Supetranin svjetskoga glasa

Predstavljena monografija o opernom pjevaču Marku Vuškoviću

Monografija „Marko Vušković, Supetranin svjetskoga glasa, Golden Voice from Supetar“, autorice Marije Barbieri, u izdanju Narodne knjižnice Supetar, predstavljena je u subotu, 5. listopada 2019., u Galeriji Ivana Rendića u Supetru. Knjigu je uz autoricu predstavila ravnateljica supetarske Narodne knjižnice prof. Gita Dragičević. Predstavljanju monografije bio je nazočan i njegov unuk dr. Marko Vušković, professor emeritus u Kaliforniji, uz čiju je novčanu potporu monografija dvojezična, na hrvatskom i na engleskom jeziku.

Marko Vušković, hrvatski pjevač, bariton, smatra se najvećim hrvatskim dramskim baritonom i prvim hrvatskim pjevačem europskih dosega. Rodio se u Supetru na otoku Braču 21. srpnja 1877. kao najstariji od šest sinova Vicka i Domine rođene Razmilić. Obitelj se nešto prije 1890. preselila u Split u kojemu je pohađao gimnaziju i stjecao glazbenu naobrazbu u Spljetskom muzikalnom društvu Zvonimir učeći violinu kod Vjekoslava Rosenberga-Ružića (1870.-1954.). U petom razredu gimnazije već je svirao u orkestru, a kada ga je dirigent Lorenzo Perigozzi, inače upravitelj Licea musicale u Torinu, čuo kako pjeva, ponudio se da će ga poučavati pjevanju. Slučaj je htio da se u češkoj opernoj družini, koja je gostovala u Splitu, razboli bas pa je uskočio u ulogu Mefista kako bi omogućio izvedbu Fausta. Bilo je to za proslave posvete hrvatske zastave društva Napredak. Tada počinje Vuškovićevo pravo bavljenje pjevanjem, naravno, koliko mu je to omogućavala njegova činovnička služba pri Ministarstvu prosvjete u Zadru. U Zadru je posjećivao školu Antonija Ravasija s kojim je pripremio dionicu Silve u finalu Ernanija imonolog kralja Filipa iz Don Carlosa i zajedno s Mefistovim rondom iz Fausta otpjevao ih na koncertu Filharmonije pod Ravasiovim ravnanjem i postigao velik uspjeh. To mu je donijelo premještaj u Ministarstvo prosvjete u Beč. Nakon što je pjevao pred dr. Josephom Gänsbacherom, profesorom na Bečkom konzervatoriju, od njega je, kako prenosi Hrvatska 4. lipnja 1901., dobio sljedeće očitovanje: „Gospodin Marko Vušković, kojega sam danas čuo i svestrano izpitao, posjeduje sasvim neobično liep glas, pače se može reći fenomenalni baritonalni glas, vrlo riedkog objema, velike sile i neobično gibak. On je osim toga vrlo muzikalan, te dobro upućen, a odlikuje se simpatičnom i za pozornicu sgodnom vanjštinom. Po tome on imade najveću vjerojatnost, da će, dovršivši naobrazbu, u čemu mu neće trebati trošiti mnogo vremena, napraviti sjajnu karijeru kao operni pjevač.“ Vušković je završio Konzervatorij i prihvatio 1. kolovoza 1904. angažman u Opavi. Debitirao je kao Luna u Trubaduru a zatim je pjevao Ukletog Holandeza. Gänsbacher je izobrazio Vuškovića u dramskog baritona (Heldenbariton), i on je poslije baš na tom području ostvario svoje najbolje kreacije.

