Hrvatski Fokus
Najnovije vijesti

Velikosrpski teror i četničko čišćenje Hrvata u Sektoru Jug 1990. godine

Simo Dubajić i Goran Alavanja

 

U ovim danima druge polovice 2020. godine, poslije velikog broja proslavljenih ili memoriranih događanja iz devedesetih godina sada već prošlog stoljeća i prošlog tisućljeća, pogotovo na spomen prošlomjesečnih sjećanja na žrtve Vukovara, Škabrnje i Nadina, ne možemo se ne zapitati o stanju hrvatskog naroda i države danas i izgledima za budućnost.

Ne analizirajući događanja iz devedesetih godina, brutalnu velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i velike žrtve podnesene za opstanak i prosperitet hrvatskog naroda, ali i svih građana RH – naš odnos prema tim žrtvama zapravo je i ključni odgovor na pitanje gdje smo danas, kamo idemo i kakvu budućnost gradimo vlastitoj djeci i naraštajima koji dolaze.

O događajima iz I. i II. svjetskog rata i dviju Jugoslavija u trajanju od 65 godina stvoreno je mnoštva monstruoznih laži o hrvatskom narodu u tim državama i po svijetu. Svako iznošenje istine bilo je kažnjivo kao najveći i antidržavni i izdajnički čin, a svi i svačiji zločini pripisivani su Hrvatima kao potvrda o njihovoj urođenoj genocidnosti.

Za razliku od toga, o agresiji na Hrvatsku i BiH od početka 90-ih do „Oluje“ iz kolovoza 1995. i mirne integracije istočne Slavonije iz siječnja 1998. prikupljene su tisuće svjedočanstava preživjelih, desetci tisuća dokumenata „svih zaraćenih strana“, napisane su stotine knjiga, napravljene tisuće video- i audiozapisa, dostupno je još uvijek stotinu živih svjedoka, ali njihove istine, čak i one o zločinima protiv čovječnosti ne procesuiraju se i ne stižu do javnosti.

Za žrtve je svaka ova godišnjica ponovljeno proživljavanje prošlih tortura, a za počinitelje zločina otvaranje novih putova za moralno i pravno ubijanje žrtava, uporno izjednačavanje žrtve i agresora te prebacivanje odgovornosti za zločine s počinitelja na žrtvu.

Strategija agresora poznata je i ponovljena (od njih uspješno za njih) bezbroj puta. No što je sa žrtvama i što rade oni koji bi u državi trebali braniti istinu, štititi žrtvu, i kažnjavati zločince? Tko su oni – pojedinci, stranke, udruge… državne institucije – koji su u posljednjih trideset godina i vraćali Hrvatsku u zlo iz kojeg smo uz nadljudske napore i žrtve Hrvatsku obranili?

U istinskoj demokraciji (za razliku od „demokracije“) ništa nije statično, vječno i unaprijed određeno. Svake četiri godine, ponekad i češće, birači na izborima uskraćuju povjerenje onima koji su ih iznevjerili ili prevarili, ako se to događalo, a produžuju mandat za upravljanje državom onima za koje vjeruju da će biti iskreni, odgovorni i pošteni – prema onoj: po djelima ćete ih njihovim prepoznati.

Početak velikosrpske pobune 17. kolovoza 1990. i njezina slika danas poslije 30 godina

Simo Dubajić, masovni ubojica s Kočevskog Roga iz 1945., bio je i kolovođa srpske pobune iz 1990. godine

Začetci velikosrpske pobune na području Hrvatske i BiH vuku svoje ideološke korijene iz Memoranduma SANU iz 1986. godine, koji je pisan u vikendici Jovana Raškovića kraj Šibenika pa sukladno tome i njegova realizacija u praksi počinje na tom području, a za njezin najuvjerljiviji početak ‘izabran je baš Simo Dubajić’, rođen u Kistanjama 1923. godine, umro u Beogradu 2009. godine sa svim predispozicijama uvjerljivosti prema Hrvatima iz II. svjetskog rata i poraća.

