Rječnik pojmova Miroslava Krleže (6)

Kralj Aleksandar "uzdignut na pijedestal kralja-mučenika, koji je pao u borbi protiv fašističkih elemenata?"

 

 

KAČIĆ–MIOŠIĆ, ANDRIJA

Ů Nikako ne ćemo da kažemo da je bio fratar i gvardijan, nego ga avansiramo na književnika. Sve te biografije su u nerazmjeru spram same teme. Te je bio provincijalac, te je bio gvardijan, te je bio lektor, te je bio filozof, a na kraju je, navodno, umro od groznice. Zašto »navodno«?

Tog nesrećnog našeg fra Andriju svi ovi naši mudri bukvojedi (lijep izraz, op., T.T) kao da brane pred štiocima suvremenim, kao da ga peru od sramote što je bio neznalica i slab pisac i kao da fra Andriji već pokoljenja nijesu priznala ono što mu pripada i što je bilo njegovo. Trajno ispada u našim prikazima, kao da su Fortis et Comp. sa Lovrićem bili u pravu kad su mu odrekli svako značenje dar i vrijednost kao cokulašu koji nije imao književnog ukusa. Ne bi trebalo Kačića izolirati i pisati o njemu negativne recenzije, nego ga prikazati u prostoru i u vremenu, a to je druga polovina XVIII st., što se uopće ne vidi iz naših tekstova. Ovakvi prikazi nisu na visini našeg programa, kakav je usvojen na početku našeg posla. Da nije bilo Kačića, ne bi bilo ni Fortisa, ni Herdera, ni one meriméeovsko–goetheovsko–puškinske reklame, do danas najvećeg književnog uspjeha, naše jugoliterature u svijetu (nažalost).

Svi pišu o tom našem nesretnom fratru kiselo, kao da im se ne će, kao biva, što da se kaže o tom jadnom kompilatoru samozvanom historiografu, koji je pisao za ljude nepismene, koji osim slovinskog ne vladaju nikakvim drugim jezikom, a prema tome nije »sveznanac« kao oni koji govore danas o njemu negativno iz retrospektive od više od dvjesta godina. Pišu o njemu da nije bio pjesnik zato, jer o sebi sam govori da nije pjesnik i da to ne će da bude, a to je, dakako, bila s njegove strane pretvorljiva skromnost kakvom se diče mnogi pisci u predgovorima svojih djela, što još uvijek ne dokazuje da zaista nije bio autor Pismarice, koja je kao takva bila i ostala najčitanija hrvatska knjiga pjesama do danas. Na Kačiću se školovao i formirao još Ivan Meštrović!

 

KARAĐORĐEVIĆ, PAVLE

I/25.

»Za vreme rata prebegao u inostranstvo, u Englesku« i t.d. Nije tačno. Bio je interniran na Mauriciusu, premda »anglofil« — bio im je potpuno nepouzdan. Poslije su ga pardonirali.

 

KARAĐORĐEVIĆI

Aleksandar. Sve vrvi od narativnih partija, kao na primjer: »rušio je Pašića« »koji mu je bio nešto lično zamerio«… Kao da pišemo na mjesečini jedne sasvim zaboravljene i davno već izumrle planete. Pak valjda su bili motivi tog Pašićevog obaranja sasvim drugi od neke subjektivne zamjerke, o kojoj se, nota bene, ovdje uopće i ne govori.

»A. je 6. 1 1929 ukinuo prividno demokratski Vidovdanski Ustav i zaveo svoju monarho–fašističku diktaturu« itd. Niti je taj ustav bio prividno demokratski niti je monarhofašistička diktatura zavedena tek 6. 1 1929, jer se to iz teksta jasno i vidi, kad se tvrdi da su sve vlade od 1918 do 1929 padale u dvoru, a ne u parlamentu. Osim toga tvrditi da je diktatura kralja Aleksandra bila »monarhofašistička« u punome je protuslovlju sa posmrtnim kultom njegove historijske ličnosti, kada je uzdignut na pijedestal kralja–mučenika, koji je pao u borbi protivu fašističkih elemenata??