Vuškovićev put od Opave do Zagreba nije bio ni kratak ni jednostavan. Bio je to put pun uspjeha, sukoba, usavršavanja i djelovanja u raznim gradovima. Otišao je u Berlin i 1. kolovoza 1905. postao član Nove kraljevske opere. Potom je 1. kolovoza 1906. prihvatio dvogodišnji angažman u Würzburgu. Iz Würzburga je odlazio na gostovanja u München, Nürnberg, Darmstadt, Augsburg, Münster i Berlin najčešće nastupajući u ulozi Wotana u Prstenu Nibelunga. U Berlinu je pod pseudonimom Vusco ostvario i nekoliko tonskih zapisa za tvrtku Beka Record.  Iz Würzburga je Vušković otišao u praški Národni divadlo. Novine Naše jedinstvo izvijestile su 2. lipnja 1908. da je „sinoć Marko Vušković polučio pravi trijumf u Pragu u operi 'Holandez'“, i dodale da je ulogu pjevao na hrvatskome jeziku. Član Národnog divadla postao je 1. kolovoza 1908. U njemu je pjevao osam uloga: Holandeza, Amonasra u Aidi, Escamilla u Carmen, kralja Salamona u Kraljici od Sabe, Coppeliusa, Dapertutta i doktora Miraclea u Hoffmannovim pričama, Lotharija u Mignon, Tonija u Pagliaccima i Nilakanthu u premijerno izvedenoj Lakmé. Ukupno 8 uloga i 50 nastupa. I sve ih je morao nastudirati na češkom jeziku. Na nagovor intendanta Vladimira Treščeca i direktora Opere Srećka Albinija, Vušković prekida sjajni angažman u Narodnom divadlu, dolazi u zagrebačku Operu i postaje nositeljem repertoara kao posve oblikovana umjetnička ličnost u naponu stvaralačke snage. Imao je trideset i dvije godine i veliko scensko iskustvo, poglavito u Wagnerovu repertoaru koji je usavršavao na Wagnerovoj majstorskoj školi u Berlinu kod glasovite Lilli Lehmann.

Marko Vušković prvi je hrvatski operni pjevač koji je došao iz južnog dijela zemlje i nakon Kašmana prvi hrvatski pjevač europskog formata koji je hrvatsku opernu reprodukciju doveo do vrhunaca glazbeno-scenske umjetnosti. Njegova divovska umjetnička ličnost jedan je od temeljnih kamena hrvatske operne umjetnosti, a ona je u najljepšem sjaju blistala upravo prvih godina njegova angažmana u zagrebačkoj Operi. Dovoljno je samo pogledati operni repertoar prve sezone, 1909./1910., u kojemu je bilo 12 djela, i vidjeti da je Vušković tada tumačio čak deset velikih i glavnih uloga. Bio je Zrinjski, Ukleti Holandez, Escamillo, Luna, Valentin u Faustu, Alfio, Tonio, Lothario u Mignon, Evgenij Onjegin i Amonasro. Nastupio je stotinu i jedanaest puta. No ta uistinu dojmljiva množina uloga i nastupa, premda rječito govori sama za sebe, ipak ne bi bila toliko važna da neke od tih kreacija nisu bile vrhunske, zlatnim slovima ubilježene u povijest hrvatske operne reprodukcije. A to je bio tek početak.

Sljedeća Vuškovićeva uloga u Zagrebu bio je Wagnerov Ukleti Holandez s kojom je, kako pišu Novosti, “zaista ovom nadnaravnom ulogom stvorio tip muzikalne i dramske savršenosti, koji će ostati historičan u povijesti hrvatskog kazališta.” I Vuškovićev Holandez ostao je pojmom u hrvatskoj opernoj reprodukciji, primjerom nenadmašive glazbeno-scenske karakterizacije lika. Vušković počinje ubirati lovorike na zagrebačkoj sceni. Najprije se to dogodilo u d'Albertovoj operi U dolini. Slijede praizvedbe Bersina Ognja i Hatzeova Povratka. Također u ožujku 1911. Vušković sudjeluje u prvoj hrvatskoj izvedbi Beethovenove Devete simfonije. U listopadu 1911. Vušković pjeva Scarpiju na hrvatskoj premijeri Tosce. Bilo je nekoliko vrhunskih Tosca i Cavaradossija ali teško da je itko dosegnuo a kamoli nadmašio njegova Scarpiju. Do kraja 1911. Vušković je stvorio još dvije velike kreacije – Telramunda u Lohengrinu i četverostruku ulogu demona u Hoffmannovima pričama. Početkom siječnja 1914. Vušković je s velikim uspjehom gostovao u Lavovu, nastupio je u pet uloga: kao Onjegin, Renato u Krabuljnom plesu, Tonio, Dapertutto u Hoffmannovim pričama i Scarpia. U travnju iste godine na gostovanju u Dresdenu najveći je uspjeh postigao kao Holandez. Tek su se u tome nastupu, prema njemačkome tisku, čule sve njegove velike kvalitete, poglavito glasovna nijansiranost u boji i dinamici.