Početak oružane agresije i etničkog čišćenja Hrvata

Iscrpne podatke o početcima velikosrpske oružane pobune protiv RH istražio je i objavio u Časopisu za suvremenu povijest u br. 3 iz 2017. Ilija Vučur, djelatnik Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata na stranicama 587. – 609. pod naslovom: Pogibija Gorana Alavanje 23. studenog 1990. godine: događaj, interpretacije, manipulacije.

GORAN ALAVANJA (15. rujna 1963., Benkovac – 23. studenog 1990.) bio je milicionar srpske nacionalnosti u policijskoj postaji SJS Benkovac u vrijeme kad su svi policajci srpske nacionalnosti s područja PU zadarske prešli u milicijske postaje u Kninu, Obrovcu, Benkovcu, Gradačcu i priključili se milicijskim postajama tzv. Republike Srpske Krajine.

Goran Alavanja ubijen je 23. studenog 1990. u predjelu „Njivice“, na križanju cestovnih pravaca Obrovac – Benkovac – Žagar prilikom redovite kontrole prometa od 22:00 do 7 sati u službenom automobilu Yugo 45. S njim su bili u automobilu na prednjem sjedalu inspektor milicije Stevan Bukarica koji je bio ranjen, a na stražnjem sjedalu bio je milicionar Jovo Graovac koji je ostao neozlijeđen. U izvješću policijske stanice Obrovac stoji da je „patrola napadnuta od tri nepoznate osobe dok se nalazila u automobilu. Neopaženo iz mraka sa više strana nepoznate su osobe prišle patrolnom vozilu, nakon čega je sa prednje strane otvorena vatra iz automatskog oružja uslijed čega su odmah ranjeni inspektor milicije Bukarica Stevan milicioner Alavanja Goran, dok je milicioner Graovac Jovo ostao nepovrijeđen. Ranjeni milicioneri sjedili su na prvom sjedištu automobila, dok se nepovrijeđeni nalazio na zadnjem sjedištu. Nakon otvaranja vatre tri nepoznate osobe došle su do službenog vozila, iz vozila su izvukle milicionere i oduzeli im oružje. Nakon čega su se milicijskim vozilom… koje su oduzeli patroli udaljili u pravcu Zelengrada i Medviđe… Prema iskazu milicionera Graovca Jove nepoznate osobe su na sebi imale preko glave navučene kapuljače, a jedan od napadača imao [je] i bradu… Povrijeđeni milicioneri su kolima hitne pomoći doma zdravlja Obrovac prebačeni u medicinski centar Zadar gdje je milicioner Alavanja podlegao ozljedama.”

Taj je događaj u to vrijeme bio dobro medijski popraćen jer su se očekivali slični incidenti koji bi bili povod za uključenje JNA u srpsku pobunu. Kada se doznala među Srbima istina ‘da Srbi ubijaju policajce Srbe’, desetak dana nakon napada u tisku su se javljale sumnje da je odmetnuta naoružana skupina koju je tih dana organizirao i predvodio Simo Dubajić bila počinitelj napada na policijsku patrolu. Na telefonske upite novinara u vezi s tim Dubajić je odgovorio faksom iz Beograda u kojem je optužio hrvatsku policiju da je organizirala napad s namjerom da ubiju njega jer je tih dana često prolazio tim putom i viđao policijsku patrolu s policajcima srpske nacionalnosti. Kako on tada „nije naišao na vrijeme, a vrijeme je poodmaklo“ napadači su pucali samo na policajce u patroli.

