Je li Peđa Grbin bio na proglašenju don Miroslava Bulešića blaženikom?
Koliko u SAD-u ima košarkaša (dolarskih) milijunaša, pa američkih nogometaša? Vjerojatno je Michael (Air) Jordan dolarski milijarder. U kontekstu toga, redovito pratim kviz Potjera, gdje vidim da je za natjecatelje, voditelje i lovce poznavanje američke košarkaške lige NBA mjerilo opće naobrazbe u Hrvatskoj. Analogno globalnom, treba gledati i hrvatsko lokalno. Najprije prema Americi. Radi lakšeg dekliniranja, koristit ću imenicu Amerika, ne kraticu SAD.
Peđa Grbin
Ne ću reći da su me Karolina Vidović Krišto, Nino Raspudić i Marija Selak razočarali, nego da sam izgubio moje veliko povjerenje u njih. Doduše, Karolina Vidović Krišto pokušava skrenuti pozornost na ono najvažnije. Pokušala je od Milorada Pupovca dobiti odgovor na pitanje što on zna o smrti doktora Ivana Šretera. Pa ništa od toga.
Međutim, zadnjih dvadesetak godina, svaki dan gledam televiziju (HRT). Nisam brojio koliko je puta za to vrijeme na HRT-u spomenuto ubojstvo Aleksandre Zec. A ne sjećam se da je za to vrijeme na HRT-u, itko ikada spomenuo granatiranje grada Zadra. Zamislite, vojskom okružiti grad od 50.000 stanovnika, oko tog grada postaviti protupješačke mine. Napustiti taj grad, zatvoriti dovod vode i struje tom gradu. I na taj grad baciti desetke tisuća topovskih granata. I na kraju, iz vojnog zrakoplova raketirati putničke brodove kojima Zadrani (Hrvati) bježe od granata isto je što i bacanje atomske bombe na Hirošimu. Pa bi svijet za to morao znati. O tomu bi hrvatski veleposlanik pri UN-u morao govoriti na UN-u. O tomu je hrvatski veleposlanik, ili netko drugi morao govoriti na američkom Kongresu. Kad tamo, o granatiranju grada Zadra, nitko ništa. A o ubojstvu Aleksandre Zec, pišu se knjige i izvode igrane predstave-drame, što svijet gleda u kazalištima. Kao hrvatski državni ratni zločin iz nacionalne mržnje prema Srbima.
Plus toga, u Vojvodini tuku (hrvatske) katoličke svećenike, manipuliraju sa izmišljenom nacionalnosti Bunjevac. A u Crnoj Gori, radi podjele Hrvata, podmeću neku novu hrvatsku političku stranku. Pa Hrvati na zadnjim parlamentarnim izborima u Crnoj Gori ostadoše bez svog zastupnika u crnogorskom parlamentu. Što je sve za hrvatski državni Sabor. I na koncu, kao što je Karolina Vidović Krišto u Saboru pitala Milorada Pupovca što on zna o smrti doktora Šretera, i kao što je Marijan Pavliček u Saboru pitao Draganu Jeckov što ona zna o zločinima nad Hrvatima u istočnoj Slavoniji, netko bi u Saboru morao pitati doktora Vojislava Stanimirovića, je li on krivotvorio liječničke nalaze u ratu? To bi pitanje moralo brinuti i liječničku komoru.
