljepotu, želim vjerovati u razuma slavu. Branimir Miroslav Tomlekin (iz zbirke pjesama Pjesme koje treba spaliti)