U tekstu „Zaboravljeni testament Jovana Raškovića kako su Milošević i Tuđman uništili srpskog Gandija” autor Dragan Tanasić svjedoči da su on i Rašković „tih dana” nakon ubojstva Alavanje sreli Dubajića u Beogradu, koji je na Raškovićevo pitanje „Ko je ubio Stojana Galamonju?” (iz uvoda u razgovor vidljivo je da se radi o Goranu Alavanji) odgovorio: „Nisam ja, to su uradili drugi.” „Pa dobro, Simo, što ubiste Srbina?” zapitao ga je Rašković? „Zato što je valjalo!” odgovorio mu je Dubajić (str. 6).

Dalje u istom tekstu (str. 5) Tanasić je prepričao razgovor Jovana Raškovića sa Slobodanom Miloševićem, koji je od Raškovića zatražio sljedeće: „Vi treba, takođe, da organizujete ubistva uniformisanih Srba u Krajini, milicionera i vojnika, pa da to pripišemo zengama, a posle toga da povučete svoje poslanike iz Sabora.”

Za navedeno terorističko djelo Simi Dubajiću je na Vojnom sudu RH u Karlovcu 6. veljače 1993. u odsutnosti izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina (Trajko GRKOVSKI, „Simi Dubajiću 15 godina“, Vjesnik, 6. 2. 1993., 2.)

O tom terorističkom činu u to je vrijeme iscrpno pisao Ivica Marijačić, sadašnji glavni urednik i direktor Hrvatskog tjednika u članku „Nove žrtve hajdučkih barikada“ u Vjesniku (Zagreb) od 24. 11. 1990. i u članku „Posljednja greška velebitskog vojvode“, Vjesnik, 23. 11. 1990.

To je važno za razumijevanje tadašnjih događanja iz vremena tzv. srpske balvan-revolucije (prve barikade postavljene su 17. kolovoza 1990.) u epicentru srpske pobune na Kninsko-obrovačko-benkovačkom području.

U svim tadašnjim zbivanjima Jugoslavenska kontraobavještajna služna igrala je ključnu ulogu, na čelu s generalom Aleksandrom Vasiljevićem, Frankom Simatovićem i majorom Mustafom Čondićem, voditeljem KOS-ovih operacija koji je o tim događajima svjedočio na Haaškom tribunalu u predmetu Milošević, 11. listopada 2002. godine (ICTY – (IT-02-54), 12747-12748.)

Simo Dubajić, domaći iz Kistanja, sa svojim je terorističkim grupama obrađivao teren, sijao barikade i protjerivao hrvatsko pučanstvo.

Ilija Vučur otkrio je sva ta Dubajićeva nedjela i terorističke čine obradio detaljno i napravio pristupačnim hrvatskoj i široj javnosti na 17 stranica navedenog časopisa Hrvatskog povijesnog instituta u Zagrebu.

DIO RAZGOVORA SIME DUBAJIĆA U GLOBUSU IZ 1995. GODINE

Ponešto o zbivanjima iz tog vremena. Simo Dubajić je odgovorio na pitanja novinaru Peri Zlataru u razgovoru objavljenom u tjedniku Globus, 3. 2. 1995., Zagreb, str. 46.-47., 49.

• Ipak ste 1990. brzojavno čestitali Franji Tuđmanu izbornu pobjedu HDZ-a.

– Tada sam rekao da se u svemu slažem s Tuđmanom i Mesićem, osim u pitanju granica. Govorio sam: „Dođe li do raspada Jugoslavije, najprije valja spašavati Bosnu i Hercegovinu da ostane cijela kakva je i bila. Onda njoj priključiti sadašnju Republiku srpsku krajinu kako bi Srbi u toj republici postali većinski narod. I tek potom raspisati referendum, pa takvu proširenu Bosnu i Hercegovinu priključiti Srbiji. Ali Milošević nas je prevario jer to nije želio. Slobodan Milošević i danas [1995.] želi Jugoslaviju, dok ja mislim kako moramo Srbiju spasiti od komunističkih ludorija i vratiti je pravoslavlju.

• Ali vi ste se od mitinga pred željezničkom stanicom u Kninu, 28. veljače 1989., izjašnjavali kao najveći miloševićevac. Veličali ga kao najvećeg živog Srbina.

