Krik iz magle – nova stihozbirka Malkice Dugeč

Pjesnička riječ Malkice Dugeč prožeta je kršćanskim duhom, zrači religioznom dimenzijom života i naglašava potrebu da se i danas čuje glas vjere

 

 

Proljeće je vrijeme pjesnika i umjetničkog stvaranja. Kad se priroda budi i zimski ogrtač odbacuje a nesebično sunce svoju toplinu prosipa, u pjesničkome nadahnuću pjesme se rađaju i stihovi cvjetaju. Tako je bilo i ove godine Gospodnje 2020. u proljeće rano. Ali, jao! Kuglom zemaljskom šire se tamni oblaci i zli glasi. To ne sluti na dobro. Uznemirujuće vijesti: Kuga! Stigla! Zapljusnula zemlju. Korona joj je ime. Ljudi u nevjerici, zabrinuta čela, prestrašeni. Diljem Europe korona truje, zagađuje, kosi, puni groblja. Vladari svijeta, gopodari sudbina ljudskih i poglavari zemalja, odlučni suprotstaviti se koronavirusu (neki će reći: odlučni uspostaviti novi svjetski poredak?), određuju i naređuju: sve i svakoga locirati, identificirati, izolirati, ukaranteniti, zatvoriti! Odmah!

Vrijeme stalo, panika se širi, police u prodavnicama prazne, tvornice zatvorene, trgovi i ulice puste, nigdje žive duše. Cijeli život strpan u četiri zida. Tišina groblja. Policijski sat. Ratno stanje.

Iz magle straha i neizvjesnosti dopire krik! Odjekuje preko prostranog nevidljivog i nepredvidljivog Sutra.

Krik iz magle – naslov je nove stihozbirke hrvatske pjesnikinje prof. Malkice Dugeč.

Već cijeli svoj život ona pjesme piše. U doba koronavirusa još i više. Od ožujka do srpnja 2020. stvara i zapisuje brojne pjesme, koje već u kolovozu, usred ljeta, ugledaše svjetlo dana u novoj stihozbirci znakovita naslova Krik iz magle, (Malkica Dugeč, Krik iz magle – Pjesme u doba korone, Tkanica, Zagreb 2020.).

Zbirka ima petnaest poglavlja, odnosno ciklusa pjesama razvrstanih prema  tematskom pristupu. Knjiga je dobila svoje ime po jednoj istoimenoj pjesmi, koja je otisnuta i na poleđini a cijela zbirka sadrži stotinu pjesama. Naravno, ova brojka nije mjera u vrijednosnome smislu. Vrijednost ovih pjesama nalazi se u snazi pjesničkog izričaja i u ljepoti umjetničkoga dostignuća.

 

Knjiga je lijepo i stručno uređena, grafičko oblikovanje izvrsno. Ne mogu odvojiti pogled od naslovnice. I sam oblik slova u naslovu, kao jeziva pila s nazubljenim metalnim oštricama, izgleda prijetećih namjera. Krik reže maglu. Strava i užas. Dolina smrti. Valovi studeni. U tome mračnom bezizlazju sasvim je razumljivo da se i krik čuje. Krik je poziv u pomoć. Stvarnost je prijeteća, nije se šaliti s koronavirusom.

Ali iznad svega umirujuće plavetnilo neba i jarko sunce svojim zrakama prkosi zlu, jača otpornost duha, daje snagu i budi nadu u pobjedu Dobra. To je ujedno i poruka ove stihozbirke. Zato ova knjiga nije ni strašna, niti jeziva. Naprotiv, stihovi ove zbirke su melem za dušu prestrašenu i tijelo ranjeno.

 

Malkica Dugeč ne piše o virusu nego o čovjeku, koji, ranjen virusom, luta izmaglicom života tražeći nadu i spas. Ona čuje krik jednog uzdrmanog svijeta i vremena, u sve jasnijoj slici egzistencijalne ugroženosti čovjeka. Ali pjesnikinja ne očajava, ne gubi nadu. Unatoč spoznaji ljudske prolaznosti, nemoći i prijetećeg kraja, nema predaje, život treba živjeti, izdržati sve i nadati se boljemu. Ona se ne boji, ona tješi, suosjeća sa svima, izražava sućut prestrašenima i poručuje svim ljudima kako nisu napušteni.

