Ernest Bauer o srpskom primitivizmu, nacizmu… (1)

Stupivši u jugo vojsku morao je naučiti ćirilicu, i to ne samo tiskanu, nego i rukom pisanu, a svatko znade da to nije sasvim lako!

Dr. Ernest Bauer (1910.-1995.) je Zagrepčanec, točnije Vlaškouličanec koji piše svoje uspomene 1986. godine tiskom Hrvatske revije (Barcelona, München). Iako se u knjizi Život je kratak san Bauer žali da su mu Hrvati pristupali sa "pa ti si ipak neki Nijemac", dočim Nijemci su tobož zamjerali mu hrvatstvo; mi mu ne ćemo dokraja vjerovati jer je bio njemački obavještajac najvišega čina (pukovnik), specijaliziran za analitiku JI Europe.

Građanska obitelj u kojoj je mati rođena Lazansky (nije u rodu sa Miroslavom) kćer slovačkoga mađarona i Khuenova visokopozicioniranog "aparatčika", a otac arhitekt iz intelektualne čisto austrijske obitelji; djed i baka po očevoj strani bili su slikari! Židovski biografski leksikon po majčinoj strani Lazanskyh smatra Bauera Židovom koji mrzi "židovstvo". Po takvoj naopakoj logici su i Zola i Moravia Hrvati! Dodajem i epizodu koju navodi Bauer da je kolega Sembritzky kojemu je baka bila Židovka iako vatreni nacionalsocijalist bio tehnički onemogućen (1939.) u postizanju doktorata u Njemačkoj.

Bauer završava jugoslavistiku i doktorira (1939.) u Leipzigu, boravi prije toga kao stipendist francuske Vlade u Parizu i Strasbourgu. Nakon rata upisuje politologiju (sa dosta ekonomskih predmeta) i ponovno doktorira u Grazu. U svojim sjećanjima ne navodi da je obavještajac i pruža nam samo vrlo interesantne detalje koje ću u ovom članku izložiti kao svojevrsnu voćnu salatu od kulture i politike. Vrjedniji je drugi dio knjige u kojem opisuje prilike u emigraciji, tu su njegove analize točne i pronicljive, posebno u opisu osebujnih  hrvatskih mentaliteta koje on kao čovjek Srednje Europe ponekad preoštro osuđuje. Dio analize emigracije iznijet ću u posebnom članku, uz dužnu napomenu da je briljantna (zapadno)njemačka politika išla za što tješnjim vezivanjem i zadobivanjem povjerenja (ekonomskim prije svega) Moskve, ali i Istoka općenito (vidi: Klaus Mehnert!). Što se tiče Jugoslavije smatrali su je tamponom štetnim po njemačko povezivanje s Istokom, ali i tu su vodili višeslojnu politiku, kao i SAD koji je istodobno davao titoistima kredite i podržavao emigraciju!

Bauer navodi da je dobar dio emigracije surađivao sa UDBA-om, ali naravno prešućuje svoje i njemačke pokušaje pridobivanja visokih hrvatskih i jugoudbaša za suradnju! Duša čovjeka boli kada vidi koliko je zdravih i pametnih ljudi emigriralo iza 1945.; ubijeno je više od 200.000 Hrvata u Drugome svjetskom ratu. Dok je narod većinom bio za HSS, a elita bez karaktera ustaše su dosta pristaša imali i među austrougarskim časnicima i činovnicima, pa i onima njemačkih korijena. "U tom pogledu (tvrdi Bauer), sjećam se zgode koja je tu značajku naše inteligencije vrlo dobro osvijetlila: na tavanu kuće u Visokoj ulici… (kuće dr. Ferda Šišića), našli smo jednoga dana zajedno sa njegovim sinom Dabišom poprsje iz sadre: ostarijega čovjeka sa karakterističnim licem i brkovima. Na podnožju toga kipa (glave)… je pisalo "Dr. Ante Starčević". Mom prijatelju Egonu nije se to svidjelo, pa je neprestano kolegi Dabiši govorio da to ne može biti Starčević… Dabiša je protestirao, no kad smo makli priljepljenu ceduljicu, našli smo uklesano pravo ime "Kossuth Lajos" – dakle je jadni Kossuth kada ga već nije trebalo, morao svoj lik ustupiti ocu domovine, Starčeviću!"

"Našao sam u izvorima (Bauer u Austriji, T.T.) izreku austrijskoga ministra predsjednika grofa F. Schwarzemberga o prilikama u Hrvatskoj: "Kad sam namjeravao na koji položaj postaviti Hrvata iz Zagreba, dobio sam odmah toliko loših prikaza od njegovih drugova, da sam konačno morao pomisliti, da tamo nema nijednog poštenog čovjeka, kojemu netko ne bi nešto podvalio! To je klasičan primjer  tzv. hrvatskog jala".