– Tako je. Tada je Gojko Tintor prijetio kako će pobiti i mene i sve s kojima sam radio na odvajanju krajine od Hrvatske. Pripremali su mi suđenje, pa sam morao pobjeći u Beograd. Uz Miloševića sam bio sve do beogradskih demonstracija 9. ožujka 1991., iako sam posumnjao u njegovu čestitost poslije skupa na Gazimestanu, na Kosovu 1989. na njega su sumnjali srpski patrioti s Kosova koji su bili njegovi prvi jurišnici: Boško Budimirović, Kosta Bulatović, Šolević. Odmah su me upozorili: „Sloba je komunist, u njega nema Boga i sve će nas prevariti.“ I prevario nas je. Milošević je stari boljševik, Titov čovjek, on drukčije ne može misliti i raditi. Zato nisam otišao na drugi sastanak s njime 1989. Nisam se želio sastajati s čovjekom protiv kojega ću ubrzo govoriti i pisati. Samo jedan jedini put razgovarao sam s Miloševićem, i to je moja sreća.

  • Iako mnogi srpski generali naivno tvrde kako 1989. nitko nije vjerovao u raskol Jugoslavije, u jednom razgovoru, prvi čovjek vojne kontraobavještajne službe, KOS-a, general Aleksandar Vasiljević, priznao je da ste vi, preko njega, već tada nabavljali puške i karabine kako biste naoružali Srbe u Kninu i okolici.

– To je točno. Ali točno je i to da su ljudi koje sam ja promovirao u vodeće političare u Kninu, Milan Babić i Milan Martić, bili u Vasiljevićevim rukama i sve su vrijeme radili za KOS.

  • I Milan Babić vas je prevario?

– Milan Babić me grdno izigrao. Umjesto da krajinu proglasi kneževinom, s knezom na čelu, kojega će, po legitimnom pravu, postaviti obitelj Karađorđevića, on je proglasio republiku. Njega je u to uvukao Jovan Rašković, pa mu je onda, kad se osilio na vlasti, Babić okrenuo leđa.

  • Niste bili u dobrim odnosima s Jovanom Raškovićem?

– Mi smo bili prijatelji iz šibenske gimnazije, iako je Rašković bio šest godina mlađi od mene. Umro je jadan i napušten. Bio je u duši dobar, ali hedonist. Staviš preda nj hrpu mesa i on će sve pojesti. Užasne ambicije tjerale su ga da se dodvori Dobrici Ćosiću; mislio je kako će preko njega lakše ući u Srpsku akademiju nauka.

  • A sadašnji „premijer“ Boro Mikelić. Što kažete o njemu?

– Mikelić je bitanga. Milošević ga je poslao da vrati krajinu Hrvatima. Grupa njegovih momaka došla nas je hapsiti kad smo 17. kolovoza 1990. postavili barikade. On je potjerao i pohapsio svoje ljude iz Banije. I on je, kao i Milan Babić, teški račanovac. Čim se Mikelić pojavio u Beogradu, rekao sam: „S nama je gotovo!“ Pa, on je za šefa krajiškog biroa u Beogradu postavio Prijića, koji je prošao Boljkovčevu zagrebačku policijsku školu.

  • Što je s vašim „prvoborcima“ iz tzv. kninske balvanske revolucije?

– Svi su se razišli. Jovo Opačić je danas [1995.] distributer Crvenog križa u Kninu, Dragan Bursać bavi se svim i svačim da bi preživio i prehranio djecu, Duška Medaković rastala se od muža i ne želi se više baviti politikom, Božo Kulišić, profesor veterinarskih znanosti, jedan od najvećih europskih stručnjaka za pastrvu, povukao se iz politike.

  • Niste spomenuli Milana Mlinara, zbog čijeg je, navodnog, ranjavanja bila podignuta velika medijska halabuka.

