Nalazimo se na prekretnici gdje nadzor nije samo ograničen na to što radimo, već i kako se osjećamo
Prije svega, širi se posvuda sa bolešću. Zatim, vidimo promjenu u prirodi nadzora sa tzv. nazdora preko kože do potkožnog nadzora. Nadzor preko kože obuhvaća stvari koje radimo, mjesta na koja idemo, ljude koje srećemo i programe koje gledamo na televiziji. Znamo da već godinama, korporacije i vlade razvijaju sposobnosti, tehničke alate da prate što mi radimo. I to im daje mnogo uvida u naše političke poglede, naše preferencije, čak i naše ličnosti. Ali sada se događa da se nadzor počinje uvlačiti pod kožu, otkrivajući ne samo što radimo, već kako se osjećamo. Naravno, to je, u ovom trenutku, fokusirano na samu bolest. Kako bi znali jesmo li bolesni, sistemi za nadzor trebaju podatke o tomu što se dešava unutar naših tijela – našu temperaturu, možda krvni pritisak, možda puls. Svi ovi podaci mogu biti iskorišteni da se ustanovi naše zdravstveno stanje.
Yuval Noah Harari
Ali kada nam nadzor uđe pod kožu, može biti upotrijebljen za mnoge druge svrhe. Na primjer, ako čitate ovaj članak ili gledate popratni video, to bi moglo dati neke naznake o vašim političkim pogledima ili o vašoj osobi. Ali što ako vam se nadzorni ustavi mogu zapravo zavući pod kožu dok ih čitate ili gledate? Možda vas TV promatra, a biometrijska narukvica na vašem zglobu mjeri vam temperaturu, krvni pritisak, puls. Mogu znati ne samo što čitate ili gledate već i kako se zbog tog osjećate – što vas ljuti, što vas nasmijava, slažete li se sa mnom ili mislite „da sam lud“. Implikacije ovoga su ekstremne. Mogu ići sve do uspostavljanja novih totalitarnih režima, gorih od svih koje smo ranije vidjeli. Mogu rezultirati ogromnim revolucijama na tržištu rada, u ekonomiji, u osobnim odnosima.
Ja nisam protiv samog nadzora. Mislim da u ovoj pandemiji trebamo iskoristiti sve dostupne tehnologije da se protiv nje borimo i da ublažimo popratnu ekonomsku krizu. Nadzor nam može u tom pomoći. Može, na primjer, ublažiti izolaciju i omogućiti ljudima da se puno prije vrate na posao, u školu ili na fakultet nego da nemamo ovu tehnologiju. Ali treba ga provoditi pažljivo. Postoje dvije glavne smjernice koje bi trebalo slijediti. Prije svega, trebamo pratiti ljude jesu li bolesni, ali to ne bi trebala raditi policija ili sigurnosne službe koje bi potencijalno mogle upotrijebiti ove podatke za druge svrhe. Trebala bi biti uspostavljena nezavisna zdravstvena tijela ili agencije s jedinim zadatkom da zaustave pandemiju. Podatke koje prikupljaju ne bi trebali dijeliti ni s kim drugim – ni s policijom, ni s našim šefovima ni s našim osiguravajućim kompanijama.
Mnogo ljudi, uključujući političare, opisuju borbu protiv ove pandemije kao rat. A u ratu moramo uključiti sigurnosne službe. Ali ovo nije rat. Ovo je zdravstvena kriza. Ovdje nije riječ o vojnicima koji se kreću okolo s puškama. Ovdje je riječ o medicinskim sestrama koje u bolnicama mijenjaju posteljinu. Ne trebaju nam stručnjaci u ubijanju ljudi. Trebaju nam stručnjaci u brizi o ljudima. Ako želite nekoga staviti na čelo, stavite medicinsku sestru, a ne vojnika ili generala. Ali još bolje, postoje načini da se nitko ne postavi na čelo, načini na koje se informacije mogu dijeliti od osobe do osobe bez središnjeg autoriteta koji ih sve sakuplja. Tako, na primjer, postoje tehnologije koje omogućavaju vašem pametnom telefonu da direktno komunicira s pametnim telefonima u blizini. Recimo da ste bili u kontaktu s nekim tko je kasnije bio pozitivan na testu za Covid-19, pametni telefon te osobe upozorit će vaš pametni telefon i telefone drugih ljudi koji su bili u blizini. Zatim, ako povećamo nadzor nad građanima, moramo to uvijek izbalansirati povećanjem nadzora nad vladama i korporacijama.