Sad se vratimo Donaldu Trumpu i Joeu Bidenu. Povodom Zvonka Bušića, srpskog Doma u Srbu, Dragane Jeckov, rušenja hrvatske banke u BiH i Zvonimira R. Došena. Kao po običaju, svaka smjena američkog predsjednika, tumači se (nameće se) kao promjena američke vanjske politike, što je sasvim pogrješno. Doduše, zbog unutarnjih problema u Americi, Hrvatskoj više odgovara pobjeda Donalda Trumpa. Međutim, u pitanju je samo promjena taktike. Strategija ostaje ista. Kada Amerika financira gradnju srpskog doma u Srbu, Amerika je saveznik Srbije! A čini mi se da je srpski dom u Srbu sagrađen otkako je Trump predsjednik SAD-a. Kao što svaki imperij ima svoje interese izvan imperija, kao što je Rimsko Carstvo imalo interesa u Kartagi, tako i SAD ima svoje interese na istočnoj obali Jadrana (Hrvatskoj). Neka mi kaže tko što hoće, ja kažem da je Hrvatska od 1945. za SAD Kartaga. Što se može pročitati u kolumni Zvonimira R. Došena na portalu Dragovoljac. Ne znam u kojoj ono kolumni Zvonimir Došen prenosi pismo Maksa Luburića. Gdje se kaže, kako su koncem rata 1945. svi bili zato da vlast preuzme nadbiskup Alojzije Stepinac. Zbog čega Maks Luburić ide kod njega. Pa njih dvojica nastoje spasiti vojsku i narod. I pritom se nameće pitanje: Napustiti Zagreb ili ne? Međutim, obojica iznose bojazan, da će u slučaju ostajanja u Zagrebu, i Amerikanci! sa svojim zrakoplovstvom bombardirati Zagreb. Pa je bolje, kažu obojica, da se Zagreb napusti – poštedi razaranja. Što znači, da je Pavelić ostao u Zagrebu, Zagreb bi bio doživio sudbinu Dresdena. Odnosno Kartage. Najprije zbog Amerike. Koja po Hrvatskoj gradi srpske Domove, i koja tenkovima ruši hrvatske banke u BiH. U korist Turske.
Prema tome, da bi Hrvatska štitila svoje interese sa SAD-om, hrvatski predsjednik je morao pitati američkog državnog tajnika Mikea Pompea zašto je prije 40 godina Zvonko Bušić morao otimati putnički zrakoplov da bi iz njega bacao letke. U zemlji „slobode medija“? Također, morao bi pitati i za materijal u američkom muzeju, o NDH. Pa bi morao iznijeti sumnju kako tu ima opasnih povijesnih političkih krivotvorina, na štetu jednog naroda. Ne znam, po koji ovo put na ovom portalu spominjem Zvonka Bušića i njegovo otimanje putničkog zrakoplova. Jer je to ključno pitanje tragedije Hrvata u Domovinskom ratu. To je ključno pitanje hrvatsko-američkih odnosa. To što Dragana Jeckov govori o ustašama u Saboru je direktna posljedica slučaja Zvonko Bušić. Da se u medijima u SAD-u mogla pisati istina o NDH, sve bi bilo drukčije na prostoru bivše države Jugoslavije. Ali, tu je zabrana negiranja holokausta. A zabrana negiranja holokausta je zabrane iznošenja istine o Jasenovcu. Zbog čega se i danas vrte laži u američkim muzejima o Jasenovcu. Kao nastavak toga, imamo muk o granatiranju grada Zadra i dramu srpsko-hrvatske obitelji Zec, pa film Dnevnik Diane Obexer Budisavljević.
Kao šlag na tortu dolazi „hrvatski saveznik“ koji tenkom ruši hrvatsku banku u BiH u korist Turske, i koji u Srbu gradi srpski spomen dom. Kažu, saveznik Hrvatske SAD, jer je SAD pomogao Hrvatskoj u Domovinskom ratu. I što je američki sudac (Theodor Meron) oslobodio Gotovinu, Markača i Čermaka u Den Haagu. A Hrvatska, nije trebala, nije morala i nije smjela dati Oluju na sud u Haagu. Zbog sub poene. I da nije bilo medijskog i diplomatskog embarga na srpski genocidni program nad Hrvatima, nikakve optužnice ne bi bilo protiv Hrvatske. Također, da je SAD saveznik Hrvatske, bosanskohercegovačka šestorka (Praljak i ostali), ne bi ni bila na sudu u Haagu. Tko i kako upravlja Hrvatskom, to vrlo dobro objašnjava Zvonimir R. Došen u kolumni Strahote balkanskih zabluda (2. dio) na portalu DRAGOVOLJAC. Napokon, kada lider ljevice postade Istranin Peđa Grbin, netko bi u Saboru morao Peđu Grbina podsjetiti na klanje don Miroslava Bulešića u Istri 1947., te i za zasluge istarskog svećenstva (Božo Milanović) za vraćanje Istre Hrvatskoj, na konferenciji u Parizu 1946. Nadajmo se da će to učiniti Zoran Milanović. Ako on to učini, ništa od opoziva Rade Borić. Što mislite, da je u Saboru pitati Peđu Grbina, je li on bio na proglašenju don Bulešića blaženikom?
Jure Vukić, Tribanj
