Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Politika i rodijački kapitalizam

Birajmo one kojima vjerujemo

 
 
Ovo moje razmišljanje je rezultat puno čitanja i razgovora s pametnim, stručnim i apolitičnim ljudima, koji znaju staviti uzroke i posljedice u pravilan odnos i donijeti stručne i logičke zaključke, bez  obzira na političku situaciju, odnosno na stanje  u kojem je netko  trenutačno pozicija, a netko drugi opozicija, ili se jasno ne vidi tko je tko, koje su i kakve čije ideje (ako ideja uopće ima???) svjetonazor, političko opredjeljenje, stranački i koalicijski programi(?), nacionalni interesi i nacionalni prioriteti, bez sjene stranačkih prioriteta, koji proizlaze iz potreba stranačkih lidera.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2020/06/footer.png
Kako god se prilazi i okrene bilo kojem problemu, koji je važan i bitan, koji sprječava naš napredak, uzrokuje stagnaciju i nazadovanje, čime smo najgori po općem i posebnom standardu, od svih republika našeg  bivšeg sustava, država u okruženju (Rumunjska), država poznatih po niskom i slabom standardu (Češka, Poljska..), a vrlo skoro će nas prerasti Albanija, nekada poznata po siromaštvu, zaostalosti i diktaturi, kao glavni uzrok svega zla, proizlazi i nameće se rodijački ili ortački kapitalizam (crony capitalism), koji nije samo epidemija, već pandemija, od pamtivijeka, što dokazuju povijesna istraživanja i arheološki nalazi, diljem svijeta. To društveno zlo, s dubokim korijenima raznih i različitih korova, je teško kontrolirati, spriječiti njihovo širenje, a kamoli iskorijeniti, jer su čvrste, duboke,  višestruko isprepletene  veze i ovisnosti između glavnih aktera, koji stvaraju, podržavaju i egzistiraju na rodijačkom kapitalizmu.  U euforiji stvaranja države Hrvatske, mnogim promjenama, samostalnosti, neovisnosti, suverenosti, demokraciji, slobodi,…., nekako nam je promaknula  (namjerno ili nenamjerno) promjena u ekonomiji, odnosno gospodarstvu, koja je bitna za sve ostalo.
 
Prije Domovinskog rata započela je i trajala pretvorba (1988.-1991.), a od 1991. započela je i privatizacija. Bilo je to netransparentno bogaćenje pojedinaca, tajkunizacija, otimačina državnog i društvenog,  zapravo zauzimanje novih položaja starih socijalističkih kadrova u politici i gospodarstvu. Te elite su uspjele zadržati svoju moć, utjecaj i povlastice, čak ih i razgranati i ojačati. Dobivali su velike, bogate tvrtke za sitniš ili besplatno. Uskoro su ih uništili. To traje sve do danas. Funkcije i ovlasti otaca, moć, utjecaj i vlast, uglavnom su, preuzeli njihovi sinovi i kćeri, ili naročito zaslužni članovi državotvorne stranke, koji su došli u priliku da svojom odlukom ili djelovanjem pogoduju sebi ili sebi bliskim osobama, na štetu interesa javnosti ili pojedinaca koji su im dali svoje povjerenje. Došlo je do sukoba interesa osobnog i javnog, pri čemu privatni interes uglavnom pobjeđuje, što je klasični primjer korupcije, plod rodijačkog kapitalizma.
 
Prema enciklopediji rodijački ili ortački kapitalizam je pojava poslovanja gdje poslovni uspjeh ovisi o bliskim, ortačkim odnosima, vlasnika tvrtki i političara u vlasti. To je relativno mali interesni skup, čvrsto povezanih aktera, koji sve ostale drže na kratkom povodcu i određuju im dokle smiju i mogu ići u svojem radu i djelovanju. Oni koji im se priklone, imaju nekakve šanse da ostanu i opstanu, dok oni drugi prodaju. Takvi nisu njihovi. Tu nema veze znanje, obrazovanje, sposobnosti, vještine, inovacije, kreacije, nove tehnologije… već pripadnost političkoj stranci i moćnim tajkunima u vrhu biznisa.  Rodijački kapitalizam na poznaje slobodno tržište, ne dopušta nikakve egzibicije i iskakanje iz šablone, koju stvara i nameće plutokracija i kleptokracija, odnosno njihovo djelomično ili potpuno preklapanje, ovisno od situacije do situacije. Udružene kompanije odnosno njihovi vlasnici imaju posebne povlastice u mnogo čemu. Dobivaju ih od državnih dužnosnika koje skupo plaćaju, čak i onda kad ti dužnosnici rade u fušu, poput nedavno uhićene visoko pozicionirane stranačke i državne dužnosnice, koja se stalno izvlači iz sličnih  očiglednih  koruptivnih afera. Djelovanjem tih i takvih državnih i stranačkih dužnosnika stječe se dojam u javnosti, kako  država odnosno vlada podržava rodijački kapitalizam iliti korupciju, što automatski projicira sve ono što iz toga proizlazi naročito osobna korist, na račun drugih, koji su tim djelovanjem oštećeni.
 