 

KAŠIĆ, BARTOL

Preporuča se M. Ujeviću da ovaj neuralgičan dentistički posao svrši s autorom na liniji koegzistencije, po mogućnosti u prijateljstvu.

 

KAŠTELAN, JURE

Ů Prešao je četrdesetu godinu života i radi već više od dvadeset godina. Čovjek je nesumnjivo markantna pojava. Njegova poezija, izmjerena mjerom naše današnje lirske mjere, nerazmjerno je neposrednija i sugestivnija od tolikih mnogih imena o kojima se kod nas govori povišenim tonom. Kaštelan ima pravo da se osjeća osamljenikom u ovoj našoj pustinji lirskog duha, gdje on često vapije zaista za nekim tko bi ga čuo u ovoj dosadnoj osami. Svega pet redaka književne ocjene, premalo. Tko je autor? Isto tako već godinama molim da se potpisuju tekstovi, da bi čovjek, ocjenjujući znao tko je pisao. Nama je svejedno da li pišemo o Kaštelanu ili Kataliniću. Mislim za tačnu ocjenu prikaza da je važno, da ne radimo u slijepom anonimitetu.

 

KATALINIĆ–JERETOV, RIKARD

Ů Čovjek je bio prigodničar i ništa više. Njemu je bilo svejedno da li piše pjesme talijanskom kralju Viktoru Emanuelu ili kralju Vitezu Ujedinitelju, ili kralju Petru Oslobodiocu. 23 reda, suviše. Bio je istarski propagandista u sjeni Viktora–Cara Emina i tamo mu je mjesto. U bibliografiji, koja se ovdje navodi kao »djela« trebalo bi se držati kronološkog reda. Njegova knjiga pjesama »Inje«, štampana 1902 dolazi na kraju. Poklonio ju je lično sa patetičnom posvetom Franji Josipu I, a ovaj mu se i lično zahvalio, kao izrazitom borcu protiv Austrije. (ironija naravno, op., T.T.)

 

KATANČIĆ, MATIJA PETAR

Ů Mi se trajno stidimo da je neko bio fratar. Avansiramo čovjeka na književnika a tako, na ovaj način naša stilizacija djeluje smiješno.

»Umirovljen (zbog slaba zdravlja) posvetio se naučnom radu i povukao se u samostan u Budimu, gdje je i umro«.

Prije svega nije tačno da se posvetio naučnom radu tek onda kad je bio umirovljen zbog slaba zdravlja, a iz naše formulacije da se »povukao u samostan u Budimu« ne vidi se da je bio fratar. Sama konstatacija I/6–7 »bavio se i poezijom« ima pejorativan prizvuk. Bio je poet, nije se bavio »i poezijom«. To da je bio fratar nije nikakva sramota, bio je i geograf i arheolog, lingvist i numizmatik, u jednu riječ polihistor. Šta je sa njegovim spisom o Dunavu? Šta je sa njegovim važnim i u svakom slučaju fundamentalnim prijevodom Svetoga pisma? Kada je riječ o Katančiću kao pjesniku, on za nas predstavlja veoma važan primjer preloma s latinitetom. Bez obzira na klasicistički pomodni okvir, Katančićeva živa pjesnička riječ javlja se ravno sto godina prije naše neoklasicističke retorike (Tresić — Nazor), Katančićeva poezija javlja se glasom do danas još uvijek poetskog spomena vrijednim. To otkrivati u okviru ovih informativnih tekstova čini se da je napor jalov. Muzama neskloni naši recenzenti zaista ne umiju da odvoje najisprazniju hartiju od živog poetskog svjedočanstva ni onda kada su spremni da pretvorljivo »krasnoslove« kao apologeti.

 

KATOLIČKA CRKVA KOD JUŽNIH SLAVENA

I/5–6.

»Rimska je država mehanički preuzela tu granicu s crtom Kotor–Drina« itd. Ispada tako da je Rim 379 mehanički preuzeo granicu latinice i ćirilice.

