Hrvatski Fokus
Religija

Lik i djelo fra Bože Vuce

Franjevac Božo Vuco ubraja se među franjevačke velikane

 
 
Peti svezak biblioteke Umnici Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja bavi se likom i djelom fra Bože Vuce. Knjigu su napisali dr. sc. fra Stjepan Čovo i prof. dr. sc. fra Anđelko Domazet. Recenzenti knjige su doc. dr. sc. fra Daniel Patafta te doc. dr. sc. Tomislav Kovač. Urednik knjige i edicije je doc. dr. dr. sc. fra Ivan Macut.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2020/04/fra-bozo-vuco-obrana-moga-vjerovanja-zagreb-1943-posveta-autora-slika-71234530.jpg
U recenziji doc. dr. sc. fra Daniela Patafta navodi „Franjevac Božo Vuco ubraja se među one franjevačke velikane koji su svoji svećenički i redovnički život proveli u plodnoj samozataji. Niz ovakvih umnika ostao je do danas nepoznat ili vrlo slabo poznat široj crkvenoj i znanstvenoj javnosti uopće. Društveno-političke okolnosti mnoge od njih gurnule su u zaborav prošlosti, međutim često se pojavi potreba da se u znanstvenom istraživanju pronikne u prošlost i tada na vidjelo počinju izlaziti imena umnika koji postaju neizostavni dio naše crkvene i nacionalne prošlosti. Franjevački red među Hrvatima krije dugi niz ovakvih osoba kao što je bio fra Božo Vuco, teolog, franjevac i javni djelatnik koji ovom knjigom izranja iz prošlosti. Ona nam ne otkriva samo iznimnu osobu, nego i daje sliku prostora, vremena i ideja koje su obilježile hrvatsku povijest i njezinu teološku znanost u vrlo plodnom razdoblju između dvaju svjetskih ratova.“
 
Autori su rad podijelili na četiri povezana dijela. U prvom  dijelu pod naslovom Životni put i duhovni lik orisan je fra Božin životni put počevši od djetinjstva, školovanja i opisa njegova profesorskog rada na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj od 1924. do 1945. Zatim se opisuje zagrebački period njegova života i rada, tj. vrijeme od 1946. do 1957., kada je Franjevačka visoka bogoslovija silom prilika djelovala u Zagrebu, te povratak Bogoslovije i fra Bože u Makarsku u kojoj će ostati do kraja svog ovozemaljskog života.
U drugomdijelu rada koji je naslovljen Spisateljska djelatnost autori su se usredotočili na fra Božu Vucu kao pisca i njegov spisateljski rad na polju katoličke teološko-apologetske literature. Fra Božo se posebno istakao pisanjem knjiga, kratkih članaka, priloga i recenzija za Novu reviju.
U trećem dijelu pod naslovom Odjek u javnosti autori iznose neka mišljenja drugih o fra Božinim knjigama koje su čuvale vjernike od opasnih modernih ideja i zavodljivih ideologija. Taj dio autori zaključuju svojim sintetičkim pogledom na aktualnost fra Božine apologetske teologije.
Na koncu u četvrtom dijelu, autori su donijeli iscrpnu Bibliografiju, odnosno popis svih njegovih objavljenih tekstova, koji može služiti kao polazište za dalje znanstveno istraživanje i upoznavanje teološke ostavštine fra Bože Vuce.
 
