Oprosti mi, Croatio

Za koju smo se u krvi i znoju borili

Domovino, jako mi je žao

Što nisi onakva kakvu smo te stoljećima sanjali,

Za koju smo se u krvi i znoju borili.

Kako bi te gladnom i žednom puku,

Kao mrvu kruha i kap vode stvorili. 

Nažalost, obistinilo se proročanstvo mudraca,

Crne prognoze i mračne slutnje.

Nastavlja se stoljetni kontinuitet

Hrvatskog jala, urote i šutnje.

Hoćete li vi, koji sebe nazivate državnicima,

Konačno uspraviti te svoje pognute glave i kralježnice

I dići čelo k nebu visoko.

Suverenitet podrazumijeva čvrstog poglavara,

Srce i dušu, hrabrost i mudrost – uho i oko.

Oprosti mi, Domovino, što ne mogu više i bolje.

Sputane su mi ruke, a usne nijeme. Crvenim se od srama

Pred sinovima koji su te ognjem i mačem stvarali,

Zbog bijednika koji se klanjaju onima

Koji su te ubijali i razarali.

Pejo Šimić