I/15–16.

»Pod utjecajem nomadskih Avara na osvojenom području Slaveni su uklonili vidljive znakove kršćanstva«. (To sam prestilizirao). Zašto pod utjecajem nomadskih Avara? Što znači »ukloniti vidljive znakove kršćanstva«? Znači razoriti crkve, po svoj prilici.

II/22–23.

»Uvjeti za primanje kršćanstva sazrijevali su kod Slavena dva stoljeća«.

Prevedi to na hrvatski. To znači ono što se kaže II/23–24 da misionari u VII st. (pod Heraklijem) nisu imali vidljivih uspjeha.

VI/6–7.

O protestantizmu i kontrareformaciji kod nas, u okviru ovakve retrospektivne historijske panorame, trebalo bi progovoriti stvarno, i t.d.

Dalje nisam čitao.

 

KATOLIČKI TJEDNIK

Budemo li ostali dosljedni, izlazi 20 godina, i prema tome ja ga ne bih brisao. . Propagirajući beskompromisnu katoličku netoleranciju u jednoj zemlji, gdje je uloga katoličkog episkopata trebala da bude svedena na koncilijantnu ulogu vjerskih manjina. Ili tako nekako…

 

KEROŠEVIĆ, JURE

Slučaj Jure Keroševića predstavlja historijski datum u okviru masovne pobune intelektualnomoralne i političke svijesti u našoj zemlji dvadesetih godina. Ovdje je slučaj sveden na minimum. Nije bila samo radnička štampa i nisu bile samo napredne studentske organizacije, koje su otvorile kampanju za spašavanje Jure Keroševića. To je bila generalna pobuna javnog mišljenja, na početku čitave serije političkih i pravnih umorstava. (tu je i Krleža stao u obranu bosanskoga rudara Keroševića osuđenoga na smrt u doba Kraljevine SHS, op., T.T.)

 

KESIĆ, BRANKO

Napomena br. 2.

Jeste kuriozum da neko piše sam o sebi prikaz za enciklopediju, ali to opet ne može biti razlogom da zato ne bude uvršten. Uvrstili smo sličnih imena masu, kao što je to već rečeno u napomeni br. 1. Njegova bibliografija u svakom je slučaju tako velika kao što su bibliografije njegovih pendenata. Dati nekome da ga obradi ponovno, da vidimo. (liječnik socijalne medicine,ravnatelj Zavoda Andrija Štampar, op., T.T.)

 

KETTE, DRAGOTIN

I/11–12.

»Utočište je našao u ljubljanskoj fabrici šećera kod prijatelja pjesnika Murna, gdje je i umro već poslije nekoliko nedjelja«.

Netko tko pojma nema o literarno–historijskim detaljima slovenske Moderne, a to je ogroman percenat naših čitalaca, ne će znati o čemu se radi. Naći utočište u jednoj »fabrici šećera« značilo bi za beskućnika, da je postao radnik u toj fabrici. Naći utočište kod prijatelja pjesnika Murna u fabrici šećera moglo bi da znači da je pjesnik Murn bio neka vrsta vlasnika jedne fabrike i tako dao utočište svome prijatelju, gdje je i umro već poslije nekoliko nedjelja, naime u toj fabrici. Što je, međutim, »cukrarna« značila u historiji slovenske poezije, o tome bi autor ovoga prikaza trebao da progovori jasno. Nije to bila nikakva fabrika šećera nego jedna krntija i podrtina napuštene i ostavljene fabrike, u kojoj su skapavali pjesnici kao pacovi bez krova i kruha.

II/6–15.

Ovo nepismeno, mucavo, nepoetsko opisivanje pojedinih lirskih motiva govori o tome kako naši Orfeji još uvijek sviraju gluhonijemome kamenju, a i mačke bi već bile proplakale.

Skratiti i svesti na stvarne motive. Da se ne zaboravi slika pjesnika!

 

KHUEN

(M. Gross) (Mirjana, poznata po sjajnom radu o pravašima, op., T.T.)

