Ceste prazne i na njima niti jedne duše ima
Proljeće je. Parkovi zeleni i već zovu na proljetnu šetnju, ali jao, jao
meni! Parkovi zeleni, a vlasti su izvan doma zabranile kretnju.
Ceste prazne i na njima niti jedne duše ima. Možda ipak dosjete se
ljudi, kako da se doma ne poludi od dosade il’ od misli hude. I nečujno
u proljeće krene, u parkove il’ šume zelene.
Od proljeća ljepšeg doba nema,čak i da nam prijeti od korone zloba.
Bog čovjeku slobodu je dao, ne da slijedi ljudi zakon zao, već da ne bi
stranputicom kreno i u bezdan beznađa upao. Proljeće je pitomo,
zeleno, čovječanstvu Bogom udijeljeno da ga vjerom i nadom sokoli,
da slobodu uživa i voli, a nevjeri vjerom odoli. Nek proljeće ovo najavi nam svima da je prošla zima i da
nakon posta, i zdravlja i mira imade još dosta. I neka još doda da je
svanula sloboda i da ljudi mogu zahvaliti Bogu što sad svatko parkom ili
šumom zakonito hoda. Ako opet jednom, u neko zlo doba zabrana i spona, uskrsne korona, što bit može, ali ne daj Bože, nek crkvena zvona, velika i mala, zvone u sav glas i svjedoče da je vjera
od svih zala – spas.