Njezina poruka je jasna: samo vjera nudi spas! Vjera u Boga čovjeka spašava:

 

„O, Veliki Bože,

Samo milost Tvoja

Spasiti nas može

Od zla što korona

Na velika zvona

Već najavila je“.

(Čovječanstva vapaj)

 

Kako i sam urednik ove zbirke Marijan Majstorović u svojoj „Riječi urednika“ lijepo kaže: „da je pitanje vjere duboko utkano u hrvatsku književnost, još od velikoga Marka Marulića“, tako i naša pjesnikinja Malkica Dugeč gradi svoj misaoni svijet na kršćanskom izvorištu, puna duhovne snage i s uvjerljivom porukom da je vjera u Boga putokaz čovjeku kroz „nemirne noći“ u „vihoru korone virusa“, „u ovo doba boli i straha od smrti“. Postoji vrijeme krika, osamljenosti i očaja ali i vrijeme blizine i pouzdanja, biblijski rečeno, vrijeme utjehe i spasenja:

„Vjera snagu daje.

Čovjek biva jači“.

S ovim stihovima pjesnikinja Malkica Dugeč je na tragu starozavjetnih proroka, koji, puni optimizma, otkrivaju dobrotu i blizinu Božju i ukazuju na nutarnju vrijednost čovjeka u odazivu Božjoj ljubavi.

Pjesnička riječ Malkice Dugeč prožeta je kršćanskim duhom, zrači religioznom dimenzijom života i naglašava potrebu da se i danas čuje glas vjere. Zadnji stihovi velikog broja njezinih pjesama izriču vapaje, molitvu i povratak u Božju milost. Time se otvara jedan novi, smirujući pogled na svijet i čovjeka, u spoznaji nade i utjehe pouzdanje u Stvoritelja biva sve veće a krik iz magle postaje sve tiši.

Zato u svojoj divnoj pjesmi u prozi s naslovom Utjeha prijatelju može napisati:

„A kad doba mine, vjerujem da hoće, nesretne sudbine, i muke, i zloće,

 prisjeti se makar i snom budnim: nisu uzaludnim molitve ti bile“.

Sa sljedećim odlomkom iz pjesme u prozi Vapaj čovječanstva već se tiho gasi nameće se usporedba s biblijskom religioznom lirikom – psalmima. U teškim životnim situacijama psalmi zazivaju Boga da pritekne u pomoć izraelskome narodu, potvrđuju čvrstu vjeru i pouzdanje da će biti uslišani, a pouzdanje se oslanja na Božje milosrđe i vjernost. Tako i Malkica Dugeč upućuje svoju molitvu:

„Usprkos svoj muci, patnjama i jadu, vjerujemo u Te i sretnije pute ka

života skladu. Bože, Ti si nam vjeru i u život dao. Ti ugasi zlobe plamen

zao! Vapaj čovječanstva već se tiho gasi. Bože, usliši ga. Bože, Ti nas

spasi!“

Nije ovo samo deklarativna ispovijed vjere u pjesničkom zanosu nego duboko religiozno uvjerenje Malkice Dugeč. Ona svoju kršćansku vjeru praktično živi i u privatnome životu kao i redovitim sudjelovanjem u nedjeljnoj sv. misi Hrvatske katoličke zajednice u Stuttgartu na hrvatskome jeziku, na kojoj pjesnikinja često čita (ja bih čak rekao: krasnoslovi) misno čitanje – poslanicu.

Njezin dugogodišnji život u emigraciji a onda i izvandomovinski ostaje njezina trajna odrednica.Cijelo ovo razdoblje sudbinski je utjecalo na njezino pjesničko stvaranje. Iako s izvandomovinskom adresom ona je autentična pjesnikinja domoljubnog pjesništva.Tako se i u ovoj zbirci nalaze dva ciklusa pjesama  „Iseljena Hrvatska“ i „Hvatska“. Ona nikada ne zaboravlja svoju domovinu Hrvatsku, pjeva o njezinoj ljepoti, o slavnoj povijesti svoga naroda, o vrijednosti hrvatske riječi, ali i suosjeća sa svojim hrvatskim narodom u ovoj teškoj korona pandemiji.