Kao i tekst o Koaliciji ad discutandum. Ovako ne može.

Ů 1. Kad je već riječ o našim intimnim (narodnim) sramotama ili da se brišu ili da se svedu na činjenično stanje, 

Govoriti o Mažuraniću da je bio bečki, znači protumadžarski orijentiran, jer sama stilizacija Mažuranićeve politike kako »ni banovanje antinagodbenjaka Mažuranića — nije moglo poboljšati te odnose«, sama je po sebi protuslovna, jer je logično da banovanje Mažuranića kao dvorskog čovjeka u bečkom smislu ni u kom slučaju »nije moglo poboljšati te odnose« s Mažuranićem, pošto je Beč stajao na strogo legitimističkom nagodbenjačkom odnosu spram Madžara, prema tome sve to zvuči neodređeno i apstraktno…Zaobiđimo, dakle, neuralgične pojmove i svedimo konstatacije na takozvani enciklopedijski tip fraziranja: »Khuenov dolazak bio je neka vrsta kaznene ekspedicije koja je imala obuzdati Nezavisnu Narodnu Stranku i Stranku prava kao protagoniste hrvatske protumađžarske politike i njihovu saborsku ulogu uskladiti s interesima madžarske državne ideje«.Na temelju svog određenog i jasnog programa madžarizacije, s očitom namjerom da pod svaku cijenu slomi hrvatsku opoziciju, grof Khuen je uznastojao pretvoriti između ostalih mnogih drugih regionalnih hrvatskih svijesti onu slavonsku, u posebnu nacionalnu svijest. Vodila se onda politika na apstraktno »oporbenjački« način lošim stihovima, a produbljivanju jaza između grčke i latinske vjeroispovijesti, tog kobnog novog faktora u okviru rađanja nacionalne svijesti kod Srba i kod Hrvata u Hrvatskoj. Khuen je pristupio metodički. Svojim dosljednim favoriziranjem Pravoslavlja (Vasa Đurđević u Saboru, karlovački vladika koji u Saboru Karlovac ostentativno zove Karlstadt itd.), Khuen za svoju solidnu unionističku većinu, a te će se metode produžiti sve do poznate parole »Dok je nama Like nema republike«, i uroditi paroksizmima uzajamnih negacija od pogroma 1903 do 1941. Svojim metodama Khuen je zaveo režim otvorenog protuzakonitog nasilja sa policijskim terorom: on provodi sve svoje saborske izbore, on svodi broj zastupnika od 110 na 88, pojačavajući uticaj virilista, on uvodi novi poslovnik sa takozvanom kloturom i sa proširenim pravima predsjednika, on sprečava svako ozbiljnije istupanje opozicije, ukidajući porotu za štamparske prestupe, plijeneći štampu, zabranjujući skupštine opozicionarnih stranaka, on činovništvo u administrativnoj upravi i sudstvu pretvara u poslušno roblje. Khuen poništava autonomiju Sveučilišta (afere s otpuštanjem profesora A. Frankija, Koste Vojnovića i Frana Vrbanića), on se obara izravno na rad Jugoslavenske akademije a naročito na biskupa Strossmayera s namjerom da ga ekonomski uništi (sekvestar na đakovačko biskupsko vlastelinstvo)…A kad je već riječ o nijemim grbovima, a u vezi s Franom Kurelcem, preporučam u samome tekstu neke emendacije(lat. ispravak rukopisa,op.,T.T). Zbog svog demonstrativnog ispada, kada je nasred Markova trga izviždao protagonista madžarske Nagodbe bana baruna Levina Raucha, Frano Kurelac otpušten je iz službe, da bi, dva mjeseca kasnije, bio demonstrativno izabran za člana Jugoslavenske akademije. Za učitelja hrvatskoga jezika na riječkoj gimnaziji, gdje je učiteljevao pet godina, bio je imenovan politički, pa je i sa Rijeke iz političkih razloga isto tako protjeran. U znak poštovanja, u znak političke demonstracije, Strossmayer je dao Ivanu Rendiću da izradi Kurelčevu bistu, pa kad se 17. VI 1874 već slab i bolestan zaputio u Akademiju da prisustvuje otkriću svog vlastitog spomenika, onesvijestio se na uglu Bregovite ulice i Ilice i prenesen u bolnicu umro.