– Njega je doveo Jovan Rašković, a on ga je poslije prevario za novac i pobjegao u Beograd. Ništa o njemu kasnije nisam čuo. I bolje da nisam…

  • Što ste vi, zapravo, željeli postići?

– Naša igra nije uspjela. Želio sam pomiriti srpske nacionaliste i komuniste, ali nisam uspio. Sve dok ne dođe do pomirenja, ne možemo razgovarati o velikoj srpskoj državi. Nju, bojim se, nećemo uspjeti napraviti. Jer i komunisti, a i četnici, bježe od sporazuma kao vrag od tamjana. S komunističke strane, pomirenje sprečavaju Milošević, njegova žena Mirjana i ostali, a s druge strane pop Momčilo Đujić, četnički vojvoda Špiro Lukić i šef ljotićevaca u Torontu, Boro Dragašević.

  • Što danas mislite o Radovanu Karadžiću?

– I on je hedonist kao i Jovan Rašković. A oni koji ga okružuju – Mladić, Plavšićka, Koljević i Krajišnik, iz boljševičke su škole Dobrice Ćosića, koji se, kao i Milošević, nikad nije odrekao komunističkih ideala…

  • Što kažete o Vuku Draškoviću i Šešelju?

– Iznevjerili su našu monarhističku ideju. Nemam više veze s njima.

  • Kako vi vidite rasplet krize na ovim prostorima?

– Loše po nas Srbe. Idemo u restauraciju komunizma, jer su se svi nacionalistički pokreti pretopili u ljevičarske, po prijašnjim vizijama Dobrice Ćosića i društva oko „Praxisa“. U Srbiji se još slušaju diktati iz komunističkog Centralnog komiteta. Mirjana Marković diktira politiku, a njezin muž Slobodan Milošević samo je provodi.

  • Zar ste sada izvan politike?

– Nisam ni u jednoj stranci. Jednom sam se prevario s komunistima i – nikad više!

Na portalu HRVATSKOG FOKUSA prenesen je razgovor iz Globusa 1995. godine, 21. veljače 2020.

Nekažnjavanje zločina i zločinaca poziv im je na novi zločin

Danas, 11 godina poslije smrti Sime Dubajića, sve se zna i sve je jasno, ali to je bilo poznato, uz nešto manje detalja i 1990. i 1991. i 1993., kada je Vojni sud RH u Karlovcu osudio Simu Dubajića na 15 godina zatvora za počinjene zločine 1990. Znalo se o njegovim zločinima i poslije „Oluje“ i poslije početka rada Haaškog tribunala i poslije mirne reintegracije 1998. godine, i poslije smrti prvog predsjednika RH dr. Franje Tuđmana 10. prosinca 1999.

Znalo se i o zločinima S. Dubajića vezanim uz Kočevski Rog iz svibnja i lipnja 1945. godine. Bili su u sva ta navedena vremena dostupni i desetci ključnih dokumenata iz britanskih arhiva i stotine svjedočanstava preživjelih, ali nije bilo VOLJE kod „institucija države da odrade posao za koji su nadležni“.

Pohvala DORH-u od 1. 4. 2009.

Donosimo tekst objavljen na portalu index.hr od 1. 4. 2009. godine pod naslovom „Bajić vs. Dubajić: „Odlučno“ protiv umirućeg zločinca“

„KONAČNO je došlo vrijeme da pohvalimo Državno odvjetništvo RH. Dosta smo ga kritizirali, prigovarali zbog sporosti i neažurnosti, zbog odugovlačenja i kalkuliranja, zbog straha od političkog pritiska ili pak straha za vlastiti život. Došlo je vrijeme da mu odamo priznanje. Jer napokon je pokrenulo postupak protiv partizanskog zločinca Sime Dubajića.