U pjesmi „Iseljena Hrvatska“ žali zbog iseljavanja mladih hrvatskih obitelji iz domovine:

 

 „Otišli su.

U tuđinu.

Sjetno.

Bilo vam sretno.

I vratite se.

U Domovinu!“

I onda u pjesmi „Zaustavljen san“ opominje i nada se njihovu povratku:

„Gdje si, da si,

Na svom tlu se skrasi

Pa buđenju tihom

Dan uljepšaj

Raspjevanim stihom!“

A onda bi se i sama „Pjesmom prema Domovini“, barem u pjesmi, uputila u domovinu:

„Pjesmom možeš svijet obići,

Vrludati pustinjom.

Pjesmom možeš cilju stići:

Rodnom kraju voljenom.“

 

U ovoj stihozbirci nalaze se i dva ciklusa pjesama u prozi s visokim poetskim dostignućem. Čini mi se da ova kratka vrlo uspjela prozno-lirska ostvarenja, općenito, usred tolikih pjesama, često ostanu nezapažena ili ne budu adekvatno vrednovana. Zato ovdje posebice ističem: pjesme u prozi Malkice Dugeč su također dragocjeni biseri! Lirski jezik a fina proza – to je nešto što samo rijetkima uspijeva. Oni dišu snagom pjesničkog zanosa, bude nove predožbe pojavnog svijeta i potiču na razmišljanje. Neke od njih su, već prema tematskom ishodištu, kratke ispjevane pričice, druge su prava mala filozofska remek-djela, senzibilna poetska zapažanja o čovjeku u sudbonosnome vremenu neizvjesnosti i straha, a druge opet smirujuća (religiozna) meditacija.

 

Bilo bi ne samo lijepo nego i hvalevrijedno skupiti sve ili barem veliki dio njezinih pjesama u prozi iz dosadašnjih stihozbirki kao i novonapisane i objaviti ih u zasebnoj knjizi. Tek tada bi došla do izražaja njihova stvarna vrijednost, kao i pjesnikinja poetska raznolikost stvaranja. To bi sigurno bilo pravo osvježenje u hrvatskoj pjesničkoj sadašnjici.

Ima pjesnika neobično darovitih, „čudo od djeteta“, bljesnu u mladosti a onda im sjaj izblijedi. Ima i onih, koji moraju ostarjeti da bi njihov talent postao stvarno vidljiv.  Malkica Dugeč piše pjesme otkad je živa. Naravno, njezino poetsko nadahnuće zrelilo je tijekom niza godina. Ali već s pjesničkim prvijencem Crveni biseri (objavljen 1960. godine) zasjao je njezin poetski talent koji svijetli dalje i sve jače kroz sve njezine do danas objavljene stihozbirke, tako i u ovoj najnovijoj, tridesetprvoj, Krik iz magle.

 

Malkica Dugeč zastupljena je u brojnim hrvatskim pjesničkim antologijama i leksikonima, nagrađena je s nekoliko književnih nagrada, članica je Društva hrvatskih književnika i mnogih drugih akademskih zajednica i kulturnih udruga u domovini i inozemstvu.

Malkica Dugeč se ne mora dokazivati. S ovom novom stihozbirkom ona učvršćuje visoku poziciju u samome vrhu hrvatske pjesničke ljestvice uopće i sasvim sigurno potvrđuje status najbolje i najznačajnije naše živuće pjesnikinje.

 

Nažalost, imam dojam da ona u domovini još uvijek nije dovoljno poznata niti  prepoznata, vjerojatno i zbog toga što ne živi u Hrvatskoj. Nakon dugih emigrantskih godina u tuđini i s uspostavom slobodne i neovisne države Hrvatske, sigurno je često razmišljala o povratku. Ali treba ju razumjeti. Ona nije mogla ostaviti svoga pokojnog supruga, svoga dragog Božu, na groblju u tuđoj zemlji. I dan-danas, trideset godina od njegove smrti, ona (bez straha od koronavirusa) redovito posjećuje Božin grob u Stuttgartu. Nedavno mi reče, da je opet bila na njegovu grobu i da je opet plakala. Skrivala je suze. Možda bi je netko vidio i pomislio, gle stara žena a plače. A ona nije mogla zaustaviti suze. I to je veličina Malkice Dugeč. Ljudska veličina.

 

Mijo Arapović