Vlade sada donose iznimno važne odluke. Oni dijele novac kao vodu – stotine milijardi dolara, ili u slučaju SAD-a, tisuće milijardi. Ovo bi trebalo pratiti. Tko donosi odluke o tomu gdje ovaj novac ide? Je li pomaže velike korporacije čiji su direktori prijatelji s ministrima ili pomaže malim biznisima? Vlade mogu pokušati reći kako je prekomplicirano pratiti sve ove odluke i uplate, ali to je ista tehnologija. Dakle, ako nije previše komplicirano pratiti nas, onda nije previše komplicirano pratiti njih. Građani trebaju zahtijevati dvije stvari – prvo da njihova privatnost bude zaštićena koliko god je moguće, i drugo da svako povećanje u praćenju njih bude popraćeno povećanjem u praćenju vlada. Ljudi mogu pomisliti, „OK, uvest ćemo ovu izvanrednu mjeru sada, a kada ova izvanredna situacija prođe, kada više ne bude korona virusa, možemo razmontirati ovaj nadzorni sustav.“ Ali mjere uvedene u izvanrednom stanju imaju gadnu tendenciju da nadžive izvanrednu situaciju. Lako je izgraditi sustav za nadzor, ali veoma je teško razmontirati ga kasnije. Uvijek postoji nova izvanredna situacija na vidiku. Sve i ako broj pacijenata oboljelih od korona virusa bude sveden na nulu, vlade će reći „ali mogao bi biti još jedan val ili mogla bi uslijediti epidemija ebole, pa trebamo zadržati ove mjere.“
Koji god sustavi budu sada uspostavljeni, koje god mjere budu usvojene, mislite o njima kao o dugoročnim. I nemojte misliti samo o vašoj trenutačnoj vladi. Možda vjerujete trenutačnoj vladi s ovim nadzornim sustavom, ali sjetite se političara koji vas najviše plaši. Onda se zapitajte „Što će se dogoditi ako ovaj političar bude premijer ili predsjednik za četiri ili osam godina?“ S kojim se sustavom za nadzor osjećate ugodno kada je on na vlasti?
Propitivati političke odluke
Ali najvažnija stvar koju treba shvatiti u vezi svih ovih tehnoloških izuma je da tehnologija nikada nije deterministička. Uvijek u određenoj mjeri ovisi o politici i o našim odlukama. Možemo odlučiti koristiti istu tehnologiju kako bismo izgradili veoma različita društva. Vidjeli smo to u XX. stoljeću kada je ista tehnologija upotrijebljena da se izgrade komunističke diktature, fašistički režimi i liberalne demokracije. Ako danas pogledate Sjevernu Koreju i Južnu Koreju, one imaju pristup istoj tehnologiji, samo biraju da je drugačije koriste. Bit će isto s novim tehnologijama kao sustavima za nadzor. Moramo propitivati političke odluke koje donosimo oko tog kako ih koristimo. Jer s ovom pandemijom osim motivacije da se poveća praćenje, postoji i slaganje javnosti. „OK, uvucite mi se pod kožu, dozvoljavam to.“ To je mali korak jer će sada te informacije prikupljati da saznaju jeste li bolesni. Ali to je ipak korak u opasnom smjeru na značajnom putu pa moramo biti oprezni dok ga poduzimamo.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više