To se zove ažurnost: 65 godina nakon zločina, 20 godina nakon prvog javnog priznanja, četiri godine nakon drugog i tek dvije godine nakon priznanja objavljenog u vlastitoj knjizi, Simo Dubajić je dolijao. Za neke stvari nikad nije kasno: čovjek ima samo 86 godina i teško je bolestan. Dobro da je pola stoljeća pio kefir i čuvao koze u Kistanjama pa je uspio dočekati da se napokon nađe na udaru hrvatskog pravosuđa. To se zove brzina i odlučnost. Stoga su čestitke ne samo zaslužene, već obavezne. Kapa dolje, majstore Bajiću!

„Lukavo“ Državno odvjetništvo

Nije nas predugo mučio taj Simo Dubajić. Samo od 1990. godine kad se srpskim novinama prvi puta pohvalio da je sudjelovao u masakru u Kočevskom Rogu. Pa od prve polovice devedesetih kad je taj brkati luđak paradirao među pobunjenim krajinskim Srbima hvaleći se kako je među njima ipak on pobio najviše ustaša, tisuće njih na Kočevskom Rogu.

Pa onda od 2005. godine kad je u televizijskom intervjuu ponovio to priznanje. A onda i od 2007. kad je to isto ponovio u svojoj knjizi. Državno odvjetništvo, lukavo kakvo jest, nije ishitreno skočilo na prvo priznanje. Nije ni na drugo. Nije se dalo navući ni na treće. I malo je razmislilo prije nego što je ovako munjevito skočilo na četvrto. To je odličan rezultat. Najčešće ne skoči uopće.

Po kojim i čijim se kriterijima Zakon o općem oprostu mogao primijeniti na Simu Dubajića?!

I eto, napokon smo dočekali da se hrvatska pravda, inače spora koliko i nedostižna, okomi na zločestog starkelju koji je već bio toliko umoran od čekanja da ga Hrvatska napokon procesuira zbog Kočevskog Roga, da je odlučio u Beogradu započeti s odbrojavanjem posljednjih trenutaka svog života. Tko bi živ dočekao da se DORH pokrene? Ali čemu žurba?

A čemu žurba?

Pokretanje postupka protiv Sime Dubajića dobio je zasluženi tretman u hrvatskim medijima. Bila je to vijest dana u mnogim novinama, pa i na nacionalnim televizijama. Trebala nam je jedna takva dobra vijest: pored svih onih BMW-a, zahoda i nadstrešnica, barem nekakvo zadovoljstvo pružila nam je pravda za zločine iz 1945. godine. Digla nas je iz letargije. Pružila nadu u bolje sutra. Upalila svjetlo na kraju tunela. Uvjerila nas da nije sve izgubljeno. Možda negdje u sljedećih pola stoljeća odlučna kandža hrvatskog pravosuđa uspije ščepati i Gucića, Šimića, Kutlu, Bandića, Čuljakicu, Maestra i ostale uobičajene sumnjivce.

Možda se, da ne bismo ispali pohlepni, dočepa makar Ilije Brčića, kapetana bojnog broda Jugoslavenske ratne mornarice, koji je u Hrvatskoj pravomoćno osuđen zbog napada na Brač i Šoltu, ali zahtjev za njegovim izručenjem nikad nije podnesen. Hrvatska vlast čeka da se on sam prijavi. Ali čemu žurba? Pa nije prošlo ni 30 godina od tog zločina. Neka prođe još toliko i krenut će se u proceduru.

Baš kao što se iz vedra neba i s minimalnim zakašnjenjem (15 godina, prava sitnica) krenulo u progon Kapetana Dragana. A u progon Veljka Kadijevića krenut će se vjerojatno onoga dana kad HTV emitira intervju s njim, onaj kojeg su prije godinu i pol platili pet tisuća eura. Dakle nikad.