 

KLAIĆ, MIHO

II/4. Što znači »borba za kroatiziranje općina«? Ispada kao da ovo pohrvaćivanje dalmatinskih općina predstavlja kroatizaciju nečega što nije bilo hrvatsko.

 

KLAIĆ, NADA

Bogami mislim da nema ni po kakvom kriteriju razloga da uđe u E.J.

Koje je njeno samostalno djelo? To što je suradnik djela Historija naroda Jugoslavije? Ili što je uredila jednu zbirku Izvora? Sve ostalo su radovi iz publikacija, godišnjaka, zbornika i t.d.

(sukob dvaju jakih ega, senzacionalističke povjesničarke i "sveznajućeg" književnika, još sredinom osamdesetih gospođa Nada se studentima javno žalila na Krležu da je docirao svima. Isto potvrđuje i novinski meštar Ive Mihovilović op., T.T.)

 

KLOVIĆ, JULIJE

.II/2. »Umro je u palači Farnese«? Po čemu je to važno da je baš u palači Farnese umro? Kao stanar ili kao podstanar?

Generalna napomena:

Čovjek često misli da naši feuilletonisti kada iz svoje kulturnohistorijske uzvišenosti govore svojim umišljenim žargonom o raznim pojavama, sa prizvukom omalovažavanja pojedinih artista, da tjeraju šegu, ali to nije tačno. Oni nemaju pojma o značenju pojedinih fraza kada se izražavaju kao što slijedi: da je »Klovio sveden na pravu mjeru«. Na kakvu je to pravu mjeru sveden Klovio, na takvu, da je »posljednji veliki predstavnik minijature«. Ima li ova oznaka pejorativan značaj? Svakako da ima, jer Klovio je »pretjerao naglašene muskulature i patetične poze«, i na kraju, on je samo »vrstan poznavalac métijera«. Dakle neka vrsta vještog zanatlije, ali je III/24 »pretjerano bujan, a u koloritu često sladunjav«, a na kraju IV/1–4 on nije ni minijaturista! Pitamo se na kraju što je Klovio? A sve treba da bude apologija! Dogovorili smo u principu što treba ilustrirati i kako.

 

KNJIŽEVNIK (A.B. Šimić i Stanko Šimić) (2.)

Predlažem da se briše. Nema smisla donositi časopise koji su izlazili svega u tri broja.(poznata je Krležina mržnja na Šimića,jakog i originalnoga rivala,moćnog pjesnika i kao handžar oštrog kritičara koji je dirnuo i Krležu i Meštrovića,op.,T.T)

 

KOČEVAR, ŠTEFAN

Generalna napomena: Vidi antiilirsku alergiju kod naše braće Slovenaca. Ovi Štajerski Iliri (Kočevar i Krempl i t.d.) trn su u oku naše redakcije s onu stranu Sutle. Prema tome (I/1) »širitelj ideja narodnog preporoda u Štajerskoj«, djelovat će tamo provokatorski, kao i to što se govori o Kremplu i o Kočevaru.

 

KONKORDAT

(Viktor Novak)

I/2–4, može se brisati, jer je pod 4–6 rečeno sve što je potrebno za objašnjenje ovoga pojma.

III/13–14.

»i uvođenja monarho–fašističke doktrine« — briše se.

V/7–19.

Historijska je šteta što se Viktor Novak nije sakrio pod Varnavinu suknju. Sve ovo o trovanju Varnave i o onoj Litiji, ne treba da uđe u E.J.(Varnava,rođen kao Petar Rosić u Pljevljima, Crna Gora, Kao patrijarh SPC. (1930. – 1937.+) odlučno se borio protiv konkordata, tj. izjednačavanja katoličanstva i islama sa pravoslavljem.

