Pagarešto: igre iz mladosti

Izdano dopunjeno izdanje knjige Miljenka Vujanovića Meje

Prigodom obilježavanja 110. godišnjice osnutka, Etnografski muzej Split izdao je dopunjeno izdanje knjige Miljenka Vujanovića Meje „Pagarešto: igre iz mladosti“. Miljenko Vujanović Meja rođen je 1939. godine u Sinju. Od 1945. živi u Splitu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zadru (engleski jezik i pedagogija). Najveći dio svog radnog vijeka proveo je u prosvjeti kao profesor engleskog jezika. Kolekcionar je fotografija starog Splita.  Knjigu igara iz svoje mladosti sam je ilustrirao.

U knjizi koja nosi naziv jedne dječje ljetne igre na kupalištu „Pagarešto“,  autor je opisao i nacrtao 64 dječje igre koje je i sam igrao 1950-ih godina u Splitu. U monografiji je objavljen pretisak njegova originalnog rukopisa i crteža, a u prilogu je računalni prijepis koji olakšava čitanje. Tekst je pisan mješavinom književnoga jezika, s natruhama ikavštine, čakavštine i talijanizama koji su se rabili u drugoj polovici 20. st. u Splitu. Tako pisan, tekst odiše nostalgijom koja je autora i potaknula na opisivanje dječjih igara. Nažalost, zbog sveprisutne epidemije COVID-19 predstavljanje knjige je realizirano internetski.

Pagarešto? To je litnja igra, a ime je iz talijanskoga – paga resto, plaća ostalo. Dica bi sidila na kupanju, a onda bi se jedan zaletija i dok bi skaka u more, zavika bi recimo: 'Pagarešto Ivo!' Onda bi se Ive triba zatrkat i skočit u more, ali dok bi skaka i on bi prozva nekoga. Za to vrime je prvi već vanka, pa i njega zovu. Tako sve dok se ne štufaju i umore… A skokovi su imali nazive i forme: na noge, lastu, u balun,tombulu, apjombo, koji put i na prsi…

Istraživanje fenomenologije djeteta relativno je recentna pojava u svjetskim okvirima a posebice u hrvatskoj znanosti. Kroz povijesna istraživanja određenoga kraja ili društvenog sloja dijete je većinom dodatak, fusnota. Etnološka istraživanja u Hrvatskoj, gledajući kronološki od sredine 19. do sredine 20. stoljeća, dijete ipak razmatra kroz običaje koji su vrlo često pandan onome što danas poznajemo kao (dječje) igre. Strogo uzevši, naše današnje poimanje djeteta je provučeno kroz igru (i učenje) kao osnovne djelatnosti sve do odraslijega doba. Ali kako to svi dobro znamo, dijete (i u gradu i na selu) je često bilo ravnopravni član radne družine, radeći katkad i više od dvanaest sati dnevno. Ovdje nije važno što je dijete u svojoj sredini radilo već da nije imalo toliko potrebno vrijeme za igru i učenje.
Etnolozi starijega naraštaja su često ovakve činjenice prešućivali, tako da je kultura djece prikazana samo kroz običaje (neku vrstu igre) ili pak ona postaje bijela mrlja neke kulture ili društvene grupe.
Danas se situacija mijenja prvenstveno zbog toga što su se tradicionalne teme povijesnih ili etnoloških istraživanja iscrpile do te mjere da postaju dosadne ili se ponavljaju uvijek na isti način.

„Etnografski muzej Split u zadnjih nekoliko godina trudi se temu djeteta uzdići do ravnopravnog statusa drugim razvikanijim dobnim skupinama društva (dakle, odraslim članovima društva svih usmjerenja i zanimanja, kako ih znanost već percipira), pa u tome pravcu na svjetlo dana izlazi i ovaj zapis prof. Miljenka Vujanovića zvanog Meja. Radi se o jednostavnom sjećanju na igre njegove mladosti provedene u Splitu. Kako se može vidjeti, tekst (i crteži) su ostavljeni kako su originalno napisani (narisani) upravo zbog osjećaja da je ovo originalni zapis iz prve ruke, izvor u strogom smislu riječi.

Što bi mijenjali jezik, sintaksu, izraze, kada na ovaj nedirnuti način možete osjetiti duh vremena o kojem se piše? Mejino djelo pisano je mješavinom književnog jezika (ipak je skoro cijeli život nastavnik engleskog jezika) s natruhama ikavštine, čakavštine i talijanskih izraza koji su se rabili u vremenu druge polovice 20. stoljeća u Splitu, a čega je danas sve manje. Sve ovo odaje draž jednoga vremena te nostalgiju koja je, uostalom, i potaknula Meju na opisivanje dječjih igara u Splitu. Usporedo s tim, opisuje Split i hrvatsko društvo prije pojave računala koje je razorilo i polako rastvara sve socijalne veze koje su kroz povijest stvarane kod djece. Tekst ostavljen u rukopisu također je poticaj čitanja, što je sve rjeđa misaona operacija kod djece. A za one koji ne mogu ili ne žele čitati rukopis, kao dodatak postoji računalni prijepis“, piše Silvio Braica, ravnatelj Etnografskog muzeja Split.

Tijekom stoljeća igračke i igre su se mijenjale i pratile su razvoj društva u cjelini, pa i danas, kad su postale masovna pojava, a posebno one vezane uz masovne tehnologije, koje su ostvarile veliki napredak u kratkom razdoblju. No, djeca i dalje vole igračke poput lutaka, plišanih igračaka, vojnika i plastičnog oružja, konstrukcijskih elemenata, vlakova i automobila, kao i razne društvene igre. Gotovo sa sigurnošću može se reći da je svakom odraslom čovjeku pojedina igra i igračka obilježila djetinjstvo i sredinu u kojoj je odrastao.

Nives Matijević