Dosta je hvale, ajmo natrag na staro

Naravno da od Dubajića nikad ne će biti ništa. Čovjek je star i navodno na umoru. Državljanin je Srbije koja ga neće izručiti i vjerojatno nikad suditi. Ubrzo će umrijeti i neće biti osuđen. Čak ni onako kako su osuđeni Andrija Artuković i Dinko Šakić. Ali bitno da je DORH zadovoljio formalnost, konačno pokrenuo postupak protiv krivaca za ubojstva Hrvata na Križnom putu, a usput – nimalo nevažno – skrenuo pažnju s ovih domaćih, svakodnevnih i zato osjetljivih slučajeva.

I zato čestitke doista nisu pretjerane. Trebalo je pokazati odlučnost u trenutku kad smo opet nabasali na kosture iz Drugog svjetskog rata, ovoga puta one prave, iz slovenske Hude Jame. Trebalo je pokazati i odlučnost uoči još jedne obljetnice Bleiburga, ali isto tako zanemariti sve hrvatske sukrivce za Kočevski Rog koje Dubajić spominje u svojim priznanjima i valja sve svaliti na onoga tko je ionako nedostupan.

I svi sretni i zadovoljni: oni koji traže progon krivaca za Križni put, i hrvatsko pravosuđe zbog privida ažurnosti, i vlast koja je barem na jedan dan maknula prokleti BMW s naslovnica, i svi oni koji bi se trebali naći na Dubajićevu mjestu, zbog zločina mnogo svježijih od njegova. Eto, dosta smo hvalili. Uskoro se vraćamo na staro.“

Partizanski zločini – zatražena istraga protiv Sime Dubajića

Autor: Hina/tportal.hr – Zadnja izmjena 30. 3.2009

„Više od pola stoljeća nakon masovnog ubojstva najmanje 13.000 ratnih zarobljenika na Kočevskome rogu u Sloveniji, hrvatsko tužiteljstvo zatražilo je istragu i raspisivanje međunarodne tjeralice protiv 86-godišnjega državljanina Srbije Sime Dubajića, rodom iz Kistanja u blizini Knina, osumnjičenog da je 1945. zapovijedao partizanskom postrojbom koja je počinila te ratne zločine.

Istragu protiv Sime Dubajića zatražilo je Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu koje ga tereti da je od 26. svibnja do 5. lipnja 1945. na području Kočevja (Slovenija), kao zapovjednik mehaniziranog odreda 4. armije Jugoslavenske armije, iz njemu podređenih jedinica sastavio posebnu grupu vojnika te organizirao i zapovijedao prijevozom ratnih zarobljenika iz Kočevja do mjesta pogubljenja na Kočevskome rogu, gdje je, po njegovoj zapovijedi, ubijeno najmanje 13.000 ratnih zarobljenika (radi se zapravo samo o jednoj od više izručenih skupina, op. A.B.). Trupla pobijenih pobacana su u prirodne jame.

U istražnome zahtjevu tužiteljstvo je predložilo pritvaranje Dubajića zbog opasnosti od bijega i posebno teških okolnosti u kojima je počinjeno kazneno djelo za koje je osumnjičen, a kako je nedostupan hrvatskome pravosuđu, predloženo je da se preko MUP-a za njim raspiše međunarodna tjeralica.

Po posljednjim podacima, Dubajić živi u Beogradu i teško je očekivati da će ga Srbija, čiji je državljanin, izručiti. No, po Sporazumu o suradnji i progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, koje su hrvatsko i srbijansko tužiteljstvo potpisali 2007., moguće je da kazneni progon protiv Dubajića preuzme srbijansko pravosuđe, kao što je to nedavno učinilo crnogorsko pravosuđe procesuirajući odgovorne za mučenje civila i ratnih zarobljenika s dubrovačkog područja u logoru Morinju.

O podnošenju istražnog zahtjeva protiv Dubajića u zagrebačkome Županijskom državnom odvjetništvu nisu željeli ništa dodati priopćenju koje je danas objavljeno na internetskim stranicama Državnog odvjetništva (DORH, op. A.B.).