Evo kako opisuje kraljevsku jugovojsku: "stupivši ovako u "poseban život", trebalo je, dakako, prije svega naučiti ćirilicu, i to ne samo tiskanu, nego i rukom pisanu, a svatko znade da to nije sasvim lako! Onda je počelo upoznavanje raznih turcizama, kojima je srpski jezik onda upravo vrvio (ćumur, činija, pendžer, sundžer…), ali bilo je i drugih tuđica kao patos, pa kibla, maštab i sl. Nije bilo lako ni raspoznavati pojedine dijelove odore, npr. "mekintoš" (Mackintosh), pelerina, šinjel, koporan, epolete, ešarpa itd. – šarolika zbirka riječi i posuđenica iz ruskog, francuskog, njemačkog i dr. jezika. Onda jelovnik:u prvi čas nismo se snašli što je popara, pa cicvara, kačamak, "beli smok", ili sutlijaš itd.

Za odmor i po noći su se nosile nanule, a po danu uvijači. Sve su to bile novosti za nas iz zapadnih dijelova države…, Hrvate i još više Slovence. Slovenci su imali vrlo pozitivni odnos prema jugoslavenskoj vojsci, ali su se isto tako "permajduš" (pri moji duši, kletvica kada te netko lagano bubne, T.T.) teško snašli.

Kao večernju molitvu morali smo u stroju recitirati pravoslavni Očenaš (i to je bila "vjerska ravnopravnost"). Dotad ga nikad nisam čuo, a drugovi iz Maribora još manje.

Početak je bio sličan našem katoličkom, ali staroslavenski: "Oče naš iže jesi na nebesje" itd., ali na svršetku glasi taj tekst "no izbavi nas od lukavago!" Kad smo to izmolili u tišini… čuo se uzvik kolege Potočnika iz Maribora: "Prosim od koga?"

"U toj staroj Jugoslaviji tek si kao Hrvat mogao potpuno uvidjeti, da ne postoje za te nikakove šanse i da je potpuno svejedno trudiš li se ili ne, izvršavaš li svoje zadatke dobro ili loše – uvijek si ostao građanin drugog reda, pa ma kako se trudio!"

Govori Bauer o situaciji u predratnoj Njemačkoj: "moram… nešto priznati, makar se danas drvljem i kamenjem nabacuje na sve ono što je Njemačka u ono vrijeme doživljavala (to je bio prvi uspon Hitlera), ne bojim se nimalo ustvrditi, da je za mlada čovjeka bez iskustva…, ta nova Njemačka na mene u usporedbi sa Francuskom proizvodila daleko pozitivniji utisak. U Francuskoj se na svakom koraku osjećao neki zamor demokratskog društva, politička nestabilnost, pokvarenost vladajućih krugova, te korupcija. Svega se toga u Njemačkoj nije osjećalo. Bilo je kao da je zavladao neki svježi duh reda, sigurnosti i napretka… Ljudi su bili otvoreniji i zadovoljni, po ulicama se viđalo mnoge odrede Radne službe s lopatama umjesto oružja, pjevajući u savršenom poretku. Sve je odavalo neki vedar duh izgradnje i sretne budućnosti – koja se poslije uslijed političkog razvoja, okrenula u čistu protivnost! Ali tada me to tako dojmilo!"

O radu njemačkih institucija je napisao Bauer: "istraživački rad ovih ustanova… se često presjecao, jer je sve to bilo "preorganizirano", tako da se moglo dogoditi da se na jednom mjestu bave nekom materijom, a… u pokrajnjoj ulici bavi se istim polom drugi čovjek ili druga institucija. Došlo je čak do nekih saznanja ili zaključaka, ali nesreća se sastojala u tome da skoro ništa od toga nije bilo izvedeno na licu mjesta, kada su Nijemci stvarno zavladali prostorom, nego je opet vojno zapovjedništvo (Wehrmacht) radilo jedno, Auswartiges amt (odjel vanjskih poslova) drugo, a NSDPA (nac. stranka) opet treće! Smatram da je dandanas (1985., op., T.T.) ovo napredovanje raznim tračnicama u istom smjeru bio jedan od glavnih uzroka kasnijim njemačkim neuspjesima!"

Moram istaći da se ne slažem s mišljenjem dr. Bauera, uzrok neuspjehu je u samovolji jedne bistre i djetinjaste osobe sa brčićima, ali kako se to moglo dogoditi, taj cezarizam? Nasuprot tomu birokratizam (tehnokratska bolest, vidi: A. Peyrefitte) blokira državu, a u slučaju predratne Francuske tu su i duboke podjele (komunisti, masoni, katolici itd.) i saboterstvo. Putujući u Italiju uočio je Bauer koliko se nacionalsocijalisti trude da njemački radnik može putovati na odmor, to je već pravi turizam u modernom smislu. Uviđa loš odnos Talijana i Nijemaca. "Nijemci su posvuda u toj savezničkoj zemlji nastupali korektno, ali i ponešto bahato, a Talijani su sve to skupa gledali podozrivo, sa dosta kritike i opreza… svatko od izletnika nosio je u zapučku tablicu sa svojim imenom i brojem", jer su se bojali incidenata. "Talijani su po svom običaju zadirkivali njemačke djevojke, a Nijemci se rado potukli sa Talijanima iz beznačajnih razloga". Kod izvođenja nacističke stranačke himne tek bi pokoji Talijan podigao ruku, ali često sa posprdnim smiješkom.

(Nastavak slijedi)

Teo Trostmann