Dr. fra Božo Vuco (Vojnić Sinjski, 24. XII. 1897. – Makarska, 18. I. 1984.), erudit i apologet vjere, nedvojbeno pripada onim članovima Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja čiji lik i djelo i danas izazivaju veliko poštovanje i divljenje. Nakon školovanja na učilištima Provincije, zaređen je za svećenika u Makarskoj 1921. godine.  Nastavio je studij na Sveučilištu u Fribourgu (Švicarska), gdje je doktorirao 1924. godine. Cijeli je život predavao dogmatiku i crkvenu glazbu na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj i Zagrebu. Kratko je predavao i na Gimnaziji u Zagrebu. Bio je gvardijan u Zagrebu (Majka Božja Lurdska) i Makarskoj. Kao zamjenik provincijala sudjelovao je na generalnom kapitulu Reda, a obavljao je i službu generalnog vizitatora. Dugo je godina uređivao časopis „Nova revija“, koju je izdavala FVB u Makarskoj. Objavio je više knjiga i vrlo mnogo članaka.
O značenju časopisa Nova revija fra Jure Brkan piše: „Nova revija je između dva svjetska rata jedna od vodećih vjersko-kulturnih publikacija. Oko nje se okupio takav krug kulturnih radnika da je u mnogome utjecala na javno mijenje na vjerskom i kulturnom planu, pa je stoga ona nezaobilazna danas za poznavanje religiozno-kulturnih pitanja između dva rata.“
 
U razdoblju između dvaju svjetskih ratova kao i nakon Drugog svjetskog rata ime dr. fra Bože Vuce bilo je poznato u katoličkoj javnosti po plodnoj spisateljskoj djelatnosti. Najznačajniji i najzapaženiji fra Božini radovi jesu tiskane knjige, njih sedam:  „Bog, čovjek i religija“; „Obrana moga vjerovanja“ (koja je doživjela tri izdanja); „Lurd. Prigodom stogodišnjice ukazanja i čudesa“; „Od atoma do svemira“; „Jezik prirode i prirodoslovaca“; „Jezik današnjih američkih prirodoslovaca“ i „O komu nam govori priroda“. One su pravi odraz njegova razmišljanja i pisanja o kontekstu misaonih strujanja svoga vremena i prilika u kojima je živio. Posebnom je pozornošću pratio odnos velikih znanstvenika prema Bogu i religioznim problemima, dočitavao je njihove misli i poruke ustrajnom voljom i unutarnjom energijom te dokazivao kompatibilnost znanosti i religije upravo pozivajući se na autoritet poznatih i cijenjenih znanstvenika svih znanstvenih disciplina i pravaca. U nastojanju da prikaže religiozni pogled na svijet i ljudski život koristio se u svom pisanju metodom pitanja i odgovora kako bi odgovorio na zamršena pitanja i tako pomogao religioznim ljudima u njihovoj duhovnoj i intelektualnoj izgradnji.
Dr. fra Božo Vuco nije bio izvorni teolog u smislu što je stvorio vlastiti teološki sustav ili pak zastupao neke izvorne teološke teze. Unatoč tome, crkvena je javnost prepoznala njegovu kompetenciju na dogmatsko-apologetskom području, kao i autoritet u temama kojima se bavio dugi niz godina. Slobodno bi se moglo reći da je bio teolog koji se obilno koristio tuđim polazištima i dokazima, dakle teolog-kompilator, divulgator, popularizator teološko-apologetske misli koju ustrajno prenosi čitateljskoj publici, koristeći se tvrdnjama znanstvenika svjetskog ugleda. To radi na jednostavan i pristupačan način tako da njegovi tekstovi imaju osobitu pastoralnu i praktičnu vrijednost. Na jedan vješt način uspio je približiti čitateljima velika religijska pitanja o Bogu, Božjoj egzistenciji, religiji, besmrtnosti duše, vjeri i bezvjerju, redu u mikrokozmosu i makrokozmosu, odnosu vjere i znanosti, s posebnim zanimanjem za stavove koje o religiji imaju poznati svjetski znanstvenici. U svojim knjigama donosi brojne primjere kako je čovjeku moguće na određeni način i u određenoj mjeri spoznati Boga, dakle kako možemo ukazati na Boga, otvoriti pristup k Bogu, raščistiti određene nesporazume ili predrasude na području ljudskog traganja za Bogom. Dakako, u tome katkada čovjek mora prijeći dugi put. Na taj način doznajemo ili naslućujemo tajnu Boga. Međutim, činom vjere i prihvaćanjem Božje objave otvara nam se drugi, neusporedivo dublji i širi pristup Bogu.
Ono što se autorima knjige čini iznimno značajno istaknuti jest da je fra Božo svojim knjigama o prirodi pokazao da se u teologiji nije dovoljno metodološki koristiti dedukcijom (znanstvenim procesom koji proizlazi iz općeg u prema pojedinačnom), tj. deduktivnim silaskom od objavljene Riječi k empirijskoj stvarnosti. U doba znanosti za vjeru je bitna i indukcija tj. induktivni ulaz od znanstvenih uvida prema Riječi povijesne objave, zatvarajući tako hermeneutički krug stvaralačko-spasenjske objave Božje. Iako je on tek slutio sve posljedice epohalne promjene paradigme u modernoj znanosti početkom dvadesetog stoljeća kada su formulirane dvije značajne znanstvene teorije – teorija relativnosti i kvantna teorija – u svojim tekstovima pokazuje zadivljujuću otvorenost novim znanstvenim spoznajama u kojima prepoznaje na djelu savršeni stvaralački Božji um.
U određivanju odnosa između vjere/religije i znanosti za njega je od ključne važnosti bilo da se ne dopusti izjednačavanje kršćanske vjere s praznovjerjem ili fideizmom. Vjera koja ne nalazi svoje uporište također u razumu nije ljudska ni kršćanska vjera. Zato je fra Božo imao povjerenje u ljudski razum, duboko uvjeren da su „prirodne znanosti i religija najbolji saveznici“.
 