Ime Sime Dubajića dosad se našlo u nekoliko kaznenih prijava koje su proteklih godina podnesene zagrebačkom tužiteljstvu. U jednoj od njih teretilo ga se za zločine u Bleiburgu, a sredinom svibnja 2007. na tribini Hrvatskoga kulturnog vijeća javno je zatraženo da se protiv njega podigne optužnica zbog zločina u Kočevskome rogu, a od srpskih vlasti njegovo izručenje.

Pritom je predočen preslik bilješke sa sastanka britanskih i jugoslavenskih vojnih dužnosnika na kojem je dogovoreno da Dubajić preuzme 13.000 hrvatskih zarobljenika (ista primjedba onoj prethodnoj, op. A.B.).

Zbog zločina na Kočevskome rogu, kazneni progon i uhićenje Dubajića u rujnu 2006. zatražio je od premijera Ive Sandera i MUP-a i voditelj Hrvatskoga centra za istraživanje zločina komunizma Goran Jurišić. Pritom se pozvao na intervju koji je s Dubajićem 1990. objavio beogradski tjednik “Svet”, a u kojemu je navodno priznao da je sudjelovao u likvidacijama 30.000 ratnih zarobljenika.

Inače, protiv Dubajića je u Hrvatskoj još 1993. podignuta optužnica, no ona se odnosila na terorizam. Naime, tadašnje karlovačko vojno državno odvjetništvo ga je optužilo da je u studenome 1990. okupio grupu koja je postavila barikade na cesti Obrovac-Gračac i organizirala oružane straže koje su pucale po civilima.“

Faksimil, 1945., Koruška (Austrija) – Faksimil jednog od zapisnika o predaji (na prijevaru) 13.000 hrvatskih vojnika i civila iz britanskih zarobljeničkih logora od strane britanskog 5. korpusa 26. jugoslavenskoj diviziji iz sastava 4. armije. Ovo je samo jedan od takvih zapisnika iz britanskih arhiva koji je napisan na engleskom i hrvatskom jeziku. Ostali su pisani na engleskom jeziku i opisuju daljnja izručenja i brojeve izručenih od kojih su prvi bili Hrvati 19. – 24. svibnja, poslije njih određeni broj Srba, a iza njih slovenski domobrani i civili iz logora Vetrinj (Viktring). Procjene su da je na Kočevskom Rogu ubijeno oko 35.000 osoba, a od toga oko 30.000 Hrvata.

U vrijeme podnošenja tužbe Simo Dubajić bio je već na samrti, a umro je 8. srpnja 2009. godine. Zanimljivo je da je tužba protiv Dubajića pokrenuta samo zbog zločina iz 1945., a zločini iz 1990. godine i presuda na 15 godina zatvora na Karlovačkom sudu nisu ni spomenuti.

U TO SU VRIJEME NA ČELU INSTITUCIJA REPUBLIKE HRVATSKE BILI:

  1. PREDSJEDNIK RH STJEPAN MESIĆ
  2. PREDSJEDNIK VLADE RH IVO SANADER
  3. GLAVNI DRŽAVNI ODVJETNIK MLADEN BAJIĆ

Pitanje navedenima: koje bi to još državne institucije trebale biti zadužene „da odrade svoj posao“? Koje i kakve su poslove u to vrijeme ‘odrađivali’ gore navedeni – to je već opće poznato!

Toliko o njihovoj zaštiti hrvatskih žrtava i hrvatskih interesa!

Ante Beljo, predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, Hrvatski tjednik, https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/35486-a-beljo-velikosrpski-teror-i-cetnicko-ciscenje-hrvata-u-sektoru-jug-1990-godine.html

Povezane objave

U Srbiji napuštaju, u Hrvatskoj vraćaju

HF

Stjepan Lozo raskrinkao Srbe

HF

Preminula hrvatska književnica Vera Primorac

hrvatski-fokus

Kvaziprogresivci opet aktiviraju “proletere”

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više