Renato, Nelusco u Afrikanki, Nilakantha u Lakmé, Vodenjak u Dvořákovoj Rusalki, Lucifer u alegorijskoj operi Ivana Zajca Prvi grijeh, Wolfram u Tannhäuseru, Prior u Massenetovu Pelivanu svete Gospe, Salamon u Goldmarkovoj Kraljici od Sabe, Figaro u Seviljskom brijaču, Rafaelle u Bogorodičinu nakitu Ermanna Wolf-Ferrarija, Jago u Otellu, Piet Grooth na praizvedbi Bersina Postolara od Delfta 26. siječnja 1914., Veliki Dagonov svećenik u Samsonu i Dalili, Albert u Wertheru, Wotan u Walküri, Vittorio na praizvedbi Proljetne bure Vilka Novaka 28. svibnja 1914., Kocelin u Porinu na svečanoj izvedbi opere u povodu 60. obljetnice smrti Lisinskog – veliki su Vuškovićevi ostvaraji. U srpnju 1914. zapravo prestaje njegovo intenzivno djelovanje u zagrebačkoj Operi, premda je njezin član ostao do konca lipnja 1917. godine. Već se u sezoni 1913./1914. primjećuje kako ga nema uvijek na premijerama nego na reprizama. No u ožujku 1917. nastupio je u nanovo uvježbanoj Carmen pod ravnanjem Friderika Rukavine s Vikom Engel u naslovnoj ulozi. Vušković je 10. svibnja 1924. proslavio 25. obljetnicu umjetničkoga rada i za tu je prigodu uvrstio u repertoar šezdesetšestu ulogu – Borisa Godunova, koja mu je, sudeći prema svim osvrtima, u tome razdoblju karijere, bila baš „po mjeri“. Dao je vlastitu koncepciju lika, i još jedanput bio svoj i neponovljiv.

Marko Vušković je bio protagonist gotovo svih praizvedaba i hrvatskih premijera opera koje su u doba njegova djelovanja u Zagrebu bile na repertoaru. Sa svojim 401 nastupom u operi i 12 na koncertima od godine 1909. do 1914. opravdao je povjerenje Tresčeca i Albinija. Bio je najistaknutiji zagrebački umjetnik toga doba. Njegove su kreacije bile remek-djela studije lika.

Vušković je umirovljen 10. kolovoza 1925. ali je ostao jednim od stupova zagrebačke Opere. Posljednji put nastupio na sceni u Splitu 1933. kao Hovanski. Povremeno je djelovao kao redatelj, pisao je pjesme, studiju Put u belkanto (neobjavljenu) i autobiografsku skicu Moj životni put, koja je pohranjena u arhivu Instituta za književnost HAZU. Svoje veliko znanje i iskustvo prenosio je kao pjevački pedagog na svoje đake među kojima se ističu Tino Pattiera, Drago Hržić, Piero Pierotić, Đurđa Halper-Leppée i Anka Jelačić.

Jedna od najvećih i najkompletnijih umjetničkih ličnosti hrvatske glazbene scene, pjevač izvanredne prirodne nadarenosti, školovan po visokim europskim standardima, Marko Vušković, umro je u Zagrebu 24. veljače 1960. godine.

Nives Matijević