Možemo stoga zaključiti s njemačkim teologom Johanom Baptistom  Metzom „apologija jest i ostaje osnovna crta svake izvorno kršćanske teologije“. Tako su autori apologeti u drugom stoljeću željeli da njihovi obrazovni protivnici ozbiljno saslušaju kršćansku poruku . Slično je neoskolastička apologetika branila temelje istine kršćanske vjere koje je prosvjetiteljstvo nijekalo. Dr. fra Božo Vuco to je činio u vremenu agresivne ateističke i materijalističke ideologije dvadesetog stoljeća.
U svemu tome ostaje trajna aktualnost njegove apologetske teologije, poglavito danas kada je suvremena kritika religije na Zapadu sve više kritika kršćanstva i Katoličke Crkve. Ta je kritika u direktnoj povezanosti s njezinim društvenim i medijskim utjecajem. Apologetska teologija stoga ne može odustati od zadaće da se argumentirano uključi u javni prostor kako bi objasnila nesporazume, netočnosti i poluistine na račun kršćanske vjere, dajući na taj način svoj doprinos novoj evangelizaciji.
Ako bismo htjeli pronaći prikladan naziv za fra Božu Vucu, onda bismo mu najradije nadjenuli naslov – apologet kršćanske vjere. Zato je s pravom o njemu ustvrdio Vicko Kapitanović: „Svojim širokim znanjem i teološko-spisateljskom djelatnošću utisnuo je pečat čitavom jednom razdoblju hrvatske religiozne misli naročito na području apologetike. Spisi su mu bili rado čitani ne samo među katolicima nego i među pravoslavnima i muslimanima.“
 
„Ova knjiga pruža zanimljiv doprinos proučavanju povijesti Crkve, franjevaštva i teologije u hrvatskim i širim europskim (ne)prilikama većeg dijela 20. stoljeća obilježenom totalitarnim ideologijama, tragičnim svjetskim ratovima, nametljivim prirodoznanstvenim pozitivizmom te sve većim raskorakom između kršćanske vjere i suvremene kulture. U takvo turbulentno i neizvjesno vrijeme fra Božo Vuco je teološkom erudicijom i svestranom spisateljskom djelatnošću nastojao svoje katoličke suvremenike informirati, educirati i motivirati da očuvaju budnost duha i snagu vjere. Na ovaj je način vršio svoje redovničko i svećeničko poslanje te svjedočio o trajnoj vrijednosti i izazovnosti kršćanske vjere, neovisno o povijesnim okolnostima i nedaćama.“, piše u recenziji doc. dr. sc. Tomislav Kovač.
 

Nives Matijević

Povezani članci

Majci

HF

Izgleda, drugog puta nije bilo

HF

Pomozimo Koptima!

HF

Majka Ana

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...