Hrvatski Fokus
Povijest

ETNOGENEZA – Ikavica i hrvatska državna jezgra

Jugoslovenstvo nas je više koštalo nego tisuće epidemija koronavirusa

 
 
Namjerno se stoljećima voda mutila iz političkih i politikantskih razloga, pa i od strane onih koji su u filologiji i povijesti divovi znanosti. O jeziku rode da ti pojem, a Andrija Kačić vrlo dobro i pošteno postavlja stvari iz hrvatskoga kuta gledanja, toliko prije Ante Starčevića i don Mihovila Pavlinovića! Na lijepak čakavice kao jezgre hrvatstva uhvatio se i zaslužni Rabljanin Marcel Kušar (1858. – 1940.); najtočnije bismo hrvatsku državnu jezgru definirali ikavicom koja je išla od Istre do Rame, Konjica, Travnika, Neretve i Pelješca. Gdje se protezala zapadno od Vrbasa i jesu li postojali otoci ikavice u Crnoj Gori i Podrinju? Nebitno pitanje, mislim da ikavci u srbijanskoj azbukovici su kasniji doseljenici iz Srebrenice u kojoj je živjelo dosta Hrvata i drugih katolika. Ikavci su i danas zapadni Ukrajinci, ali kod Ukrajinaca postoje izgovori riječi kakvi su uobičajeni kod kajkavaca, npr. drv = derevo, crv = červj'ak, ali i hrast = dub i domovina = krajina!
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2020/09/HE6_0437.jpg
Marcel Kušar
 
Zanimljiva je djelatnost Zvorničanina (na Drini) Muhameda Hevaia Uskufija (iz Uskoplja?) koji piše 1631. Bosansko-turski rječnik na ikavici! Dio muslimanskih stanovnika BiH potječe iz Slavonije, Like, Dalmacije – odakle bježe nakon pobjede kršćana kod Beča 1683. godine. Ne stoji mogućnost da su južnoslavenski dijalekti bili slični kao bugaromakedonski pa da su se vremenom počeli razvijati u posebnom pravcu, sličnim ih je učinila majmunarija oko književnoga jezika kojega dugujemo koliko našim svećenicima iz doba baroka toliko i masonima i bečkom dvoru te strancima (Kopitar, Šafarik, Kolar, Miklošič), a najmanje osebujnom i talentiranom samouku Vuku Karadžiću čiji dijalekt hercegovačko-dubrovački Srbi ne prihvaćaju, iako odustaju od prakse crkvenoslavenskoga kojega rabe od svojih vladara do Dositeja Obradovića koji jezik rusificira do nerazumljivosti. Evo primjera Dušanove povelje Kotoranima iz 1351. za one koji znaju kirilicu, pismo izumljeno od Bugara: Такожде и азьво Христа бога віерніи Стефань, милостію божіомь царь серблен и грекомь самодержаць всъхь сербцехь и поморсцъхь земліахь, внукь светаго и страшнаго крала Уроша, правнукь господина преподобнаго отца Стефана Немане, новаго мироточца, владики виш наго самодержавиа всъхь серпсцъхь и поморсцъхь земаль itd. (ovo očito nije govorni jezik naroda).
 
Realna je pretpostavka da su Slaveni dolazili u više valova međusobno nesrodnih, jer zašto bi inače Srbi izgubili zapadnoslavenska obilježja jezika (istočna Njemačka) koja su kod Hrvata uočljiva; to što su ikavci dokazuje da nisu dugo proboravili u južnoj Poljskoj, te da su tamo došli iz Ukrajine. Vjerojatno su u Duklji (Crna Gora) i Slavoniji i Sloveniji Hrvati bili samo ratnički vladajući sloj, ali ne ćemo nagađati ipak se pozivajući na bizantske povjesničare Skilicu, Zonaru, Anu Komnenu i druge! Porfirogenet je relativno nepouzdan, te se osobito trudi raširiti srpsko ime na Zapad, ipak u tome ne uključujući Duklju (Crnu Goru). Vjerojatno je i srbijanski knez Časlav imao podršku Bizanta kojemu je Bugarska bila smrtni neprijatelj, ali čudi da tolika stoljeća (sve do XIII. Stoljeća) Srbija kao faktor ostaje ograničena na Sandžak i zapadni dio Kosova, ukoliko se to sve slavenskih državica osjećalo Srbima.
 
Proces nacionalnog formiranja i krojenja identiteta nije još gotov; posebice kod Crnogoraca gdje se 40 posto pravoslavnih Crnogoraca osjeća Srbima (28 posto ukupnoga broja stanovništva) te 60 posto crnogorskih muslimana se osjeća Bošnjacima, iako ih vrlo mali dio potječe iz BiH (u Crnoj Gori je 8,65 posto Bošnjaka, 3,31 posto muslimana). Nakon turskih ratova turska Hrvatska gubi Hrvate koji ili emigriraju ili prelaze na islam, pa čak i na pravoslavlje miješajući se sa vrlo šarolikim doseljenicima koje SPC uspješno formira u nacionalne Srbe. Znanstvenici neka ustanove iz kojih područja ti ljudi dolaze i koliko je među njima bilo Aromuna (Vlaha).
 
Stanovnici istočnoga dijela Srbije bliski su bugoramakedonskim dijalektima (torlaci), a Srijem, Mačva i Beograd nisu bili dio Srbije već Slavonije, barem ne u vrijeme Dušana. Nacije se ne stvaraju u epruvetama, Francusko kraljevstvo iako je staro vrlo je heterogeno, a jezično bliski Nijemci ipak imaju znatne primjese, npr. Balta i Slavena na istoku. Možda je XIII. stoljeće kada Srbija stvara SPC, progoni bogumile i ima restriktivne mjere prema katolicima (čak i u Dušanovu zakoniku) povijesna razdjelnica koju je polumilenijska vladavina Turaka produbila. U Srbiji jest bilo katolika (grad Novo Brdo), primorskih trgovaca, saskih rudarskih tehničara, njemačkih i albanskih vojnika.
 
Srbija jest doduše imala ranu renesansu (lombardska gotika u Studenici i Dečanima), te barok (u Vojvodini), ali je u XIX. stoljeću došla kao miniimperijalna sila na krilima kosovskoga mita, materijalne podrške Zapada i ruskoga i austrijskoga panslavizma. A to nisu realni temelji na kojima se gradi geopolitika i ekonomija. Već i sama geografija čini različitim interese Srbije i Hrvatske, što ne znači da nema mjesta za suradnju tamo gdje postoje zajednički interesi! Samo bez mistike slavstva molim, jugoslovenstvo nas je više koštalo nego tisuće epidemija koronavirusa.
 

Teo Trostmann

Povezani članci

Nikako dopustiti da se zid gradi u tolikoj visini…

HF

Komunistički staljinistički zatvori (5)

HF

Konavle u prvoj polovici XIX. stoljeća

HF

Splitsko-poljička granica tijekom srednjega vijeka

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...