Mnogo je knjiga i stručnih radova o tome napisano. David Graeber u svojoj knjizi Dug – prvih 5000 godina piše: „Ljudi s bogatstvom i moći tipično monarsi, pisali su pravila koja su im omogućila stjecanje koristi na štetu drugih…“ Vrlo indikativno i prepoznatljivo u nas, naročito prilikom “nezgode” s Agrokorom. Nije to jedino, ali postoji i usvaja se kao opća špranca koja se prilagodi pojedinom problemu i situaciji. Stranka koja ima monopol nad “hrvatstvom” i domoljubljem smatra da smije, može i mora podržavati “svoje”, radi svojeg ostanka i opstanka. Uhićena “kninska kraljica” je model vladajuće partije i rodijačkog kapitalizma. Dođe mi žao svih onih ljudi i članova HDZ-a, koji su stvarali tu stranku, ostali u njoj i sada se srame onih koji su stranku pretvorili u kartel, koriste je za osobne ciljeve i osobni probitak., ukamaćuju svoje članstvo, reketare, pogoduju, kadroviraju, kroje sudbinu pojedinaca i društva, na nepošten i štetan način.
 
Neki se po medijima pitaju kako čovjek s relativno malim prihodima i tvrtkama od praktički nikakvog značaja, može davati milijune mita, onima koji mu pomažu. Od kuda mu taj novac? Zna se! Daje od onoga što dobije. Tako oni svi rade. Nijedan ručak nikada nigdje, ni za koga nije besplatan. Uglavnom sve to plaćamo mi na, bilo koji način i to godinama. Jedan autor koji godinama piše o ortačkom kapitalizmu, mitu, korupciji, korumpiranim dužnosnicama se pita: “Koliko je bilo 'Josipa Rimac' od Tuđmana do Plenkovića?” Gdje su one danas? Koliko ih je još ostalo na dužnosti, bilo kojoj? Tu su oko nas, na svim razinama. Ti i takvi dijele Hrvatsku na dvije  “tvorevine” domoljubnu i nenarodnu, koje se nikako ne mogu spojiti u cjelinu, na prirodan i normalan način. Zapravo ne znaš koja Hrvatska je koja. Koja je domoljubna, a koja nenarodna. Spaja ih djelomično ili potpuno rodijački kapitalizam. Kakav je to spoj gledamo i osjećamo, godinama. Trpimo zbog toga, iseljavamo se, postajemo apatični, depresivni, netolerantni, agresivni i tupi. Umjesto da guramo glavu u pijesak i šutimo, trebali bi biti jako glasni, aktivni i učinkoviti.  To je naša zemlja. Tu gradimo svoj dom. Tu su nam se rodili preci. Tu će nam se roditi unuci i praunuci. Dužni smo im osigurati okruženje dostojno čovjeka.
 
Dužni smo se usprotiviti svemu onome što nas uništava kao narod, zemlju i državu. Ne treba nam nikakva revolucija, već evolucija, svakog pojedinca i cijelog društva. To se može postići na već idućim izborima za Sabor, barem djelomično. Birajmo one ljude kojima vjerujemo, iza kojih se ne vuku nikakvi repovi, koji ne lažu, koji ne kradu, koji se nisu preko noći obogatili, koji se ne srame svoje prošlosti, koji nam ništa ne skrivaju, koji ne nastupaju s figom u džepu, koji znaju, hoće i mogu, kojima je Hrvatska u srcu, koji ne kalkuliraju što će ulaskom u vlast dobiti, nego što će državi dati, koji su iskreni, pošteni, domoljubni, jednostavni, karakterni i normalni, koji su naši, a ne Soroševi, Trumpovi, Putinovi, Erdoganovi, Vučićevi, Orbanovi, Karamarkovi, Plenkovićevi ili Milanovićevi.
 

Ankica Benček

Povezani članci

Pogodovanje – dio sustava Milanovićeve Vlade

HF

George Soros – “veliki humanist i čovjekoljub”

HF

I Slavka Goldsteina na optuženičku klupu

HF

Šešelj nije luđak nego monstrum iz laboratorija velikosrpstva

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...