Na Orluškovu salašu

Obnovio ga je i uredio Ladislav Suknović

Unazad desetak godina u Srbiji svakog radnog dana u 17:45 sati ne možete na ulici naći niti jednog Hrvata. Svi sjede pored televizora i išćekuju nove vijesti na devetominutnom dnevniku na hrvatskom jeziku Jelene Tumbas (alijas Hajduković) iz Donjeg Tavankuta ili bar oko Donjeg Tavankuta. Niste razumjeli, nije Jelena iz Donjeg Tavankuta (iako nije daleko odatle), već vijesti, a one su toliko zanimljive, uzbudljive i kulturne da se 57.900 Hrvata u Republici Srbiji njima oduševljava do ludila. Postali su i potpuni ovisnici. Prvo su se neprimjetno navukli na vremensku prognozu. Hrvati ne mogu više izaći na ulicu dok ne čuju na tom dnevniku na svom jeziku kakvo će biti vrijeme, a najviše vjeruju Jeleni kada im ona to osobno otpjeva uz želju da lijepo provedu ostatak dana, bez obzira na vrijeme. I tako preko vremenske prognoze vremenom su shvatili da se sva zbivanja vezana za ovdašnje Hrvate, kulturna, politička i ostala, odvijaju u Donjem Tavankutu ili nedaleko od Donjeg Tavankuta.

Jučer smo čuli još jednu fantastičnu vijest: Na turističku kartu Donjeg Tavankuta upisan je još jedan salaš, Orluškov salaš, nedaleko od Donjeg Tavankuta, čiji je glavni objekat građen početkon prošlog stoljeća. Obnovio ga je i uredio Ladislav Suknović i njegova obitelj. Ladislav ima dugogodišnje iskustvo u njegovanju tradicijske kulture, arhitekture i gastronomije donjotavankutskog atara. Hrvati nemaju riječi pohvale za ono što umije i može Ladislav, a posebice smo oduševljeni mi srijemski Hrvati. Mi tako nečega nemamo, a i da imamo ne bismo umjeli, ali i kada bismo umjeli ne bismo imali novca da to realiziramo.

Eto, primjerice, rodna kuća bana Jelačića u gradu Petrovaradinu ne može se porediti sa Orluškovim salašom. Nema šanse da uz polumilijunski grad Novi Sad i nedaleki dvomilijunski grad Beograd, na saobraćajnim čvorištima sjevera i juga i istoka i zapada, dovučemo u nju toliko turista koliko će ih preko blata i oranica donjotvankutskog atara nahrupiti na Orluškov salaš. I vidimo prvi „turisti“ su već tu: ravnatelj NIU „Hrvatska riječ“ Ivan Ušumović, član nacionalnog vijeća zadužen za kulturu svih Hrvata u Srbiji Darko Sarić Lukendić i drugi „Bunjevci hrvati“ s vrhuške.

Izgleda da je pola milijuna eura koje je od Vučića za uređenje rodne kuće bana Jelačića dobila još prva ljubav pridsidnice vijeća, njena druga ljubav uspjela preusmjeriti k svom rodnom donjotavankutskom ataru, pa je nešto preteklo i za Orluškov salaš. A Ladislav je toliko radio na slami, jabukama i sličnim tradicionalnim kulturama, arhitekturama i gastronomskim manufakturama po donjotavankutskom ataru da je zaslužio da ima svoj salaš. Poslije Branka Horvata, Petra Kuntića, Tomislava Žigmanova i još nekih, on je zaista slijedeći zaslužni Bunjevac kojem treba dati novac koji pripada svim Hrvatima u Srbiji. A i pridsidnik je kulturnog društva Bunjevaca u Donjem Tavankutu, i to ne onih Bunjevaca nehrvata, kojih je pun Donji Tavankut, već ovih što ima manje, koje mi srijemski Hrvati ne možemo nikako razlikovati od tih prvih. Drugo, Ladislav je prvi dopridsidnik pridsidnici vijeća, u Upravnom je odboru NIU „Hrvatska riječ“ i još kojekuda, pa taman posla da nema svoj salaš. A ima se novca. Ako treba i od rodne kuće bana Jelačića, ona je negdje tamo daleko u Srijemu!

Rodna kuća bana Jelačića se ni po arhitekturi ne može mjeriti s Orluškovim salašem, o povijesnim elementima, godini gradnje i o svemu drugom da ne govorim. U njenom podrumskom dijelu je prava konoba koja je decenijama radila i bila poznata po dobrom jelu i vinima, ali to su srijemska jela i fruškogorsko vino, što se također ne može porediti s donjotavankutskim. Zato rodna kuća bana Jelačića treba viječno da zvrji prazna, a svi odosmo i sve ode u Donji Tavankut i okolicu! Drskosti otimanja „Bunjevaca hrvata“ od Hrvata u Vojvodini nema kraja, pa ću na kraju biti toliko drzak da odgovorno i argumentirano kažem da moja pradedovska kuća u Hrtkovcima, o kojoj sam napisao i knjigu „Hrtkovci, priče o staroj kući i o mladosti“, više vrijedi od Orluškovog slaša. Sagrađena je 1867. godine kao pravo malo remek djelo seoske arhitekture, a stoji još i danas i na njoj su mnogi originalni elementi, ali iz takvih kuća Hrvati su isterani, bez nade da se tome posveti bilo kakva pažnja. Posebno ne od onih koji nas danas vode, predstavljaju i zastupaju!

Miroslav Cakić