 

KONSTANTIN VII PORFIROGENET

 Ovaj Porfirogenet interesuje nas isključivo samo u vezi s našom historijom. 25 redaka biografije, a svega 18 redaka za »De administrando Imperio«, malo!  Druga pol. XIX st. t.j. period koji se podudara sa periodom rađanja bilateralne nacionalne svijesti kod Srba i kod Hrvata, životari u sjenci porfirogenetskih svađa i raznoraznih urnebesa o tome što je ovaj u skrletu rođeni historik rekao ili mislio da kaže, govoreći o onim legendarnim danima iz seobe naših naroda, koji prethode jugoslovenskoj politogenezi. Jagić, Dümmler, Rački i toliki politički i publicistički trabanti od Gjalskog do danas, nažalost još se uvijek nisu oslobodili ove porfirogenetske magle. O svemu: De administrando Imperio trebalo bi prikazati svakako iscrpnije i konkretnije.

 

KOROŠEC, ANTON

Ne vrijedi ništa! Neka Ljubljanska redakcija obradi ovog Korošca kako spada! Još malo pak će ispasti kao »vrli rodoljub«, a da je bio fanatički negator svega što je u ovoj zemlji predstavljalo i najneviniju pomisao na neki socijalizam, na neko ljevičarstvo, na neku demokraciju, o tome ni riječi. Treba se samo sjetiti šta je govorio o našim Špancima, kad ih je hapsio poslije španskog sloma, gdje je stigao! Treba se sjetiti njegove cenzure, njegovih ispada poslije atentata u Skupštini, njegovog cinizma i njegove glupe pretvorljivosti, kad je skakao iz bloka u blok i iz kombinacije u kombinaciju i t.d. Treba se sjetiti njegove fatalne uloge u okviru Narodnog vijeća, a naročito one u Ženevi, koju mi ovdje prikazujemo kao pozitivnu (I/24–25) — »gdje je nastojao da postigne priznanje novostvorene države SHS«. Ispada da je Korošec bio borac protivu Orjune (II/8) i t.d.

 

KORUŠKI SLOVENCI

II/18.

»Slovenski« saobraćajni jezik… »Umgangssprache« — govorni jezik. Ovako mi zvuči suviše saobraćajno. »Saobraćajni jezik«, jezik saobraćajnih signala na željeznici ili autoputu. Mislim svakako bilo bi bolje »govorni jezik«. Treba da se odlučimo.

 

KOSOR, JOSIP

I/12–13 »Oporost izraza — koja je dolazila od nepoznavanja zanata« i t.d. U originalu: »koja dolazi«. To se, ne znam zašto, mijenja u prošlo vrijeme, a može se brisati jedna i druga varijanta, jer se pitamo, koji je »zanatlija« pisao bolje u ono vrijeme i da li je u ono vrijeme uopće bilo tzv. »literarnih zanatlija« koji bi bili poznavali svoj zanat?

(Kosor je jedan od najznačajnijih naših književnika, kao Goyin "Kolos" tako i njegov "Požar strasti" naslućuje atavističke strahote svjetskih ratova i revolucija. Krleža ga je nakon II svjetskoga rata zatekao u Dubrovniku, primio u Akademiju i materijalno spasio op., T.T.)

 

KOVAČ, ANTE

U principu treba da uđe, jer je napisao više od tri knjige. Osim toga lice poznato iz knjige »Moj obračun s njima«. Nema smisla da mu se uz prezime navodi i pseudonim (Pfifficus). On je publicista a nije književnik.

I/3–4 da se prestilizuje, »kao zarobljenik austro–ugarske vojske stupio dobrovoljno« — da se provjeri. To nije bila srpska vojska, nego dobrovoljački odredi.

 

KOVAČIĆ, GORAN

I/14–15. Ono o četničkom nožu koji je prerezao grlo »divnom galebu«, da se briše. Nema smisla.

 

KOVAČIĆ, KREŠIMIR

I/4–6 da se briše i da se prestilizuje:

Kao pristaša omladinskog nacionalističkog pokreta izdao u Beogradu brošuru »Hrvatska u borbi za slobodu« (1912).

