Vrijedna Krležina pisma

"Područje kajkavštine do početka XVI. stoljeća prostiralo se sve do Valpova na istoku, i do Bihaća na jugu…"

Piše Hanžekoviću (Mato, pravnik, novinar, imućnik) 24. 9. 1926. da mu najkasnije do 26. 9. 1926. pošalje 3.000 dinara "jer mi ovi barabe prete ovrhom".

14. 3. 1926. piše Krleža: "pre svega da ti po mogućnosti objasnim moju dugotrajnu i konstantnu šutnju. Nisam ti pisao poslednjih nekoliko meseci iz neke duboke depresije… Očekivao sam da se pojaviš u Zagrebu, i čuo sam od nekih da su Te videli, a mada Te nije bilo, itd. itd. Zatim sam pročitao Tvoj odgovor u Hrvatu od 12. III. i molim Te da uvažiš,da ja nisam imao nikakve namere da Te "zajebavam", kao što si se Ti blagoizvolio izraziti na Tvojoj poslednjoj karti. Ja sam te u svom članku spomenuo samo jedanput i to slučajno. Nije mi jasno čemu ti gotovo ironično spominješ moj marksizam pak moje internacionalstvo, kada taj moj članak u Književnoj Republici o Hrvatstvu nije ni marksistički ni internacionalistički nego – na žalost još uvek sentimentalan… Čemu si našao potrebnim da u toj našoj tzv. javnosti digneš glas kao na obranu gospoje Berte, kada si u razgovoru o našem stanju fakata, i kritici onih istih krugova u "palais" Buzati, Ti lično, daleko prebacio svaku granicu moga članka u Književnoj Republici? Zatim, molim te objasni mi čemu me konstantno ironično zoveš Fric? Ja ne želim da se pravdam s tobom o tome ima li kod nas proletarijata ili nema, i da li radnici primaju 70 D (dinara) dnevnice? (u Batini Gornjoj Kotar Zlatar npr. primaju kopači vinograda 5D dnevnice bez hrane, na otocima dalmatinskim žene 4 – 7 D dnevno na berbi višnje.) Naše selo kao takvo strahovito se socijalno diferencira i ne samo da i danas postoje još feudalni odnosi spram veleposjeda (a više od 57 % naših seljaka nema svoje sprege te dakle rabotuje opet onom seljaku koji mu izore polje), nego svi mi, tj. na 3 M (milijuna) Hrvata u feudalnom smo odnosu spram Beograda. Mi smo raja beogradskog pašaluka u turskom smislu".

Uredniku časopisa Mogućnosti hrvatskom književniku Živku Jeličiću piše 19. V. 1961.: "Vaša lamentacija o Radosavu Đokiću (ne znam tko je dotični, našao sam prijevod K. Brandysa sa polskoga R. Đokića) govori o tome kako niste krokodil, nego nježna žabica iz vrste ranidae, mala gatalinka. Rana temporaria,veoma nježno lirsko biće, koje neurastenično reagira na najneznatnije barometarske promjene, strepeći od svakog i najnevinijeg zmijskog pogleda. Kako naše časopise uređuju nevini sljepići (gušter bez nogu), isključivo je samo od neurovegetativnog žabljeg srca i sistema ovisno, kako reagira na ove zaista nevine opasnosti. Pogriješili ste što pišete knjižurine, a ne nježne lirske knjižice, i to svakih petnaest godina po jednu od jednog do dva tabačića. Tko piše mnogo (i dobro) njega čitaju sa antipatijom, a s tim se morate pomiriti, definitivno! Zdravo, do viđenja Vaš  M. Krleža"

Barnku Jeriću (umirovljeni sudac) 8. I. 1963.: "Poštovani gospodine,  Vraćam Vam Vašu dopisnicu, kao i fotografiju, koja bjelodano dokazuje da mi bogovi nisu skloni što tako izgledam, ali ni novinari koji tu vrstu fotografija uvrštavaju iz zlobe, jer tako izgledam".

Dušan Karpatsky (češki slavist i prevoditelj) 3. XII. 1962. dobiva pismo od Krleže: "Sve ono u uvodu gdje se citira Davičo (Oskar, srbijanski književnik), predlažem da se briše. Koliko god taj sud o "Baladama" laskav, mislim da je suvišno da bude objavljen na početku Vašeg teksta. "Balade" su pisane jezikom kojim se govorilo i pisalo oko Zagreba polovinom XVI. st., u eri reformacije. Mjestimična arhaizacija vršena je iz dekoratovnih razloga. Što se tiče topografske karte kajkavštine, bilo bi dobro da je proširite do Podravine, od Varaždina, nizvodno sve do Virovitice, a u Posavini sve do Siska, pa uz Kupu do Karlovca (uz staru tursku granicu i uzvodno uz Kupu do Čabra). Područje kajkavštine do početka XVI. stoleća prostiralo se sve do Valpova na istoku, i do Bihaća na jugu, a onda je svedeno, uglavnom na zagrebačko varaždinski centar, uz kranjsku granicu, gdje se preko Sutle i Krke  širi i danas na jugu sve do Trsta i do Celovca na sjeveru. To nije bio dijalekt, nego književni jezik sa zagrebačkim centrom, sa nekoliko stotina registriranih imena i štampanih djela, od koji su neka više nego svjedočanstvo pismenosti i kao takvo dokaz da se interes za knjigu nikada nije ugasio, premda su se te knjige pisale "pod ždrijelom turskih topova" – vjekovima." (tu je Krleža dosta učinio grješaka povijesnih, geografskih i lingvističkih, o tom drugom prigodom, T.T.)

Aleksandru Kešku (rođ. 1931.) 1. XII. 1962. piše: "Što se tiče Vaše disertacije na temu "Dramski rad M. B.(egovića), slažem se generalno s Vašom ocjenom toga pisca. Svakako je on kao lirik nerazmjerno interesantniji (?!, T.T.) od svega što je napisao za scenu, a naročito interesantniji od svoje proze, koja zaista ne vrijedi mnogo. Njegova pojava početkom ovog (20.) stoljeća, znači doista događaj u našoj lirici. Nazor je spram toga produženje talijanske retorike, koja je kod Tresića bila nerazmjerno intenzivnija. (!, T.T.)

Danilu Kišu 11. X. 1973. piše "spadam među mnogobrojne ili rijetke (sad svejedno) sasvim bezazlene i iskrene poklonike Vašeg neobičnog dara (bolje talenta), i bit će mi drago budemo li se jednom prilikom sreli".

5. listopada 1976. priopćava Kišu: "svojim perom Vi dražite svijet oko sebe, više od toga, Vi ga razdražujete namjerno, pa šta se čudite tome kao pop Jocina frajla?".

Stanku Lasiću javlja 5. XI. 1974.: "moja je dilema 1941.: Između Dida (Kvaternika) i Đida (Đilas, T.T.), bolje da me likvidira Dido." (bolje umrijeti u šlafroku nego u šinjelu, op., T.T.)

Teo Trostmann