I/7–8.

»Inicijator i predsjednik Jugoslavenskog novinarskog udruženja«. Rojalističke, režimske i šestojanuarske sramote ne treba isticati bez komentara, jer u ovakvoj stilizaciji zvuče kao neka zaslužna svjedočanstva.

I/9–11.

Neka se vidi kako dugo su trajala ta njegova urednikovanja? Sve efemeride, ostaju samo Novosti i eventualno Jutarnji list.

(Matoš je očito imao pravo što je napadao Krešimira Kovačića, op., T.T.)

 

KOZARAC, JOSIP

I (Ono o raskalašenosti žena). Da se prestilizuje, kao na pr. III/9–11. »Kozarčeva djela su ispričana odmjereno, nerijetko suho, i radi toga trajno ostavljaju dojam nečega ukočena, dojam mirisa umjetnoga cvijeća bez vlastitog dana«. (Ne će biti da je tako). Pored problema seljačkog pogospođenja K. je obrađivao i problem uloge žene u okviru dezagregacije seljačkog života, a to svoje proučavanje razradio je u pripovijesti Tena (1894), u jednoj od najljepših njegovih novela.

 

KRAJINA NEGOTINSKA

Tih »Krajina« bit će kod nas najmanje dvadesetak. Sve Krajine da se svrstaju u preglednom nizu, sa generalnim uvodom, o pojmu Krajine. Krajina je pars extrema uvijek i svagda, pak prema tome i Negotinska Krajina ne može da bude drugo nego to što jeste. Ali Krajina nije samo pogranični dio jedne države, jer kod nas, u našoj historijskoj prošlosti, gdje je državnih vlasti bilo bezbroj i gdje su pogranične zone trajno podvrgnute stalnim promjenama, Krajina je u izravnom ili neizravnom smislu veoma često i ime mjesta, predjela a prema tome upotrebljava se u smislu kao pokrajina ili provincija, a u prenosnom smislu kao vojna, rat ili ratovanje, permanentna guerilla u pograničnim zonama i t.d.

 

KRANJČEVIĆ

II/9–12.

Ako se već govori o tome da nije mogao dobiti mjesto u Hrvatskoj, trebalo bi konkretno navesti koji su to bili razlozi.

I/12.

Ova »intervencija nadbiskupa Stadlera« bila je u svakom slučaju negativna intervencija. Kad se već spominje trebalo bi reći o čemu se radilo.

 

KRITIKA KNJIŽEVNA

(Frangeš–Ujević)

[…]

XV/11. »ali sve mane Matoša kao čovjeka nisu ga omele da dade savršeno tačne slike«. Dosta više o tim ljudskim manama A. G. M. Koje su to njegove mane, i to »ljudske mane«, koje nisu normalno ljudske mane ili koje to ne bi bile?

 

KRIŽEVAČKA GRKOKATOLIČKA BISKUPIJA

Ne ide nikako pod križevačka. Međutim, ja je ne bih brisao i predlažem da ostane pod jedinicom Unijatska crkva, ali svakako u novoj redakciji, a nikako u Buturčevoj, gdje se tako patetično citira literatura Janka Šimraka, o kome se gore kao biskupu ne govori (dakako)!

 

KRMPOTIĆ, JOSIP

Epistola griješnika Matije iz Krivog dola ostavlja me potpuno indiferentnim, bez obzira na sve tamo navedene patetične elemente. Quousque tandem?

 

KULMER, MIROSLAV I/13.

Za Nikolu Tomašića plemenitog Treščerovačkog može se reći šta god se hoće i mogu mu se priznati ili ne priznati atributi bilo koji, ali to da se je u Sabor 1906 kandidovao kao »predsjednik Hrvatsko–slavonske hipotekarne banke«, to se ne bi moglo ipak podnijeti.

 

KVATERNIK, EUGEN

200 redaka, o Kvaterniku mnogo. Neka se temeljito skrati.

 

(Nastavak slijedi)

 

Priredio: Teo Trostmann